Simptomi koji kronično muče medije izbili su ponovno na površinu.

foto: Tomislav Klauški/Facebook

Pandemija koronavirusa postavila je pred domaće i svjetske medije veliki test. Test njihove vjerodostojnosti, ozbiljnosti, profesionalnosti, faktičnosti, etičnosti... I još uvijek je rano zaključiti kako su prošli na tom testu, jesu li prošli ili pali.

Podaci iz jednog istraživanja koje je ovih dana objavio Sindikat novinara Hrvatske o povjerenju u medije u doba korona krize pokazuje da ljudi, na skali od 0-10, najviše vjeruju obitelji (8,35), najmanje političkim strankama (2,18), dok se mediji nalaze u donjoj polovici tablice s ocjenom 3,39. Za utjehu, Katolička crkva tek je jedno mjesto ispred. To je standardna projekcija povjerenja o kojoj se raspravlja godinama, no u doba svjetske pandemije svi simptomi koji kronično muče medije izbili su ponovno na površinu.

Medijski senzacionalizam, borba sa činjenicama, ovisnost o vladajućoj politici koja nameće svoju agendu u ovoj krizi, podložnost tržištu koje za sobom neminovno povlači podilaženje publici, promoviranje teorija zavjere, utjecaj fake newsa, borba s pitanjem treba li dizati ili stišavati paniku oko korone, borba sa znanstvenim činjenicama oko kojih ratuju čak i eminentni znanstvenici...

Odgovornost medija u prenošenju relevantnih informacija u vezi epidemije nikada nije bila važnija, vjerojatno još od ratnih godina, ali svi problemi u funkcioniranju medija i djelovanju novinara sada su došli na naplatu.

Ovisnost medija o tržištu znači da će se mnogi vlasnici i urednici povoditi za masovnim raspoloženjem javnosti: ako dominiraju antimaskeri, mediji će im dati više prostora; ako dominiraju paničari, i mediji će dizati paniku; ako raste zabrinutost, i mediji će brinuti. Ili će po potrebi skrenuti s teme.

Na naplatu dolazi i ovisnost mnogih medija o politici. Ako vlast tvrdi kako je panika nepotrebna i država se uspješno nosi s pandemijom, prijateljski mediji nastojat će podržati tu poruku. Ako vlast tvrdi da je ekonomija važnija od umrlih, mediji će zaploviti i na tom valu. Jer vlast nosi novac i utjecaj.

Tu je, naravno, i senzacionalizam. Pretjerivanje u izvještavanju, traganje za najsočnijim i najmorbidnijim aspektima koronakrize, otvaranje prostora teoretičarima zavjere, lešinarenje nad žrtvama, sve su to pojave koje obilježavaju medijsku scenu zadnjih godina, a sada se svom silinom manifestiraju u ovoj krizi.

Mediji često koriste koronu kako bi šokirali, premda je nekada šok upravo ono što treba društvu da bi osvijestilo opasnost od bolesti koja odnosi živote.

Od novinara se traži da iznose relevantne činjenice, a te činjenice često ne znaju ni oni koji se proglašavaju autoritetima. Od novinara se traži da unose razum u kaos, a kaos često produciraju centri moći i oni koji bi trebali biti najodgovorniji. Novinari moraju pronaći i afirmirati stručnjake, a onda se građani proglašavaju najvećim stručnjacima. Novinari bi trebali suzbijati iracionalne strahove, ali moraju upozoravati na racionalnu opasnost od virusa i pandemije. Bore se s panikom, ali i tjeraju ljude da ozbiljno shvate ovu opasnost.

I onda im ljudi manje vjeruju nego svojoj familiji i susjedima.

Na što se onda svodi uloga medija i novinara? Kako novinari uopće mogu raditi i kako će se ova pandemija odraziti na budućnost medija?

Kao i u slučaju financijske krize 2008. godine koja je probudila potrebu za kompetentnim i obrazovanim novinarima spremnima objasniti uzroke i tijek krize, onima koji znaju baratati terminima i objašnjavati složene ekonomske modele, i ova zdravstvena kriza pružila je mogućnost novinarima da se počnu baviti zdravstvenim sustavom, znanošću, ekonomijom i mnogim drugim aspektima funkcioniranja države i društva.

Mediji su dobili priliku biti ozbiljni i utemeljeni, neki su tu priliku iskoristili, neki nisu. Za to su im potrebni obrazovani i ozbiljni novinari, sektorski potkovani, relevantni i vjerodostojni, a upravo to se u kadrovski devastiranim redakcijama nametnulo kao najveći izazov. Možda je ovo šansa da se mediji uozbilje. Možda im je ovo zadnja takva šansa.

Novinarske redakcije proteklih su godina težile dezintegraciji, u najvećoj mjeri zahvaljujući tehnologiji koja je novinarima omogućavala da rade tamo gdje se zateknu, a rad od kuće u vrijeme pandemije samo je osnažio taj trend. Novinarima je teže ići na teren, ali im je olakšan i ubrzan pristup informacijama putem interneta, društvenih mreža, raznih digitalnih platformi. Televizije su se vrlo brzo prilagodile novim formatima i video vezama, portali su otvorili prostor komentatorima i blogerima, prohodniji je pristup sugovornicima i činjenicama. Sve se ubrzalo i sve je protočnije.

Najveći problem je što se krizna situacija toliko produljila da su novinari prisiljeni predugo raditi po kriznom rasporedu. Moraju obrađivati i kanalizirati puno informacija, često uvijek istih informacija koje dovode do zamora novinara i zasićenja publike, sve manje osjetljive na statističke pokazatelje, na uvijek ista upozorenja, komentare, apele.

Upravo zbog tog zasićenja, a posljedično i umrtvljenosti, gotovo otupljelosti publike, medijima je teško prodrijeti u javnost s novim informacijama. Konstantno se recikliraju iste, ali uvijek više brojke, isti sugovornici, iste poruke. Publika traži nove podražaje, a to onda neminovno tjera medije u polje senzacionalizma, dizanja panike, teorija zavjere. Sve kako bi se zadržala pažnja publike, a time i čitanost, gledanost, klikanost.

Ili pak, s druge strane, mediji prepoznaju zasićenost publike i naprosto bježe od tema koje se tiču pandemije.

Pozicija medija i uloga novinara, dakle, zahtjevnije su nego ikada prije. Nije lako orijentirati se prema „dobrim“ i „lošim“ momcima, nije jednostavno probijati se kroz šumu različitih, često kontradiktornih znanstvenih činjenica i tumačenja, kao ni definirati relevantne izvore kojima bi se dao prostor u medijima. Nezavidan je zadatak vratiti povjerenje publike i javnosti, nakon toliko godina u kojima se to povjerenje habalo i gotovo prokockalo. Mnogo je tumačenja istine, mnogo je strana istog problema, a na kraju se sve svodi na oboljele i umrle.

Ova kriza, naposljetku, veliki je test etičnosti medija i novinara. Treba li se prema umrlima odnositi kao prema suhoparnim statističkim pokazateljima? Treba li ih koristiti za podizanje naklade? Treba li zbog tolikih žrtava dizati paniku u javnosti? Treba li prozivati odgovorne za stotine ljudskih žrtava? I tko su zapravo ti odgovorni?

U pitanjima etičnosti u prvi plan izbijaju i osobna stajališta novinara i urednika o koronavirusu. Uzimaju li ga ozbiljno ili ne? Boje li se za vlastiti život kako bi mogli cijeniti tuđi? Trebaju li u svoje tekstove i izvještaje pretočiti vlastite strahove ili ih možda obojiti vlastitom indiferentnošću?

Konačno, nije lako biti novinar u doba epidemije. Odlaziti na teren, riskirajući vlastito zdravlje, ulazeći u bolnice gdje se rade reportaže o ljudima u skafanderima i onima na respiratorima. Izvještavati o umrlima. Obraćati se neodgovornima.

Kažu da će korona promijeniti svijet. Kažu isto tako da će ga promijeniti nagore. Pitanje je hoće li promijeniti novinarstvo. I hoće li ga promijeniti nabolje. Ako ništa drugo, ova kriza potencirala je važnost medija i novinarstva: u prenošenju istine, izvještavanju javnosti, educiranju građana, senzibiliziranju društva, filtriranju informacija i odvajanju laži od istine. U najvećoj zdravstvenoj krizi našeg doba medijima se nudi mogućnost za vlastito ozdravljenje.

Osim ako ne završi na respiratoru.

___