Seksualno uznemiravanje i rodno zasnovano nasilje predstavljaju osnovne oblike diskriminacije i kršenja ljudskih prava i u medijskom sektoru – pokazalo je istraživanje koje su proveli novinarski sindikati, udruženja i medijske organizacije iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Hrvatske.

foto: Milena Anđela Mišić – Atanacković / Novinarske protiv nasilja

Da li možete zamisliti da radite na tri različita mjesta i da na svakom od njih doživite seksualno uznemiravanje? To se upravo dogodilo jednoj od učesnica istraživanja „Žene u medijima: Oblici uznemiravanja na radu u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini“.

Od ucjenjivanja nadležnih u zamjenu za zaposlenje, verbalnog uznemiravanja, čestih neželjenih seksualnih ponuda, pokazivanja fotografija genitalija i neželjenih dodira.

Ovo nije izoliran slučaj.

Spomenuto istraživanje, u kojem je učestvovalo 606 novinarki i koje su provele partnerske organizacije iz četiri navedene države, pokazalo je da više od 78 posto njih, znači većina, doživjelo neki oblik rodno zasnovanog nasilja tokom karijere. To uključuje i prijetnje, neželjene poruke, pozive tokom i nakon radnog vremena, uhođenje, iznuđivanje, prijetnje i druge oblike nasilja.

Glavna arena na društvenim mrežama

Seksualno uznemiravanje žena u medijima ne dešava se samo u redakcijama, nego su ovi narativi prisutni i u online prostoru, najviše na društvenim mrežama.

No, na njima nema tišine, tamo je buka i tamo su komentari kojima se svakodnevno ponižavaju i uznemiravaju novinarke što su potvrdile i sve učesnice istraživanja. Jedna novinarka iz Bosne i Hercegovine je čak rekla da se radi o prostoru u kojem „zaštita ne postoji“ i da se nasilje dešava „jednostavno jer – može“.

A oni koji najčešće ostavljaju seksističke komentare novinarkama su građani, odnosno 26,90 posto njih, pa onda osobe o kojima su novinari pisali. Gotovo jedna trećina ispitanica potvrdila je da su na društvenim mrežama bile metom seksističkih komentara od nasumičnih građana koje nikada nisu upoznale.

U većini slučajeva radi se o ponižavajućim komentarima seksualne prirode čiji je cilj rušenje ličnog dostojanstva i koji stvaraju strah i neprijateljsko okruženje.

Nerijetko online nasilje prelijeva se i u offline koje dalje utiče na sam rad novinarke. Slično se dogodilo novinarki u Srbiji koja se suočila sa nekoliko koordiniranih kampanja uznemiravanja i napada online. Objavljeni su njeni privatni podaci uključujući fotografiju i broj telefona, što je potom dovelo do toga da primi nekoliko prijetnji i uvredljivih poruka. Iako je podnijela zvaničnu prijavu, tužilaštvo je odbacilo slučaj uz komentar da nema elemenata za krivični prekršaj. Sve ovo uticalo je na njeno mentalno zdravlje, ali i to da promijeni redakciju i smanji prisustvo na društvenim mrežama.

Također, vidljiva je i razlika online napada između novinarki i njihovih muških kolega. Kako je pojasnila novinarka iz Slovenije, online napadi na žene često su personalizirani i seksualizirani, fokusiraju se na fizički izgled, komentare da žene trebaju biti majke i slično. Sa druge strane njihove kolege će kritikovati zbog njihovog rada ili političkih stavova.

Osim komentara, poruka prisutne su i zloupotrebe fotografija i snimaka. U Srbiji su prijavljeni i slučajevi seksualno eksplicitnih deepfake snimaka. Istraživanje iz 2023. godine pokazalo je da pornografija čini 98 posto slučajeva deepfake snimaka – i da u 99 posto slučajeva prikazuju žene.

Incidenti sa deepfake snimcima novinarki počeli su se pojavljivati prije nekoliko godina, a one su danas zabrinute da će sa sve većom dostupnošću alata umjetne inteligencije, takav sadržaj se samo povećati.

Uprkos raširenom uznemiravanju na društvenim mrežama, brojne učesnice istraživanja su navele da je „besmisleno“ govoriti o tim iskustvima i da u ih u velikom broju nisu ni zabilježile. No, u tome ih nije spriječio njihov stav o potrebi i važnosti prijavljivanja nasilja, već je mali broj prijava digitalnog nasilja prije svega oblikovan strukturalnim i institucionalnim barijerama.

Nedovoljno priznavanje problema rodno zasnovanog nasilja, uz osjećaj manjka podrške ali povećan stid, dodatno doprinose normalizaciji samog nasilja, ali i maloj stopi prijava. Zbog svega toga, odluka novinarke da prijavi nasilje bit će više oblikovana procjenom institucionalnog rizika, mogućim profesionalnim posljedicama, dostupnosti mehanizama zaštite, a ne ličnoj volji da prijavi nasilnika.

Dodatno, same redakcije rijetko odgovore na ove vrste online komentara. Upravo ta pasivnost, zaključuje se u istraživanju, doprinosi normalizaciji javnog nasilja nad ženama koje rade u medijima.

Šta se dešava sa prijavama?

Uprkos direktivama Evropske unije koje posebno prepoznaju novinare kao grupu koja se suočava sa online nasiljem, preporukama Unije u kojima se i rodno nasilje navodi kao jedan od ključnih rizika sa kojima se suočavaju novinarke, pa i Zakonu o digitalnim uslugama, online nasilje je u porastu. To pokazuje i komparativno istraživanje UNESCO-a, to kažu i iz UN Women koje navode da je više od polovice žena na Zapadnom Balkanu doživjelo neki oblik digitalnog nasilja.

A to su pokazale i ispitanice istraživanja.

Učesnice su potvrdile da su bile izložene i digitalnom nasilju, uključujući 32 učesnice koje su prijavile da su dobile pornografski ili seksualno eksplicitni sadržaj ili 21 učesnica koja je prijavila da im je pokazan takav sadržaj. Čak 12 učesnica je doživjelo da su njihove fotografije i snimci podijeljeni bez njihovog znanja i uz seksualne konotacije.

No, kada se radi o prijavi, 80 posto ispitanica u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nisu prijavile, dok je taj broj malo manji u Sloveniji i Srbiji gdje digitalno nasilje nije prijavilo 66 posto žena koje rade u medijima.

Mali broj žena koje su prijavile online nasilje, njih 25, rekle su svojim nadređenima ili odgovornima u odjelima unutar medijskih organizacija. U sedam slučajeva nasilje je prijavljeno u policiji ili tužilaštvu. U dva slučaja pokrenuta je interna medijacija i proces je u toku.

Digitalno nasilje se rijetko prijavljuje, ali kako bi se borile protiv online nasilja, neželjenih poruka i komentara, novinarke same razvijaju mehanizme suočavanja sa tim problemom. Od ignorisanja i distanciranja od online komentara što je zabilježeno kod novinarki u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, do sistemskog dokumentovanja društvenih mreža i profila, što je slučaj kod ispitanice u Sloveniji, do angažovanja u novinarskim udruženjima kao u Srbiji.

Jedna ispitanica iz Hrvatske opisala je kako koristi humor kao mehanizam za suočavanje sa problematičnim sadržajem koji joj stiže u inboxe. „Da sam dobila dolar za svaku poruku (mržnje) mogla sam kupiti pristojan stan u Istri“, kaže novinarka iz Hrvatske.

Za određeni broj žena, ovo istraživanje je bilo prvi put da uopšte govore o preživljenom nasilju. Širom regije 80 posto njih nije prijavilo nasilje kroz institucije, ili redakcije, ili relevantne odjele, ipak se mnoge od njih oslanjaju na privatnu podršku.

Seksualno uznemiravanje najčešće se i desi unutar redakcija, dok su dvije trećine slučajeva nasilja, odnosno 67 posto počinile ili kolege ili nadređeni. Brojka samo potvrđuje činjenicu raširenosti kulture šutnje, normalizacije nasilja kroz korištenje seksističkih šala, neprikladnog jezika i diskriminacije na radnom mjestu.

Navedeni brojni slučajevi

A svakodnevne scene su svuda slične: novinarke nazivaju „teškim“ kada ukažu na seksističko ponašanje u redakcijama, savjetuje im se da „ojačaju“, da trebaju imati „deblju kožu“, da im nedostaje humora. Neprikladan jezik, komentari i šale su ključan dio seksističke kulture u redakcijama do nazivanja kolegica terminima kao što su „dušo“ i „draga“, kao što naglašava jedna ispitanica iz Slovenije.

U istraživanju se navode brojni slučajevi u kojima su urednici i kolege često koristi šale sa seksualnim konotacijama, plašili žene galamom i stvarali neugodne i neprofesionalne situacije fizičkom blizinom.

Takvo ponašanje je toliko ukorijenjeno u same redakcije i načine ponašanja da nekada i novinarke ne znaju kako da procijene da li je neko prešao granicu ili nije. Da li se radi „samo o zagrljaju“ ili uznemiravanju? Iako se slažu da čak i neprikladan komentar može biti seksualno uznemiravanje, ipak neke od njih kažu da bi radije da „šute nego da stvaraju probleme“.

Istraživanje je pokazalo da je među 176 žena koje su prijavile da su podnijele žalbu zbog napada, uznemiravanja ili kršenja radnog prava, skoro trećina navela da su imali negativne posljedice po profesionalni razvoj nakon prijave.

Takvo ponašanje najizraženije je u Srbiji (35,90 posto), Hrvatskoj (31,43 posto) i Sloveniji (30,30 posto), gdje su žene češće navele direktne profesionalne posljedice.

Zabrinjavajuće, 183 žena se osvrnulo na svoje razloge zbog kojih nisu prijavile napade i jedna trećina je rekla da se napadi, uznemiravanja i kršenja prava dešavaju prečesto da bi prijava imala neko značenje.

Scena je ista da li ste žena u medijima, u domaćinstvu, u proizvodnji, radite u nekoj instituciji: stopa nasilja nad ženama je visoka, regulacija i sankcije niske, a nasilje se rijetko prijavljuje. Seksualno uznemiravanje nije marginalna pojava u medijskom sektoru, već duboko ukorijenjena u organizacijskoj kulturi, u odnosima moći i institucionalnim praksama koje utiču na svakodnevni rad žena u medijima.

Mehanizmi postoje, ali nisu efikasno implementirani

Iako u nekim od medijskih organizacija postoje interni mehanizmi namijenjeni sprječavanju nasilja i uznemiravanja, istraživanje je pokazalo da su oni uglavnom neujednačeni i neefikasni.

Razni mehanizmi zaštite postoje i svaka zemlja ima pravne okvire koji štite od diskriminacije i nasilja, počevši od zakona o rodnoj ravnopravnosti, pa do Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama (Istanbulska konvencija).

Interni mehanizmi za odgovor na rodno nasilje postoje u pojedinim medijima, najviše u Srbiji i Sloveniji. Međutim, istraživanje je pokazalo i da u većini slučajeva ti mehanizmi nisu efikasno implementirani. Sindikati medija postoje u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, ali ne i u Bosni i Hercegovini. Ipak, kada se radi o zaštiti i predstavljanju, mediji se najčešće oslanjaju na udruženja novinara, nevladine agencije i donatorske projekte. Uprkos tome, manje od deset posto ispitanica prijavilo je napade novinarskim udruženjima i sindikatima.

Kao odgovor na potrebu zaštite žena u medijima u sklopu projekta „Žene u medijima“ napravljen je i pravilnik sa fokusom na sprječavanje seksualnog i drugih oblika uznemiravanja u redakcijama. Cilj je postizanje sigurnog, inkluzivnog i odgovornog radnog okruženja. 

U samom pravilniku postoje i praktične informacije za novinarke koje govore o mehanizmima zaštite i načinima prijave nasilja. Pravilnik identifikuje nekoliko oblika uznemiravanja, od fizičkog napada, prijetnje, verbalnog uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja, kampanja diskreditacije neverbalnog uznemiravanja koje se odnosi na dijeljenje i objavljivanje fotografija, uključujući onih generisanih uz pomoć umjetne inteligencije.

Pravilnik se također posebno fokusira i na online uznemiravanje koje uključuje uvrede, mizoginu retoriku, seksualno uznemiravanje, lažne prijave, kao i deepfake.

Između ostalog, Pravilnik u neverbalno uznemiravanje svrstava dijeljenje ili objavljivanje fotografija, snimaka ili drugih sadržaja (uključujući sadržaj generisan digitalnim ili AI alatima), kao i neovlašteno širenje privatnih informacija (doxing). Isto tako, ukazuje i na kampanje diskreditacije, odnosno sistematskog i kontinuiranog djelovanja usmjerenog na narušavanje ugleda i profesionalnog integriteta osobe, kroz iznošenje neistinitih ili manipulativnih tvrdnji, širenja negativne propagande ili zloupotrebe informacija.

„Online uznemiravanje uključuje uvrede, mizoginu, nacionalističku, homofobnu retoriku, seksualizovano ciljano uznemiravanje, prijetnje, lažne prijave (mass reporting), koordinirane napade (brigading), deepfake sadržaje usmjerene na diskreditaciju, kao i druge oblike digitalnog nasilja“, piše u Pravilniku.

Neke od obaveza uključuju da je poslodavac dužan da osigura mehanizme za povjerljivo prijavljivanje nasilja kao i da imenuje dva povjerenika/povjerenice za zaštitu od uznemiravanja na radu.

Situacija se samo pogoršava

Nasilje nad ženama predstavlja jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava. Nasilje je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim društvenim normama i nejednakim odnosima moći koje utiču na sve sfere života, a ovo istraživanje pokazalo je da medijska industrija nije izuzetak.

Iskustva ispitanica istraživanja, ali i mjerenja međunarodnih organizacija pokazuju da se situacija po pitanju sigurnosti, uznemiravanja i nasilja koje preživljavaju novinarke pogoršala u posljednjih pet godina.

Na primjer, samo tokom 2024. godine Koalicija za žene u novinarstvu je zabilježila porast od 56 posto u prijavljenim slučajevima u odnosu na godinu ranije.

Ukorijenjeno u patrijarhalnim normama i naučenim oblicima ponašanja, nejednak odnos moći muškaraca i žena, ta osnova rodno zasnovanog nasilja, vrlo je vidljiva u redakcijama. Iako je posljednjih godina zabilježen porast broja zaposlenih žena u medijima, šef je muškarac. To potvrđuje i posljednje istraživanje Reuters Instituta koje navodi da su redakcije sastavljene od 40 posto novinarki, a samo ih se 27 posto nalazi na vodećim uredničkim pozicijama.

Priručnik Međunarodne federacije novinara pod nazivom „Postizanje prave ravnoteže: Rodna ravnopravnost u novinarstvu“ upozorava da će bez strukturnih reformi, koje uključuju jednaku platu, fleksibilne radne uslove, transparentne procedure napredovanja, napori za uspostavljanje rodne ravnopravnosti u medijima ostati samo formalni, a ne suštinski.

Mali broj na vodećim pozicijama, barijere pri napretku u karijeri, nesrazmjerne plate. I na sve to – seksualno uznemiravanje i nasilje. I to na radnim mjestima. Ovo samo pokazuje koliko je patrijarhalan model ponašanja i seksistički pristup duboko ukorijenjen i na radnim mjestima gdje se počinioci osjećaju zaštićeno. Normalizacija nasilja u kombinaciji sa nedostatkom pouzdanih mehanizama zaštite i strahom od negativnih posljedica po karijeru su kombinacija koja dovede do toga da i novinarke šute. Iako kroz svoj rad podstiču svakog drugog da prijavi nasilje, iako su i tokom samog istraživanja govorile o važnosti prijavljivanja ovakvih slučajeva, one to rijetko učine.

Istraživanja poput ovog služe i da se naglasi ozbiljnost problema uznemiravanja novinarki u redakcijama, ali da se kroz mehanizme pravilnika i preporuka podstaknu rukovodioci da naprave funkcionalan i povjerljiv sistem zaštite koji će sutra ohrabriti novinarke da prijave nasilje. Ukoliko do njega dođe.

Ovaj tekst pripremljen je kroz projekt „Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u medijskom sektoru u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini - Žene u medijima“, uz finansijsku podršku Evropske unije.

___