Mediji mogu biti od pomoći građanskom aktivizmu ali je potrebno da promijene svoju percepciju i postanu dio civilnog društva, a ne da o njemu izvještavaju neutralno. Februarski protesti u Tuzli su pokazali slabosti medija ali i aktivizma, a promjene koje svi žele da vide mogu biti postignute kada bi aktivisti i novinari radili više skupa.

O protestima, greškama medija, političkom razbijanju aktivizma i potrazi za socijalnom pravdom, za Media.ba je govorio Damir Arsenijević, književnik, profesor i jedan od aktivista Plenuma Tuzlanskog kantona prije dvije godine.

Od tadašnjih protesta možda nije ostalo mnogo konkretnog, ali je napravljen bitan iskorak. Desio se građanski aktivizam koji nam je potreban, ali na koji mediji nisu znali kako da odgovore.

Mogu li mediji u BiH biti snažniji kanal za podršku građanskom aktivizmu i što bi mogli da budu pozitivni primjeri?

Ono čemu mediji najviše doprinose jesu konfuzija i neinformiranost, i možda neka parcijalna izvještavanja koja samo udaraju na prvu loptu, bez da se u svakodnevnoj štampi i u svakodnevnim prilozima daje jedna vrlo temeljita, vrlo dobra, precizna analiza. Recimo Gery Younge iz Guardiana je napisao odličan tekst o napadu u Orlandu u kojem je prevazišao taj svakodnevni žargon, opterećen svakodnevnim terminima, zapravo je napad u Orlandu smjestio u vrlo precizne termine manipulacije političkog prostora, posmatrao ga je kao simptom onoga što se dešava u Americi politički, a ne sad da na prvu loptu recimo udara da je to homofobija, rasizam. Hoću da kažem da nama je potrebna u Bosni i Hercegovini jedna šira perspektiva u medijima gdje se sve te priče, čak i one dobre priče, čini mi se da se izgube u bijelom šumu ove hiperprodukcije nekih trivijalnosti i neanalitičnih tekstova, čak i često netačnih izvještavanja. Mislim da mogu mediji biti od pomoći kada bi postojala jača baza istraživačkog novinarstva i kada bi mediji imali svijest o tome da su oni, ne mediji civilnog društva, nego mediji u civilnom društvu. Ta promjena perspektive je potrebna. Iz mog iskustva, tokom protesta bilo je odličnih medija. Da, mediji mogu biti snažniji kanal za podršku građanskom aktivizmu, ukoliko njihova uređivačka politika nije obojena stranačkom politikom odnosno ukoliko postoje urednici koji su zaista spremni da aktivnije naprave iskorak u tome da pričaju sa ljudima koji se bave raznim stvarima. Mi u Bosni i Hercegovini imamo nevjerovatne stvari koje se rade, u smislu aktivizma, koji su dio šireg pokreta internacionalnog. O tome se ne piše na taj način. Mislim da je to ono što fali, jedna internacionalna perspektiva, a to zahtijeva zapravo informiranost novinara, mislim da je to ono što možemo skupa, nedostaje nam zajednički rad, više sastajanja. Mene su protesti naučili koliko mi ne znamo jedni druge, jedna tako banalna stvar. A potrebno je da pravimo i formalne i neformalne susrete gdje možemo da razmjenjujemo informacije, da zajedno mislimo kako skupa da riješimo kompleksne probleme.

Uticaj politike na medije često bude razlog za, nazvala bih to 'razbijanje građanskog aktivizma'. Da li prepoznajete 'zdrave medije' i 'zdrav građanski aktivizam'?

Federalna televizija je bila katastrofalna za vrijeme protesta dok se recimo nisu neke stvari isprofilirale i jasno se vidjelo koliko je to bila politička direktiva. I ne samo Federalna televizija, nego i kantonalne televizije takođe. Kantonalna televizija u Tuzli je bila katastrofalna. Razbijanje aktivizma je svakako jedan dio agende političkih partija koje ne žele da se išta dešava, ali isto tako ni aktivizam sam nije emancipatoran. Postoji dosta aktivizma koji je pseudoaktivizam, koji diže halabuku, samo da se digne halabuka, a da se ništa ne promijeni, zapravo koji kuka a ništa ne mijenja. Moramo preći sa toga, a to zahtijeva jednu drugačiju pronicljivost, spremnost, jednu hrabrost, introspekciju. Moramo da se odvojimo više od toga da nabrajamo šta je sve nama počinjeno. Ne možete stajati i bilježiti kršenje ljudskih prava. Morate nešto i uraditi i napraviti iskorak. To je taj aktivizam koji nam je potreban i koji se desio u februaru 2014. Mediji nisu znali kako da odgovore na to. Rijetki su mediji koji su znali da to prepoznaju, ali to je više rezultat pojedinaca koji su imali sluha, urednika koji su mogli da iskoriste taj prostor da se čuje jedan drugačiji glas. Govorim iz aktivističke perspektive šta bi bilo od pomoći, a to je umrežavanje medija koji imaju sličnu uređivačku politiku, profesionalizma, i istaživačkog novinarstva. Mislim da nam je ključno jedno zdravo istraživačko novinarstvo koje može da potpomogne ove aktivnosti na razrješavanju korupcije, nelegalno stečene imovine političara, bogaćenja tokom privatizacije. Mi na jednom nivou odgovaramo na jedno veliko pitanje: šta nam se desilo? Mi smo kao pacijent koji se budi iz narkoze a nema ni ruku ni nogu i pokušava da skonta gdje se nalazi, šta mu se desilo, a sistematski su nam se urušavali kapaciteti i za djelovanje i za razmišljanje. A tu bi mediji trebali da pomognu. Ja bih tu volio da vidim ne samo inernet portale nego i štampane medije. Ta živa riječ se mora prenijeti nekako na drugi način, kroz okupljanja, kroz pravljenje razgovora, da se pozivaju ljudi na pooštravanje mišljenja u odnosu na neke teme. Ne sada da vi napravite neki spektakl gdje ćete dovesti mišljenja za i protiv, ne debatni klub, nego neko slušanje kritičkih glasova, angažiranje po tim kritičkim glasovima, i pojašnjavanje. To je rudnik, to je posao, ali mislim da mediji koji su zainteresovani, mogu da omoguće to.

Šta su najgore greške koje novinari i urednici prave kada izvještavaju o građanskom aktivizmu?

Površnost je jedna od osnovnih grešaka. Neinformiranost. Neupućenost. Nepismenost. Ovo možda brutalno zvuči, ali to je ono čemu mi svjedočimo, i čisto i slijepo slušanje stranačkih direktiva. Imate novinare koji samo drže mikrofon ili pročitaju neki naslov, bez ikakve misli o tome zašto ide na taj zadatak, zašto ga interesuje to, bez ikakve angažovanosti, bez ikakvog osjećaja koliko ta perspektiva njihova, tih novinara koji čine te greške, je dio problema. Bez ikakvog osjećaja, iz ličnog iskustva znam, novinari u žaru da dobiju priču, zanemare kapacitete ljudi koji su aktivisti. Bez da urade neku vrstu follow-upa. Dobra iskustva sa medijima koja sam imao su follow-up, svijest da zajedno pravimo priču, a ne da je to jedan unilateralan proces ili da su se srele dvije različite planete. Svaki intervju, svaki tekst je intervencija, to je ono što nedostaje, da je intervencija, a ne neka vrsta neutralnog izvještavanja. Ne možete vi biti neutralni ako živite u nekoj zemlji i ako vas ta zemlja zanima. Možete biti objektivni, ali ne možete biti neutralni, bez ikakve brige. Vrlo često su u tom provođenju tog političkog diktata mediji kanal vertikalnog nasilja. Onda tu ljudi vide da ne mogu ni u medijima, mediji opečate postojeće stanje kao normalno.

Kako vidite odnos medija i organizacija civilnog društva? Vrlo često su u medijima i na društvenim mrežama mnogo kritikovane organizacije civilnog društva, u nekim slučajevima npr. da dosta nevladinih organizacija uzima jako puno novaca od donatora a ne bave se konkretnim društvenim radom, nisu tako prepoznati...?

Mislim da tu ima osnova. Evo, kad su bili protesti, rijetke su bile organizacije civilnog društva koje su mogle da prepoznaju šta se dešava. Zašto? Zato što nisu radili sa bazom ili su se potpuno fokusirali na glupe politike identiteta koje zatvaraju polje političkog djelovanja a ne pomažu emancipaciju. Zapravo da vi ako radite na pravima žena, samo se bavite pravima žena koja nemaju veze sa tim kako živi LGBT populacija, kako žive radnici, kako žive nezaposleni. Znate, te identitetarne politike su dio tog multikulturalnog aparthejda koji se sprovodi u Bosni i Hercegovini, da svaka grupa koegzistira posebno i nema nikakve veze sa ostalima, to je potpuno imbecilno i potpuno ide na ruku tranzicije u kapitalizam, u kreiranje tih poslušnih tijela koja će da služe neoliberalnom tržištu. Ovo je klasičan primjer upravljanja kroz siromaštvo koje imamo, a nekada organizacije civilnog društva, zbog one crkavice koje dobiju, moraju da prate donatorske guidelinese i ne mogu van donatorskih guidelinesa ništa da urade. Pa evo pogledajte divan primjer, Aida Kalender koja je uspjela da uradi nevjerovatnu stvar za Zemaljski muzej, koja je prošla kroz iglene uši što se tiče donatora. Znate, međunarodni donatori nemaju naš najbolji interes na svojoj agendi, nisu oni zainteresovani da nam toliko pomognu, jesu da nas dijelom zadrže na nivou žrtve, sve što radimo i ono što smo 2014. pokazali je da nismo žrtve. Znači, čak i u organizacijama civilnog društva ima se jedno prešućivanje onoga što se dešava a što bi moglo da napravi promjenu, pod krinkom da je to možda malo radikalno, možda malo previše, a sve je to dio donatorske politike i organizacija civilnog društva koje su zapravo dio problema a ne rješenja. Nedostaje samorefleksija i samokritika organizacija civilnog društva, a to je u kojem stupnju oni održavaju status quo u BiH. To je legitimno pitanje. E sad način na koji se to razmatra može da bude konstruktivan a može da bude, da kažem, haharski, da vi vrištite tamo, kao što se vrišti po Facebooku.

Bili ste aktivni tokom februarskih protesta u Tuzli. Ukratko, ako možete da se osvrnete, šta se desilo sa plenumom u Tuzli i kakvi su mediji bili tada tokom protesta, i nakon protesta, i dan danas se priča o tim protestima, kakav se diskurs stvorio o tome i je li ispravan?

Vrlo interesantno da na dezinformacije vlasti i policije u prvim danima protesta, veliki broj medija je nasjeo, bez da su provjerili tu informaciju šta se dešavalo. I što je još indikativnije je da mediji nisu zahtijevali da svi ti koji su širili takvu jednu vrstu dezinformacije, a to je zapravo rat protiv države, ti odgovorni pojedinci u MUP-u, u vlastima, koji su rekli da su to ljudi koji pljačkaju i da je to jedna rulja neorganizovana, da mediji nisu kritički zauzeli stav i tražili odgovornost tih predstavnika vlasti i organa. Mediji su tu propustili šansu da se traži odgovornost izabranih dužnosnika a i onih koji rade u javnim institucijama a koji su provodili te dezinformacije i time raspirivali tenzije. Mislim da je isto tako ono što se nije uspjelo uraditi, a rijetki su mediji uspjeli uraditi, a to je da se napravi jedan kontinuitet bilježenja razgovora, otvaranja prostora da se u javnosti stvori jedan drugačiji diskurs u odnosu na socijalnu pravdu, da se pomogne aktivistima i da se i njih nauči šta znači rad u medijskom javnom prostoru. Neki su mediji to pokušali, da li je to sad pitanje uređivačke politike, i sad je to pitanje nedostatka resursa i razvučenosti na sto strana. Ono što su neki mediji dobro uradili je da su se zajedno sa aktivistima borili protiv dezinformiranja, protiv političkih manipulacija i mislim da su ti pojedini mediji uspjeli da spasu situaciju, da ne dižu tenziju na takav način na koji su i izabrani naši dužnosnici, a i veliki dio međunarodne zajednice, željeli da potpire i da naprave krizu kod nas. Kroz sve ono što su uspjeli da naprave, tu je vrlo jaka mreža aktivista u cijeloj Bosni i Hercegovini koji se bave pitanjima socijalne pravde i postavljaju prava pitanja.