Zanemarivši u ovom trenutku rasprave o revolucionarnom ili nerevolucionarnom karakteru najfriškijih zbivanja u bosanskohercegovačkim gradovima, ne mogu ne primijetiti da strah vladajuće klase pred začetkom rastvaranja nacionalističke matrice koja joj je dosad bez omaške priskrbljivala neograničenu moć manipulacije radničkim nezadovoljstvom učitavajući mu etnički i vjerski karakter, postaje sve vidljiviji. 

 

Dovoljno je pogledati u spazmične face i razroke oči više ničijih političkih lidera dok nam sa ekrana nemoćno pokušavaju upakovati još poneku laž i prodati kakvu spasonosnu šuplju, da i mala djeca uvide kako u zbilji izgleda istinsko lice neprosvijećenog kompradorskog sistema čije su glavne čivije ništa drugo do seoski šibicari, varalice, mešetari, drotovi, pljačkaši, najcrnji magovi posredničke rasprodaje svega šta je običan čovjek na ovim prostorima ikada imao i mogao imati. 

 

 

Ali treba pogledati i korak dalje, sloj dublje! Pomenute političarske barabe su već decenijama odlični partneri međunarodne zajednice oličene u EU, njezinim bh. emisarima i uglavnom dobro plaćenim propagatorima, regrutovanim – pogađate – upravo iz redova goreopisane vladajuće klase čiji nam izdanci (vidi slučaj Emine Ganić  ) sada pokušavaju prići u nekom polupomirljivom kvaziprosvjetiteljskom tonu, donijeti svjetlost civiliziranosti među vatropokloničku rulju grubih lica i prljavih noktiju – kako bi ih, jelte, nekako pripitomili, i tako zaštitili neometano odvijanje već napisanog osnovnog scenarija. A taj je plan definitvni korak ove raspamećene zemlje u potpunu ekonomsku kolonizaciju pristupanjem EU, koja je, kako su nas već učili svim raspoloživim sredstvima - rješenje svih naših naših problema. 

 

Očekivano je bilo da će na prvu naznaku buđenja lijeve misli reagovati dežurni imperijalistički kerberi u BiH. Tonom kakvim se ranije s visine obraćala javnosti, promijenivši samo retoriku, svoj krik je jučer sa portala radiosarajevo.ba pustila Alida Vračić iz think-tanka Populari o čijem sam radu pisao u jednom ranijem tekstu. Umjesto da nakon kritika navuče fantomku i anonimno se pridruži demonstrantima u nadi da je niko neće prepoznati, ona sada želi da im objasni sljedeće: „Vrište, plaču, mašu sa odrescima svojih penzija, koje  ne prelaze iznos dvije bolje večere u dobrom restoranu. Imaju neke zahtjeve, ali su od grada do grada drugačiji. U Sarajevu traže puštanje demonstranata i uređivanje poreske politke!!!??. Tuzla traži obnovu posrnulih  giganata, koje ni nabolji svjetski menadžeri i stručnjaci ne bi uspjeli staviti na noge, jer su sistematski uništeni prije više od deset godina i priča o njihovoj obnovi šarena je laža za malu djecu.  Nostalgija, jad i tuga za prošlim vremenima koje nisu zamijenila bolja, došla je na obračun.“

 

 

 

Nešto ovakvo može tvrditi samo neko čiji se sadržaj lobanje sastoji od čistog mentola (što kod Alide vjerovatno nije slučaj), ili sociopatska ličnost lišena razumijevanja onoga o čemu piše ili govori, jer joj se zadatak ionako sastoji isključivo od toga da u javni prostor istovara neoliberalnu ideologiju na kilo. Pa onda nastavlja: „I dok se građani konsolidiraju, pokušavaju pokupiti svoje emocije, izvaditi ponos iz kontejnera i skontati  šta dalje kad padnu sve vlade, međunarodna zajednica čeka i posmatra. Nakon uobičajnog reda saopštenja u kojima osuđuju, pa zatim onih u kojima su zaprepašteni, ojađeni i prestrašeni, proteste posmatraju iz čisto sigurnosnih razloga. Plan im je propao (podebljala autorica, op.a.), jer čitavih deset dana niko ne priča o Sejdiću i Finciju. Šta sad da radi Inzko, Fule, Caty Ashtown. Protestanti pričaju o penzijama, gladi, obrazovanju, prosperitetu, stvarima koje čine život.“ 

 

Ovdje vidimo kako se tobože kritikujući impotentnu politku međunarodne zajednice, usput spinuje i da je njihov Plan zapravo samo borba za ljudska prava Sejdića i Fincija (sic!) a ne onaj scenario EU kolonizacije BiH koji sam spomenuo ranije u ovom tekstu. Poštediću vas sada citiranja svih Vračićkinih pisanija, ali zaključni paragraf njenog teksta vrijedi citirati. U njemu se autorica, tobože, obraća domaćim političarima i međunarodnim zvaničnicima a zapravo govori nama: 

 

 

 

Tako, cijenjeni čitaoci i čitateljke, piše osoba koja vam je jučer objašnjavala da ste kokuzni i nezaposleni jer ste lijene mrcine idiotskih roditelja. Danas je ona solidarna sa vama u gnjevu koji posljednjim paragrafom izražava prema mrskim političarima i međunarodnim zvaničnicima. Međutim, obavještavam je da moj i njezin gnjev nije uzrokovan istim patnjama. Ovakve brljavine neka izvoli pisati u formi privatnih pisama rasplakanoj buržoaziji, a mi se, dragi sugrađani, moramo držati puta koji smo odlučili zacrtati sami. 

 

Kad nam EU objasni na koji način će poboljšati položaj radnika i čime to poboljšanje garantuje, o pridruživanju ćemo lako odlučiti i bez pomoći ispraznih EU propagandista! Umoljavam političare da ne budu mudri kako to shvata Alida Vračić. Čak je i njihova dosadašnja mudrost platonovska u poređenju sa onim šta nam reklamira ova mlada žena. Protiv koje zaista nemam nikakvog ličnog animoziteta– ali užasava me pomisao da će odvratni sistem protiv kojeg se borimo pokušati među nas instalirati teledirigovane robote poput Alide Vračić, promovisati ih u dugo iščekivana nova lica i slavom ovjenčane mlade lidere što nas vode u evropsko bolje sutra.