Da li su nove komunikacione tehnologije stvorile svijet u kome svi znaju sve o svemu?

Kad su elektronski impulsi putem zemaljskih i satelitskih veza povezali cijeli svijet i omogućili da se relativno lako svi sa svima možemo čuti i vidjeti, nastala je teorija o globalnom selu kao otvorenom prostoru komunikacija. Tvorcu te teorije, kanadskom profesoru Maršalu Makluanu (Marshall McLuhan) kao uzor je poslužilo stvarno selo u kome svako zna sve o svemu, gdje se ljudi dobro razumiju, a nesporazumi brzo rješavaju. U toj idiličnoj seoskoj sredini Makluan je izgradio viziju slobodnog protoka informacija. A kad nestanu političke i tehnološke zapreke u komuniciranju svijet će, kaže Makluan, morati postajati bolji, ljepši i svima bliži.

Jedan drugi svjetski komunikolog, Šon Mekbrajd (Sean MacBride) je desetak godina kasnije, 1980. godine, u svom izvještaju o budućnosti komunikacija pripremljenog za UNESKO, preuzeo tezu o globalnom selu i u nastajućim uslovima informatizacije je nazvao Mnogo glasova, jedan svijet. Vrijeme, u kome sam se sa grupom stručnjaka bavio utjecajem ovih teza na razvoj televizije i radija u Jugoslaviji, bilo je puno kontradiktornih komentara. Šta je to i da li zaista na tezama Mnogo glasova, jedan svijet i globalno selo dolazi novo doba slobodnog komuniciranja koje donosi sreću ljudima.

U prošlom tekstu započeo sam priču o ovim teorijskim postavkama, iskustvu, mišljenjima, praksi i predviđanju ljudi koji su radili na tadašnjoj Radioteleviziji Sarajevo i u Jugoslovenskoj radio televiziji. Danas, trideset godina nakon zapitanosti moje generacije šta nam donosi komunikacijska revolucija u novom vijeku, ostajem sa mnogim dilemama - kuda ide ovaj svijet? Istu takvu zapitanost možete naći i kod drugih emisija programa Mnogo glasova, jedan svijet, koju sam snimio i emitovao na početku 1992. godine. 

Mnogo glasova, jedan svijet- Globalno selo by Mediacentarsarajevo on Mixcloud

Veliko oko s neba

Kad je američka CIA prekopala i šifre i poruke Angele Merkel, prisjetio sam se dva razgovora u Sarajevu, u vrijeme mog rada na programu Mnogo glasova, jedan svijet. Kolega Majo Topolovac, novinar višestranih interesa, spremao se da piše novu knjigu za X ROMANE, biblioteku koja se izdavala u Novom Sadu i bavila se, između ostalog, naučnom fantastikom. Bio sam u jednom selu, pričao je Majo, kakvo se svugdje može naći, gdje je radio još uvijek idol, a televizija stvar prepričavanja, ukoliko ju je neko u gradu vidio. Riječ po riječ, govori  Majo, i priča dođe do satelita: neko je nešto o tome čuo, a neko čak i vidio tanjir na nebu kad nije bilo magle. Najstariji među prvima koji su raspredali priču o satelitu, bio je seoski «prorok», koji je znao predvidjeti koje će se dijete roditi, muško ili žensko, ko se sa kim po selu očijuka, a da to niko ne zna  i kome će u selo doći poštar sa kakvom važnom viješću. Pričao mi je Majo kako je ove priče sa strahopoštovanjem slušao nemali auditorij sela, a vrhunac je bio kada je «prorok» rekao otprilike ovako: vidjećete vi kada će oni sa satelita znati više o vama nego što vi i sami znate! 

Ovo je bila izvanredna priča za Majin «proročanski» roman o Velikom oku sa neba. Mislim da ga nije završio jer je uskoro počeo rat, a za pisanje je o satelitima bilo više značajnijih povoda nego praviti fantastiku od seoskih priča. 

Kad se i danas sjetim ovog razgovora obuzme me sjećanje na crno predskazanje poznatog tv reditelja tog vremena, Arse Jovanovića, koji mi je u razgovoru za program koji sam pominjao rekao: «Globalno selo, pa to je panoptikum, užas! 

Foto: Digital trends

Zašto bi najveća sreća bila da se č o v j e k, taj sistem  rasprostre svijetom gdje god može i ne može stići ljudska noga, pored toliko drugih živih bića koja imaju svoj život! Zašto bi im čovjek trebao da sudi i presuđuje, da im igra igru koja je daleko od njih i koji je nikad neće moći shvatiti». Arsa Jovanović je u nastajućoj satelitskoj eri personificirao čovjeka, zapravo sistem kao moć koja vlada odnekuda, sa jednog mjesta. Onaj «prorok» iz Majine priče dobro je naslućivao: vrijeme satelita i opšte informatizacije daće novu šansu velikm da nadgledaju i vladaju, sa neba i sutra sa drugog svijeta.

Moj kolega je htio da priču o satelitima iz sela ostavi kao ekskluzivitet za svoj roman fantastike, pa mi nije to ispričao u mikrofon. Ali jeste  književnik Aleksandar Hemon: «Pa sve me to asocira na jedno veliko oko koje gleda odozgo. Globalno selo!? Ali u svakom selu postoiji jedan žandar, jedan pop i jedan učitelj. Nije lako zavladati selom odozgo pored njih, ali...! Iza toga «ali» naslućivala se jedna svemoć. Ni onaj «prorok», ni Toplovac, ni Hemon nisu bili daleko u svojim «proročanstvima». Savjetnik predsjednika SAD Zbignjev Bžežinski (Zbigniew Brzezinski) je još 1969. godine naveliko tvrdio da je vrijeme klasičnog imperijalizma zasnovanog  na vojnim osvajanjima definitivno prošlo i da je na redu uspostavljanje jednog modela globalnog društva koji će bez primjene sile, a zahvaljujući svojoj civilizacijskoj superiornosti, biti usvajan širom svijeta. Taj model predstavljaju SAD koje, po Bžežinskom, već jesu, u to doba,  globalno društvo.

Teoretičari su formulisali globalizaciju kao »integraciju i demokratizaciju svjetske kulture, ekonomije i infrastrukture putem transnacionalnih investicija, brzog širenja informacionih i komunikacionih tehnologija i uticaja snaga slobodnog tržišta na lokalne, regionalne i nacionalne ekonomije«. »Ali još dugo će ostati dijelovi svijeta gdje će na tome trebati poraditi« govorio je Bžežinski i očigledno i sam prorekao današnje »nacionalne interese« u ime kojih se uvodi demokratija, izvode intervencije i čisti put pred krupnim kapitalom. 

O napredovanju procesa globalizacije kao prioriteta spoljne politike SAD svjedoči i to da je već polovinom 1990-ih  u okviru američke vlade uspostavljen pod-sekretarijat »za globalne poslove«. Snaga velikih ekonomija  našla je izvanrednog saveznika u satelitskim i informatičkim tehnologijama pozivajući se na  otvorene granice, slobodan protok ideja i kultura. Istovremeno, borci za isto tako slobodne i otvorene granice, za slobodno i nezavisno novinarstvo, globalizaciju su dočekali kao rezultat svojih ideala, pa je tako i nastao pojam globalnog sela, danas globalnog informacijskog društva.

Foto: Pierre Bourdieu 

Ovaj brak iz interesa mogao je opstati samo ako se postigne balans interesa. U Evropi, višenacionalnoj zajednici različitih kulturnih tradicija, došlo je do  bučne pobune. Žak Širak, predsjednik Francuske, strahujući od ove pošasti koja bi mogla da potpuno ugrozi mjesto francuske kulture, pozvao je 2000. godine vlasnike najvećih medijskih kompanija svijeta i dao riječ Pjer Burdjeu (Pierre Bourdieu), čuvenom filozofu koji im se obratio: »Gospodari svijeta, jeste li svjesni svog  djelovanja...!?« Djelovalo je to kao vapaj. Evropa je utvrdila svoj koncept odnosa prema nacionalnim kulturama i medijima, tzv. kulturni izuzetak, odnosno poštivanje raznolikosti uz uvažavanje najvećih civilizacijskih dostignuća. Na toj osnovi je izgrađen i koncept razvoja medija, medijsko tržište, bipolarnost javnih i privatnih medija, medijske slobode. Amerika je ostala vjerna svom globalističkom konceptu - CNN je postao svjetski medij, CIA svjetski policajac, a evropski i svjetski  finansijski sistemi taoci amaričkog. Prijeko potrebni balans je narušen. Plemenite ideje otvorenog sistema komunikacija došle su u pitanje. 

Skriveni iza monitora

Ne mogu reći da smo tih devedestih godina prošlog vijeka u razmišljanju kuda ide naša Radio televizija sve ovo dobro razumjeli. Bili smo opčinjeni svemoći optičkog kabla, CNN-ovim satelitskim ekskurzijama po cijelom svijetu, našim prvim računarskim centrom gigantskih razmjera i pričom naših mladih inžinjera šta nas čeka u digitalizovanom dobu. Kad smo u jugoslovenskom projektu »JRT do 2000. godine« primijenili i interakciju praktičnih znanja i teorijskih vizija razvoja Radio televizije, globalizacija i pojam globalnog sela  postali su  nam  bliži. 

U radio programu, koji sam radio, čuo sam mnoga mišljenja, puno ushićenja, ali i skepse. Kolega Era Ilić iz Radio Beograda mi je govorio da je 2000. godina samo jedan psihološki prag koji će nas upozoriti da već živimo vrijeme za koje smo mislili da tek dolazi. I zaista, živjeli smo vrijeme koje se munjevito mijenjalo. Čas smo se grčevito držali tradicija, u šta je spadala i izgradnja monumentalnog RTV centra u Sarajevu,  koji nije računao na nove tehnologije, za koje je ovo zdanje izgledalo nadnaravno. Čas su nas nove tehnologije odvodile u vijek velikih nepoznanica, novih kultura u dalekim prostorima. Čas smo se okupljali oko projekta Programski spektar JRT i nove tehnologije u 2000. godini, što smo hladno i racionalno, ispunjeni postojećim znanjima i naslućujućim tehnologijama željeli da dočekamo u novom milenijumu. 

Mario Plenković, profesor komunikacija iz Zagreba, bio je hladnokrvan prognozer. On je vjerovao da će teza o globalnom selu i komunikaciji u vlasništvu svakoga ko se njome služi sigurno doći. Ali je ipak bio nemalo razočaran činjenicom da su se tih devedestih godina, uz sva komunikacijska otvaranja,  građani Jugoslavije odjednom  našli  u informativnim getoima, zarobljeni  nacionalnim  politikama. 

Arsa Jovanović je na arhetipski način pokušavao da gleda na stvar. «Šta je sa komunikacijom sa susjedima, riječju i viđenjem, šta je sa komunikacijom preko legendi, istorije, mitova, literature, predanja? Zar će naša komunikacija da zavisi samo od tehnologije? Zašto takva brza komunikacija u kojoj čovjek ne može ni da se osvrne oko sebe, a već se nešto dogodi?!»

Bespuće interneta

U rastućoj informatizacijskoj eri narasta dilema šta je «moj», a šta globalni prostor u kome se krećem? Teoretičari pišu da je potreban balans jedina brana protiv otuđenja čovjeka. U pravom selu svako želi da ima svoj intimni kutak, ali i da zaviri okolo, dokle pogled seže. U informatičkom svijetu taj pogled ide u  nedogled, a intimni kutak je sve manji. Internet mijenja navike, potrebe, želje, utiče na strategiju  života, ali i na impulsivno ponašanje. Svijet se mijenja, reklo bi se, daleko više nego što se iz koncepta Interneta to može naslutiti. Tako je uvijek bilo. 

Foto: World Wide Web

Sjećam se kad su se šezdesetih godina pojavili prvi televizori. Koji su ga  uspjeli nabaviti morali su preurediti skromne stanove u kojima smo živjeli. Do tada nedodirljivi idol, radio aparat, sklonjen je u neki čošak, a televizor je dobio počasno  mjesto u najljepšem dijelu sobe, na stoliću sa vezenim miljeom i vazom. Gosti su u takve kuće ulazili sa strahopoštovanjem, sjedali na red stolica kao u kinu, a domaćini se nimalo nisu libili da odmah upozore kako gledaju televiziju, pa ako hoće i gosti, da im se pridruže. Sudbina današnjeg čovjeka spremnnog za globalističke komunikacije je slična. Sakriveni iza monitora ljudi ćute i čatuju ili provode sate pred Skypom ako žele puni ugođaj komunikacije – da vide i  čuju.

Internet era donijela je slobodnom svijetu neograničeno pravo na slobodu izražavanja, a Internet je postao najdemokratskiji medij. Ali, svijet se našao u još jednoj dilemi: kako da se zaštiti od njegove zloupotrebe, a da pravo na slobodu izražavanja ne ugrozi? U našim uslovima Internet je postao carstvo govora mržnje. Internet je ipak sistem koji mora da računa na koliko toliko razvijen sistem demokratije i kulture komuniciranja korisnika. A poruke mržnje i vrijeđanja mi liče na onu situaciju kada neki objesnik baci kamen na prolaznika, a zatim se sakrije iza zida kuće. 

Kada sam prvi put sjeo za kompjuter «znalci» su mi govorili šta sve mogu sa njim: da pišu, da knjigu od tri stotine strana nađu na trideset, da pronađu  telefonski broj, a da ne kupuju imenik, da šalju  poruke za Novu godinu i rođendan, a ne kupuju čestitke, da nađu nešto za šta nikad nisu čuli... I sam sam bio uvijek u dilemi kako mogu da dam povjerenje nekom podatku ili činjenici ukoliko nisam u to do kraja siguran. Kasnije sam pisao o Internet vjerodostojnosti, koja se gradi na bazi relevantnih i poznatih izvora, usporedbe različitosti i vlastite kritičnosti. Ali šta da radimo kada uronimo u ta bespuća informacija, pa zaboravimo na susret sa prijateljem u nekoj kafani. Ili još gore, kad djeca plaču u susjednoj sobi, a na šporetu zagori ručak? Edukatori bi rekli da treba učiti kako koristiti Internet, a ja bih još tome dodao - čuvati svoj integritet i kutak intimnosti koji se ne  mora dijeliti po bespuću globalnog sela. A Turrgenjev kaže: »U našem selu su dva i dva četiri. U vašem isto, samo malo drugačije«.