Može li umjetnost biti alternativa jeziku mržnje sveprisutnom na internetu? 

foto: banksy.co.uk

Dobar glas daleko se čuje a loš još dalje, poslovica je s kojom su odrasle mnoge generacije na Balkanu. Nije lako u virtualnom svijetu, koji se reflektuje na našu svakodnevnicu, odmjeriti višeglasje i odabrati „pravi“ klik. Iako je ono što najčešće čujemo konstatacija da je na internetu mnogo sadržaja sa nasilnim porukama, ipak mnoštvo je tu poezije, slikarstva, sedme umjetnosti, ulične umjetnosti... Prebacuju se linkovi s jedne strane planete na drugu i sijaset toga se obznani i podijeli. Na društvenim mrežama, spontano se organizuju sijela na kojima se govori o poeziji, ali i ona na kojima se veličanju zločini protiv svega drugačijeg. Internet platforme omogućuju da se iz Sarajeva „zaviri“ na izložbu ranog Picassa u Baselu ili se pogleda novi socijalno-politički angažirani grafit s potpisom misterioznog Banksy-a na nekoj engleskoj ili svjetskoj ulici. Istovremeno su i podij posmatraču iz Novog Zelanda da prati postrojavanje četnika u Višegradu sa svom ratnohuškačkom ikonografijom...

Umjetnički mostovi

Internet umrežava pojedince koji odabiru glas koji prepoznaju kao vlastiti. Upoznaju se individue iz pocijepanih društava i spajaju razbucane cjeline za koje još ne postoje političke agende u Bosni i Hercegovini i regionu. Tako, mimo agende stihovi poljskih klasika, svakodnevno na Facebooku postaju razumljivi na zapadnom Balkanu, zahvaljujući prijevodu Đurđice Čilić iz Zagreba. Na isti način, moguće je uživati i u sjajnim prijevodima Silvie Monros iz Beograda, ili uputiti se u rad regionalnih i domaćih grafičkih dizajnera, ilustratora, arhitekata. Jer, ne postoji časopis gdje bi se stekao uvid u cjelovitu kulturnu scenu u zemlji ali i okruženju. I ono što je poseban apsurd, nerijetko umjetnici iz Sarajeva sarađuju sa kolegama iz Zagreba ili Beograda, prije nego iz Banje Luke. Tom odabiru najčešće je razlog nepostojanje institucionalne strukture koja to želi omogućiti. Prije nekoliko godina Festival MESS je imao projekt Undiplomatic art u okviru kojeg su banjalučki umjetnici predstavljeni u Sarajevu i obrnuto. Upravo u tom kontekstu iz prethodne rečenice značajna je riječ projekt, jer narednih godina nije bilo novca za organiziranje susreta. Na nultom održanom, jedna od učesnica bila je Nermina Omerbegović, pjesnikinja i novinarka iz Sarajeva. Više puta je u intervjuima isticala da o književnoj sceni drugog dijela BiH zna iz ličnih kontakata te da je zahvaljujući društvenim mrežama saznala za sjajnog pjesnika i reditelja Darka Cvijetića iz Prijedora. Dok pomenuti Prijedorčanin, godinama održava blog gdje uz vlastite književne uratke objavljuje i eseje, priče i poeziju i drugih domaćih i regionalnih autora. U tom kontekstu zanimljiva je pojava Čovjeka časopisa iz Hrvatske Željka Belinića koji na svom Facebook profilu svakodnevno objavljuje pjesme i kratke priče ljudi iz regiona.

„Promatrajući svijet kroz profil Željka Belinića, neupućenom strancu bi se ovi naši prostori mogli učiniti kao jedno prekrasno mjesto na Zemlji, mjesto koje na serijskoj traci proizvodi prosvijećene ljude. To je naravno daleko od istine, ali baš zbog toga mi je njegov profil draga stvar,“ napisao je nedavno Armin Harambašić, u tekstu Čovjek-Časopis, objavljenom na portalu Prometej. Napomenuo je da privatno ne zna urednika i da nije siguran da bi ga želio i upoznati. Vrlo je značajno primijetiti da mostovi koji se grade, u pozadini nemaju finansijsku konstrukciju, već ovise o mogućnostima koje na internetu koriste zaljubljenici u umjetnost. Sam Željko Belinić, osim što na Facebooku gradi mostove među regionalnim umjetnicima, predstavljajući ih međusobno, prati i važne regionalne glasove, koji su umjetnička alternativa političkoj realnosti. U tom kontekstu izdvaja dva koje smatra već etabliranim – trojezični blog Kosovo 2.0. i biber.nenasilje.org.     

Autonomija zla

Na Facebooku je moguće prijaviti jezik mržnje što može da razultira sankcijama poput uklanjanja spornih sadržaja ili trajne zabrane objave pod imenom spornog profila. Brzina prijenosa spornih sadržaja, nerijetko je glasnija od onih koji „propovijedaju“ književnost ili slikarstvo. Glasove umjetnika i onih koji vole umjetnost, zagluše pucnjave poput nedavne u novozelandskoj džamiji, kada je terorista ubio 50 ljudi i na desetine ih ranio u gradu Christchurchu; ili skandiranja „Nož, žica, Srebrenica“, poput prošlogodišnjeg tokom fudbalske utakmice srbijanske i švicarske reprezentacije u Beču; ili hitaca Andersa Breivika koji je 2011. ubio 77 ljudi i ranio više od 240 osoba u dva odvojena napada u Norveškoj. Nisu ovi pobrojani događaji iznimka. Izdvojeni su jer među njima postoji poveznica – ikonografija i ideologija uz koji se spominje ime Radovana Karadžića, osuđenog za ratni zločin počinjen nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Univerzitetski profesor i bivši gradonačelnik Sarajeva, Ivo Komšić, u tekstu Postoji li povezanost ubice s Novog Zelanda s Republikom Srpskom? piše: „Kada je izvršen nedavni zločin u džamiji u gradu Christchurchu na Novom Zelandu, prva asocijacija mi je bila – Markale. Nisam mogao shvatiti zašto, ali u podsvijesti su se ta dva zločina odmah povezala.“ Autor dalje konstatuje da je zločinac „normalan“ čovjek, bez kriminalnog dosjea, ali i ikakvih rodbinskih veza sa Balkanom, iz ogromne udaljenosti identificirao se sa Radovanom Karadžićem, ratnim vođom bosanskohercegovačkih Srba i ideologijom koju on zastupa. Njegove žrtve, zaključio je Komšić, zasigurno ništa nisu znale o ideologiji u čije ime su ubijene. U televizijskim prilozima, rodbina počinioca, kazala je da je mnogo vremena provodio za računarom, u internet prostoru.

„Ljudska bića doista mogu postići određeni stupanj samoodređenja. Ali mogu to učiniti jedino u kontekstu dublje ovisnosti o drugima svoje vrste, ovisnosti koja ih uopće čini ljudima. Kao što ćemo vidjeti, to je ono što zlo poriče. Zlo sniva o potpunoj autonomiji,“ napisao je marksistički teoretičar Terry  Eagleton u knjizi O zlu u kojoj se oslanja se na književne,  teološke i psihoanalitičke izvore kako bi pokazao da zlo nije srednjovjekovna izmišljotina, nego stvarni i vrlo aktuelan fenomen.  

Umjetnost vs. terorizam

Jezici kojim govore umjetnost i terorizam u globalnoj sveprisutnosti interneta, zastupljeni su u životu svakog pojedinca. O tome najčešće odluči jedan klik koji može biti i svjestan i nesvjestan. U tom višeglasju nemoguće se ne sjetiti snimaka iz 2015. godine u kojima teroristička organizacija ISIL ruši monumentalne objekte, u jednom od najvećih antičkih arheoloških nalazišta u sirijskoj Palmiri, koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Istovremeno su manje zapažene bile vijesti da se isilovci sve više opskrbljuju nelegalnom trgovinom umjetničkih antikviteta iz cijele Sirije i Iraka. Jezik umjetnosti i terorizma je isti kada je u njegovoj pozadini novac. Besa Luci, urednica online časopisa Kosovo 2.0 u uvodniku 2013. objasnila je da iako je umjetnost sveprisutna u časopisu, odlučili su se jedan mu posvetiti posebno. Zapazili su da današnji mainstream mediji i politika često tretiraju umjetnost kao nekakvu privatnu aktivnost te da se u takvom diskursu često posmatra kao sekundarna ili nebitna za razumijevanje društvene transformacije i političke akcije. 

„Primetili smo da sa velikim smanjenjima budžeta za kulturu kao posledice finansijskog kraha, situacija danas nije mnogo drugačija ni u evropskim centrima. Ovde mere štednje obuhvataju pokušaje da se umanji nezavisna kritika kada se suoči sa uticajnim desničarskim politikama,“ napisala je Besa Luci. 

Ako pogledamo u medijske sadržaje naći ćemo mnoge potvrde za ove tvrdnje: činjenica je da se ne daje mnogo prostora za tekstove i vijesti o kulturi; činjenica je da su emisije o kulturi, ukoliko ih i ima u TV programima, uglavnom u sitne sate; činjenica je i da kada u dnevniku zafali prostora, uglavnom se krate vijesti o nekom kulturnom događaju. Stoga nije puno prostora dato informaciji da je zahvaljujući saradnji Googla i Umjetničke galerije BiH, na Google Arts & Culture moguće u nekoliko klikova pogledati mnoga blaga iz fundusa te značajne bh. kulturne institucije. I uz sav misterij koji ide uz potpis Banksy, čak i on treba medije da bi neko, mimo ulica na kojima nastaje njegov streetart, mogao da ga prati. Prosto, mediji trebaju kulturu da bi ona postala i dio virtualne stvarnosti koju živimo, koja nas razbudi u momentima kada s nje čujemo eksplozije i pucnjavu.

Može li umjetnost biti alternativa jeziku mržnje sveprisutnom u globalnom internet selu? Nekoliko odabranih primjera pokazuje da može. Iako nikad neće biti bučna kako bi zatomila pucnjavu i eksplozije, umjetnost je zahvaljujući internetu dobila novu snagu u životu svakog korisnika. Čak i kada je kao takvu svjesno ne prepoznaje.

___