Podsmijeh obično indiferentnog i politički neangažiranog dijela javnosti u sociološkom okviru gdje je uvijek vladao jedan iskonski strah usađen svakom pojedincu – da će se nekad negdje provaliti, da će ispasti papak i da će ga raja zajebavati – pokazuje kako se „mahala“ preselila na društvene mreže.

Odlukom većine u zagrebačkoj gradskoj skupštini Trg maršala Tita ubuduće će se zvati Trg Republike Hrvatske i tako će se konačno prekinuti diskusija o postojanju potrebe Zagrepčana za odavanjem počasti nekadašnjem doživotnom predsjedniku bivše nam zajedničke države. Ne treba ovu priču stavljati u kontekst neke „galopirajuće fašizacije Hrvatske“ iako njene političke elite uistinu jesu sklone tolerirati javno ispoljavanje simpatija prema NDH i njenim tekovinama ali to je sve (bar još uvijek) u granicama političkog populizma i njegove besramne eksploatacije.

Nužni je to rezultat čiste računice populističkog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića koji bi u zamjenu za političku podršku u gradskoj skupštini preimenovao i rođenu majku. Jednostavno, da su Bandiću u tom momentu zatrebale ručice koje bi Cvjetni trg zvali Povrtnim i Voćnim trgom – u imenu trga cvijeće bi bilo zamijenjeno povrćem ili voćem. Da su većinu u skupštini umjesto pet desno orijentiranih zastupnika pod kontrolom Brune Esih i Zlatka Hasanbegovća lomili zastupnici neke Neovisne liste navijača AC Milana – spomenik banu Josipu Jelačiću bi lako zamijenio spomenik Marcu van Bastenu sa za volej spremnom desnicom (sic).

Jednako onako kako skoro svaka prirodna nepogoda koja zahvati Hrvatsku sa izvjesnim vremenskim odmakom zadesi i Bosnu i Hercegovinu, tako obično bude slučaj i sa društvenim nepogodama kao što je društveno poželjno desničarenje, u ovom primjeru oličeno u narastajućem revizionističkom odnosu ka Josipu Brozu Titu i neobjašnjivom animozitetu ka Titovom liku i djelu kod pripadnika generacije koja ne pamti apsolutno ništa vezano za period njegove vladavine. Da, govorim o generaciji rođenoj deceniju ili dvije poslije mene, generaciji kojoj pripada mladi političar Tarik Dautović koji se u svom nedavnom statusu na Facebooku spremno zakleo Allahu da će preimenovati Titovu ulicu u Sarajevu u ulicu Alije Izetbegovića.

O čvrstini njegove namjere i zakletve dovoljno govori to što je sporni status obrisao odmah nakon što se na njega obrušila lavina kritika i podsmijeha, te nakon što se od njega i njegove – budimo pošteni i realni – u osnovi nemaligne izjave, ogradio svako ko ga je na nju inspirisao. U redu, skoro svako, budući da je svoj ponos mladim Dautovićem javno iskazao bivši reis ili reis emeritus Mustafa Cerić, po ko zna koji put pokazujući da ne postoji stvar toliko loša da je on ne može učiniti gorom. Ako vam je promaklo, Cerić je napisao kako je Dautovićev status „simbol bošnjačke/bosanske hrabrosti unatoč onima iz njegove stranke (SDA), koji su ga se odrekli“ i ostavio nas da se pitamo u kojem je to tačno momentu odricanje od svog stava postalo simbol hrabrosti.

Doduše, Cerić je dobrano u pravu u dijelu koji se tiče ograđivanja SDA od „slučaja Dautović“, budući da su se mladog vijećnika sarajevske općine Stari Grad redom ogradile Asocijacija mladih SDA i njen predsjednik Salko Zildžić, zatim Općinski odbor SDA Stari Grad, te na kraju i predsjednik stranke Bakir Izetbegović, svi redom ističući antifašističko opredjeljenje SDA i njenog osnivača Alije Izetbegovića koji ni za života nije dopustio simboličko brisanje Tita iz kolektivne memorije svojih sljedbenika. Tako su Tarika Dautovića niz vodu pustili svi oni sa čijim je priznanjem računao i kod kojih je mislio poentirati, da bi na kraju dobio jedino javno iskazanu podršku Mustafe Cerića i donekle razumijevanje Nedžada Latića – da se ne lažemo, isključivo radi loših odnosa obojice navedenih sa aktuelnim rukovodstvom SDA.

S druge strane, Dautović se suočio sa nečim što je prišlo jako blizu granici javnog linča. Na njega su se saopštenjima obrušili pojedinci i organizacije sa lijeve strane političkog spektra koji iz nekog razloga misle da imaju monopol na antifašizam, čiji je krajnji domet u društvenom djelovanju obilježavanje događaja iz prošlosti, i koji su duboko svjesni da nisu sposobni iza sebe ostaviti bilo šta što će biti vrijedno obilježavanja. Protiv njega su se okrenuli i neki istomišljenici koji su procijenili da njegovi stavovi i nisu baš toliko „in“ da bi se vrijedilo svrstati na njegovu stranu. Na kraju, Dautovića je spremno osudila i propisno ismijala i ona tiha većina, po inerciji indiferentna po ovom pitanju ali koja jako dobro zna reagirati kad zatreba.

Njegova stranka ga je proglasila nezrelim i irelevantnim a politička konkurencija je iskoristila priliku da poentira, poput vijećnika Naše stranke Vibora Handžića koji je Dautovića podsjetio da Titova ulica nije pod ingerencijom Općine Stari Grad u kojoj je on vijećnik. Očekivano, Forum mladih SDPBiH se opredijelio za etiketiranje nazvavši ga mladim nacionalistom i kvazipolitičarem kojem treba održati čas historije o bošnjačkom antifašizmu, a na sličnom fonu su se oglasili i njihove kolege (ili možda protivnici – sa bh. "ljevicom" se to nikada sa sigurnošću ne zna) iz DF-a nazivajući ga „neupućenim, ograničenim i opijenim“. Tako je jedino dobro i korisno što se u svemu, ustvari, desilo Tariku Dautoviću – dobronamjerni podsmijeh tog obično indiferentnog i politički neangažiranog dijela javnosti, odnosno najjednostavnije moguće rečeno i da prosti ovaj Internet – to što ga je obična raja zajebavala.

Društvo u višestrukoj tranziciji kakvo je naše ne dozvoljava luksuz normalnog odrastanja. U takvom ubrzanom odrastanju u okolnostima poremećenih vrijednosti lako se propuste neke važne lekcije za što mahala (budimo realni, cijela bh. politička i društvena scena je u razmjerama globalnog sela samo jedna mahala) nikad nije imala razumijevanja niti će ga imati. U tom sociološkom okviru uvijek je vladao jedan iskonski strah usađen svakom pojedincu a to je strah da će se nekad negdje provaliti, da će ispasti papak i da će ga raja zajebavati. Zbog toga je bilo dobro vidjeti kako raja, koja je mahalu preselila na društvene mreže, zdušno osuđuje Tarikovu inicijativu kroz ono što najbolje zna a to je podsmijeh i omalovažavanje.

Taj impuls nije nestao i tu i tamo se javi kao korektiv dominantnom diskursu. Dautovićev status nije fašistički, ali je sporan njegov stav gdje uzima sebi za pravo da se smatra glasom svoje generacije, odnosno kako kaže „nove generacije Bošnjaka“. Status koji je napisao odaje njegovu fascinaciju vlastitim političkim uzorom, njegovu isključivost i jednostranost u gledanju na historiju i nasljeđe njegovog naroda, pa i deklarativni otpor prema prihvatanju vrijednosti drugih, ali Tarik Dautović nije niti manje niti više fašista koliko je to, primjerice, gorespomenuti gradonačelnik Zagreba.

Tarik Dautović je paradigma mladog balkanskog političara koji će spremno insistirati na svojim idealima dok god mu to donosi korist i dok mu to ne remeti komfor. U tom smislu su i današnji fašisti i antifašisti samo dva kraja iste batine koja je ideale uvijek spremna pretpostaviti svemu osim interesu. Takvi su i oni koji ga osuđuju isto kao i oni koji su ga pustili niz vodu kad su procijenili da se svrstavanje ne isplati. Takvi će po potrebi Tita mijenjati Franjom Tuđmanom, Republikom Hrvatskom ili Alijom Izetbegovićem, njih će ako zatreba mijenjati Zvonimirom Bobanom ili Halidom Bešlićem – sve po potrebi i sve za političko-ekonomski interes.

Dautović se jako rano suočio sa važnim lekcijama o povjerenju u stranačke kolege i ophođenju sa političkim neistomišljenicima ali i o mentalitetu mahale koji, koliko god ponekad bio štetan i retrogradan, ipak proizvodi onaj glas u glavi koji je pripadnike „stare generacije Bošnjaka“ često znao spriječiti u činjenju gluposti. Jednako tako, za nadati se da će što veći broj pripadnika te „nove generacije“ i Bošnjaka ali i Srba i Hrvata i svih drugih ubuduće dvaput razmisliti prije nego što iziđu sa sličnim razmišljanjima i inicijativama i da će iko od njih shvatiti da su svi koji im „prodaju“ ideale bazirane na netoleranciji i isključivosti upravo oni koji će prodati i njih i njihove ideale čim tržište to od njih bude tražilo.