Strukturu izvještaja čine dva segmenata. Prvi dio analize daje prikaz stanja i odnosa civilnog sektora, medija i institucija spram problema govora mržnje. Drugi segment analize fokusira se na prisustvo govora mržnje u medijskom predstavljanju manjinskih grupa ili situacija koje mogu podstaći korištenje diskriminatorne retorike u javnosti. Obuhvata analizu štampanih medija u BiH vezano za slučajeve Queer Sarajevo Festivala 2008. i nereda koji su u Širokom Brijegu izbili uoči (neodržane) fudbalske utakmice između FK ''Sarajevo'' i FK ''Široki Brijeg'', 2009. godine. Poseban dodatak analizi ''Strategije isključivanja: govor mržnje u BH javnosti'' čini presjek pravnog okvira u BiH koji se vezuje za problem govora mržnje i obuhvata standarde i obaveze po međunarodnim dokumentima relevantnim za BiH, te važeća rješenja u domaćim zakonima.

 

 

Tokom posljednjih godina govor mržnje je tema o kojoj se živo raspravlja u bosanskohercegovačkoj javnosti. Izjave javnih ličnosti, komentari u medijima, sve veći prodor web portala i foruma putem kojih je moguće izraziti svoje mišljenje – pa i ono koje otvoreno promoviše nasilje – ukazuju na to da je ovaj problem izrazito prisutan. Ono što ga posebno definiše u Bosni i Hercegovini, jesu ratno nasljeđe i dominacija nacionalističkih i patrijarhalnih matrica u javnom prostoru. One održavaju, čak i opravdavaju, govor mržnje protiv svega i svih koji se u određenom kontekstu smatraju 'drugim' i 'drugačijim'. I pored relativno zadovoljavajućih legalnih i proceduralnih okvira za prevenciju i reagovanje na govor mržnje (vidjeti annex 1 istraživanja koji se odnosi na zakone u BiH i problem govora mržnje) institucije, ali i civilni sektor, za sada uglavnom reaguju ad hoc, odnosno onda kada se problem desi. Širih i kontinuiranih preventivnih aktivnosti još uvijek nema.

Ključna pitanja na koja izvještaj pokušava dati odgovor su sljedeća: u kojoj mjeri je govor mržnje prisutan u BiH medijima i kako se oni odnose prema njemu? Koje su forme govora mržnje zastupljene u bh javnosti? Ko su generatori govora mržnje, a ko njegove mete? Ko ga kritikuje? Koje su forme i strategije govora mržnje u BiH medijskom prostoru? Na koji način se mediji, civilni sektor i institucije nose sa problemom govora mržnje? Konačno, šta su uzroci i posljedice govora mržnje u BH javnom prostoru?

 

Ono što takođe nedostaje jeste dublja analiza koja bi prikazala prisutne forme govora mržnje (da li je riječ o otvorenom pozivanju na nasilje, huškanju, ili o mnogo suptilnijim formama izražavanja netrpeljivosti); njegovim izvorima (da li zaista mediji snose najveći teret odgovornosti, ili su u pitanju i drugi akteri u javnoj sferi); te konačno žrtvama i posljedicama govora mržnje. Stoga ovo istraživanje analizira govor mržnje sa aspekta medija, zakonodavstva i civilnog sektora u BiH. Osnovna pitanja na koja izvještaj pokušava dati odgovor su sljedeća: u kojoj mjeri je govor mržnje prisutan u BiH medijima i kako se oni odnose prema njemu? Koje su forme govora mržnje zastupljene u bh javnosti? Ko su generatori govora mržnje, a ko njegove mete? Ko ga kritikuje? Koje su forme i strategije govora mržnje u BiH medijskom prostoru? Na koji način se mediji, civilni sektor i institucije nose sa problemom govora mržnje? Konačno, šta su uzroci i posljedice govora mržnje u BH javnom prostoru?

 

Osnovna pretpostavka autorica izvještaja je da – s obzirom na post-ratni kontekst Bosne i Hercegovine – govor mržnje predstavlja jednu od strategija etno-nacionalnih elita za održavanje kontrole nad društvenom, političkom i ekonomskom raspodjelom moći. Savremeno bh. društvo je, na žalost, suočeno sa etno-nacionalnom realnošću, u kojoj su identiteti konstruisani u ratnim/poratnim uslovima, 'umotani' u pojam konstitutivnosti i kao takvi definisani i izgrađeni kao međusobno antagonistični i suprostavljeni. Privilegovana pozicija etno-nacionalnih elita zavisi upravo od stalne produkcije i održanja tog konflikta – govor mržnje je samo jedan od načina na koji se to postiže. Ova strategija je najvidljivija u medijima, posebno u načinu predstavljanja onih slučajeva u kojima je relativno lako povući simboličku granicu između privilegovanih/deprivilegovanih identiteta.

Osnovna pretpostavka autorica izvještaja je da – s obzirom na post-ratni kontekst Bosne i Hercegovine – govor mržnje predstavlja jednu od strategija etno-nacionalnih elita za održavanje kontrole nad društvenom, političkom i ekonomskom raspodjelom moći.

 

Takođe, važno je naglasiti da se govor mržnje (najčešće) ne manifestuje u formi otvorenih poziva na linč i nasilje protiv ciljanih grupa, već se oblikuje i formira unutar različitih diskursa moći koji održavaju dominantne etno-politike. Upravo u tome leži relevantnost bavljenja ovim problemom – nedostatak dubljih analiza, bavljenje problemom na ad hoc, nesistematski način, doprinosi tome da govor mržnje postane efektivna – čak i legitimna – strategija ispoljavanja moći i dominacije nad 'drugim' i 'drugačijim' u (etno)političkom javnom prostoru Bosne i Hercegovine.

 

Strukturu izvještaja «Strategije isključivanja: govor mržnje u bh. javnosti» čine dva segmenata. Prvi dio analize daje prikaz stanja i odnosa civilnog sektora, medija i institucija spram problema govora mržnje. Kako bi se došlo do relevantnih podataka, korištena je metoda otvorenih intervjua, koji su u periodu od januara – februara 2010. godine obavljeni sa predstavnicima medija i medijskih udruženja u BiH; institucija čiji je rad direktno vezan za zakonodavstvo i zaštitu ljudskih prava u BiH; i predstavnicima civilnog sektora, odnosno lokalnim i međunarodnim organizacijama koje rade na promicanju i zaštiti ljudskih prava.

Nedostatak dubljih analiza, bavljenje problemom na ad hoc, nesistematski način, doprinosi tome da govor mržnje postane efektivna – čak i legitimna – strategija ispoljavanja moći i dominacije nad 'drugim' i 'drugačijim' u (etno)političkom javnom prostoru Bosne i Hercegovine.

 

Drugi segment analize fokusira se na prisustvo govora mržnje u medijskom predstavljanju manjinskih grupa ili situacija koje mogu podstaći korištenje diskriminatorne retorike u javnosti. Obuhvata analizu štampanih medija u BiH vezano za slučajeve Queer Sarajevo Festivala 2008. i nereda koji su u Širokom Brijegu izbili uoči (neodržane) fudbalske utakmice između FK ''Sarajevo'' i FK ''Široki Brijeg'', 2009. godine. Ovi slučajevi su izabrani kao indikativni za medijski tretman manjinskih grupa – konkretno, rodnih/seksualnih manjina, te etno-nacionalnih grupa koje se konstruišu kao manjinske u specifičnim lokalnim kontekstima.

 

Poseban dodatak analizi ''Strategije isključivanja: govor mržnje u BH javnosti'' čini presjek pravnog okvira u BiH koji se vezuje za problem govora mržnje i obuhvata standarde i obaveze po međunarodnim dokumentima relevantnim za BiH, te važeća rješenja u domaćim zakonima. Autorica teksta je Sevima Sali-Terzić, pravnica i Viša pravna savjetnica pri Ustavnom sudu BiH.

 

Cijeli izvještaj u .PDF formatu možete preuzeti ovdje.