Photo: BIRN

Srpski radikali su nekad na svojim mitinzima znali okupiti, možda ne stotine, ali sigurno desetine hiljada pristalica. Nije ovo bilo obično članstvo već pravi entuzijasti žedni krvi nacionalnog neprijatelja, sanjajući nove granice svoje države nakon 2000. godine, ne baš spremni da ih šire, ali sigurno protivni njihovom sužavanju. I prije svega – bilo je to društvo veoma kreativno u umjetničkom smislu, uvijek naoružano ručno napravljenim plakatima, sve novijim i inventivnijim sloganima, i obučeno u prigodne „velikosrpske“ kostime.

Posljednji smo ih put u takvom izdanju vidjeli 2008. godine, prilikom mitinga „Kosovo je Srbija“. Kasnije su radikali zabilježili radikalan pad, otcijepili su se od njih trenutni srbijanski vlastodršci, ostali su van parlamentarnih klupa, uličnu narodnu radinost su potisnuli plakati štancani u stranačkoj štampariji a njihov lider, linjajući se zajedno sa strankom, izgubio je medijsku privlačnost. Sve do ove srijede, kad su se i Šešelj i njegovi sljedbenici opet našli u žiži javnosti iz koje su bez većih poteškoća potisnuli sva svoja ratna (ne)djela i njihove žrtve.

Iste žrtve, iste izjave

Udruženja žrtava rata rekla su očekivano: „Šešelj biti na slobodi i žrtve neće dobiti dio satisfakcije zbog kojih je Haški tribunal osnovan“ (Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida), „Najoštrije osuđujemo i izražavamo svoje negodovanje zbog odluke o puštanju na privremenu slobodu ratnog zločinca, čovjeka čiji proces se odvija od 2003. Tribunal je doprinio istini o zločinima, ali odluka o puštanju Šešelja je pljuvanje u lice žrtvama, omalovažavanje žrtava“ (Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH), „Međunarodni sud u Hagu je postao karikatura, jer trebaju suditi na osnovu pravde, a ne prema želji pojedinaca. To je udarac i poniženje žrtava” (Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”), „Nalazimo skandaloznim to što je Tribunal punih jedanaest godina vodio i nije okončao sudski postupak protiv Vojislava Šešelja optuženog za zločine protiv čovječnosti” (Fadila Memišević, Društvo za ugrožene narode), „Mi žrtve smo strašno ogorčene. Nema pravde, zločinci su na slobodi. Niko ne brine za žrtve, samo za zločince” (Munira Subašić, Udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa”).

Slušati, ipak, nije imao ko, osim agencija Anadolija i FENA, pa su bosanskohercegovački mediji većinom upravo njima prepustili ovaj „dosadan“ posao i sami su Šešelja čekali bez većeg uzbuđenja, zaokupljeni trenutnim zbivanjima na domaćoj političkoj sceni.

Da stvarnog interesovanja za značaj odluke o puštanju na slobodu srbijanskog vojvode nema, dokazuje ne samo uporno preuzimanje istih agencijskih vijesti već i njihov sadržaj. Iako u optužnici Vojislavu Šešelju stoji, na primjer, da je on podsticao na zločine zapaljivim govorima u Vukovaru, Malom Zvorniku i Hrtkovcima, te da se njegova ratna djelatnost odnosila na srpske autonomne oblasti u Hrvatskoj i opštine Bosanski Šamac, Zvornik, Bijeljina, Mostar, Nevesinje, Brčko i „šire područje Sarajeva“ u Bosni i Hercegovini - uzaludno bismo u medijskim izvještajima tražili glas žrtava iz ovih područja. Kad su u pitanju zločini iz minulog rata, analitičku scenu odavno već okupira nekoliko organizacija i njihovih predstavnika koje novinari zovu uvijek, bez dubljeg ulaženja u pitanje koga i šta predstavljaju.

O Hrtkovcima vjerovatno ne bismo ovih dana čuli da u ovo mjesto u Srbiji nije otišla ekipa televizije N1, dok bi Zvorničani i Šamčani bili zaobiđeni da nema Radija Slobodna Europa. Regionalni mediji puno su više truda uložili i u pronalaženje sagovornika: za Al Jazeeru je, na primjer, puštanje Šešelja na slobodnu komentarisao advokat Branislav Tapušković dok su u emisji Kontekst nastupili profesor Zarije Seizović, Toma Fila i Florance Hartmann.

Jutarnji list

Vojo Šešelj Superstar

U srijedu, na dan slijetanja Vojislava Šešelja na beogradski aerodrom, mediji kao da su se probudili, no ne da nam predstave haškog optuženika već – estradnu zvijezdu. U estradizaciji zločinca briljirali su hrvatski novinari a među njima su se posebno isticali autori Jutarnjeg lista koji su od svake informacije o povratku vojvode pravili svojevrstan cirkus. „Baš me briga za metastaze na jetri, ja se u Srbiju vraćam zbog osvete!“, „ŠEŠELJ JOŠ NE NAPUŠTA ZATVOR 'Da je odletio u petak, srce bi mu izgubilo vezu s antenom'” – samo su neke od najupačatljivijih naslova kojima je ovaj list dočekao Šešelja. Jutarnji je doduše pokušavao da svoje izvještavanje uravnoteži autorskim komentarima Snježane Pavić i Jelene Lovrić, no mučni utisak da je redakciji čitava situacija donekle zabavna - posebno nakon detaljnog praćenja Šešeljevih kretanja uz pomoć vrlo diskutabilne veze uživo srbijanskog Blica - ostaje.

Dnevni avaz

U ovu zamku – prenošenje Blicovog izvještaja - pale su uostalom gotovo svi mediji u regiji (koristio ga je čak i Avaz koji je u Beogradu imao svog dopisnika), a Blicova je agenda forsirana i na njihovom sajtu i „zanimljivosti“ su zahvatile čitav internet. Hrvatski portal Index.hr je, na primjer, posebno impresionirao radikalski meni: „Dok su čekali da im se Šešelj obrati, radikali su se gostili hranom koja je priređena u stranačkim prostorijama. Za Šešeljev doček na stol su iznesene razne delicije, a najpopularniji među uzvanicima bili su, prema pisanju Blica, pečeni odojak i ćevapi.“

Index.hr

Radio Sarajevo, pak, koje u jednom naslovu i samo priznaje da je Šešelj dočekan „kao najveća zvijezda“, predstavio je galeriju njegovog agresivnog i degutantnog ponašanja u televizijskim gostovanjima koje je nazvao - „ispadima“.

Radio Sarajevo

Psovanje, vrijeđanje, prozivanje na nacionalnoj osnovi, čitav dakle dijapazon govora mržnje zbog kojeg je Šešelj odgovarao u Hagu, te slike punih entuzijazma pristalica četničkog pokreta, što radikalniji citati, pjesme – sve je to, prenošeno bez ijedne riječi komentara, ostavilo utisak neke vrste fascinacije radikalskim folklorom.

Sve u svemu, Šešelja je u medjima bilo ovih dana puno a refleksija o njegovom ratnom putu jako malo. Kako je primijetila novinarka Klix-a, Edita Gorinjac: „On je Tribunal koristio na najbolji mogući način, ismijavao ga, širio svoje fašističke ideje, zbijao šale... te je na taj način postao čak i simpatičan internet publici koja je putem snimaka na YouTubeu gledala njegove predstave.”

Možda ne sa simpatijom, ali sigurno sa interesovanjem, medijska publika je odgledala i ovaj najnoviji spektakl – očigledno zanimljiviji od mučnih tema zločina i njegovih žrtava.