Da li je to što radi WikiLeaks novinarstvo – ili čak istraživačko novinarstvo? Nije. Da taj internetski portal nije pronašao kredibilne medije, koji su njegove informacije obradili (New York Times, Guardian, Der Spiegel) one bi se izgubile negdje u internetskom kosmosu, pa bi ih možda pronašli tek neki zanesenjaci, a bez potpore medija, tim hiljadama depeša ne bi vjerovala ni polovina njih. 

Tek medijska obrada depeša, koja je napravila njihov izbor, daje kredibilitet WikiLeaksu. Nitko zdrav, ko nema profesionalni ili neki aktivstički motiv, ne bi se probijao kroz stotine hiljada depeša, da nije bilo medija, koji su ih odabirali i opremili relevantnim komentarima i objavili na tradicionalan način. Pitanje je, koliko bi vremena trebalo novinarstvu u Sloveniji, da na internetu otkrije, kako se premijer Pahor sa američkim otpravnikom poslova najvjerovatnije dogovarao o prihvaćanju jednog zatočenika iz Guantanama za samo 20 minuta razgovora i fotografisanje sa američkim predsjednikom, da španjolski El Pais nije izvukao i objavio baš taj dio depeša. Što govori i o sposobnosti slovenačkog novinarstva, koje se tek tada, kad su stvar otkrili stranci, probudilo iz rutine praćenja press konferencija i traženja sitnih političkih skandala poput poznate nategnute afere o bulmastifima, koji su rastrgli poznanika aktualne ministrice unutrašnjih  poslova, da bi se sad svom snagom bacilo na premijera, pitavši ga sladostrasno, ono što slovenački novinari u takvim situacijama jedino znaju, hoće li zbog toga dati ostavku.

Pitanje je, koliko bi vremena trebalo novinarstvu u Sloveniji, da na internetu otkrije, kako se premijer Pahor sa američkim otpravnikom poslova najvjerovatnije dogovarao o prihvaćanju jednog zatočenika iz Guantanama za samo 20 minuta razgovora i fotografisanje sa američkim predsjednikom, da španjolski El Pais nije izvukao i objavio baš taj dio depeša.

Sve u svemu WikiLeaks je možda uradio dio posla umjesto medija, ali bi bez njih ostao na pola puta. Radi se znači o simbiotičkom odnosu: WikiLeaks je novinama obzebijedio informacije, do kojih svojim metodama nisu mogli doći, a mediji njemu kredibilnost.

Reakcija vlasti

Nema dvojbe, da su se sve vlasti našle u vrlo neugodnom položaju. Američke, jer je svijet dobio dokaze u njihovom uplitanju i aroganciji prema partnerima, kao i vlasti u mnogim drugim zemljama, jer se ispostavilo kako se sluganski ponašaju prema svjetskoj velesili. Kao što je već rečeno, nije probem u tome da su ljudi saznali, kako djeluje američka diplomacija, nego da je to potvrđeno dokumentima. Vladimir Putin se sigurno ne nervira baš oko toga da američka dipomatija misli da je predsjednik države Medvedev njegov potrčkalo, ali je bijesan kad se to američko razmišljanje javno potvrdi dokumentima.

Zanimjivo je koliko malo mašte su vlasti, koje ionako u takvim slučajevima krivnju prebacuju na novinare, umjesto na službe koje su zatajile, pokazale u pokušajima diskreditacije Juliana Assangea, kako bi smanjile značaj razotkrivenih depeša ili barem preusmjerile zanimanje javnosti  Najprije, kad je Assange objavio i spisak objekata, koje Amerika u svijetu smatra strateškim za njezinu bezbijednost,  ustvrdile su da se radi o kriminalu ako ne i terorizmu. Assange bi po njima trebao  snositi odgovornost za potencijalno krvoproliće, koje će objava tih informacija sigurno prouzrokovati. To me potsjeća na slovenački primjer kolege novinara Blaža Zgage, koji je godine 2000. objavio tekst u kome je razotkrio, da je slovenačka obaveštajna služba nudila logstičke usloge američkim obavještajcima na Balkanu, a u njemu i neka imena upletenih špijuna. Tadašnja vlast je glatko izmislila, da je zbog tog teksta zgubio život jedan od obavještajaca, što se brzo ispostavilo kao čisti konstrukt i laž.

Ovo me potsjeća na slovenački primjer kolege novinara Blaža Zgage, koji je godine 2000. objavio tekst u kome je razotkrio, da je slovenačka obavještajna služba nudila logstičke usluge američkim obavještajcima na Balkanu, a u njemu i neka imena upletenih špijuna. Tadašnja vlast je glatko izmislila, da je zbog tog teksta zgubio život jedan od obavještajaca, što se brzo ispostavilo kao čisti konstrukt i laž.

Julianu Assange-u se dešava nešto slično, iako je Cablegate- ma kako se to činilo čudnim- zapravo koristio vanjskoj bezbijednosti Amerike. Da depeše nije dobio WikiLeaks koji ih je objavio, dostavljač bi lako pronašao drugog klijenta, možda i istinskog teroristu, a da to američka obavještajna služba ne bi ni znala. Sad kad su depeše javne, Amerika je morala promijeniti način čuvanja strateških objekata pa vjerovatno i njihov prioritet.

Kad objava informacija nije omogućavala Assangevo krivično gonjenje, američke i evropske vlasti su zajednički sklopile drugu, jednako nedomišljatu zavjeru: na brzinu je uhapšen na osnovu međunarodne potjernice zbog nekakvog čudnog silovanja, u koje, sad, kad su poznate pojediunosti, vjeruje tek malo ljudi. Nikave dvojbe nema, da vlasti pokušavaju slonovskim potezima sprečiti daljnje objavljivanje depeša, ali bezuspješno jer je duh već izašao iz boce.

Šta donosi budućnost

Logika internetskog portala WikiLeaks je, kako piše novinarka Kaja Jakopič u Medijskoj preži, stručnoj pubikaciji Mirovnog Instituta u Ljubljani,  da nije pod jurisdikcijom nijedne države, a Assange to »beskućništvo« objašnjava na taj način, da nije obavezan uzimati u obzir nijedan zakon pa ni one iznimke u pravnim sistemima, koje govore o uslovima razotkrivanja izvora informacija. Vlasti različitih zemalja – pa i američke baš zbog WikiLeaksa i njemu sličnih portala razmišljaju o mjenjanju pravnog sistema u pogledu zaštite izvora informacija, iako današnja tehnologija, dok s jedne strane olakšava pristup »dubokim grlima« ujedno olakšava i njihovo razotkrivanje, što se kod posljednjeg poduhvata WikiLeksa zapravo i desilo.

Jedino što se s WikiLeaks-om zaista promijenilo je odnos prema tajnim informacijama. Za hakere su postale privlačan izazov, možda i potencijalni izvor prihoda, ali također i za profesionalce koji moraju obezbediti sigurnost mreža. Od uspješnosti obje strane zavisi koliko curenja informacija nas očekuje u sljedećih deset godina.

Da li je WikiLeaks promijenio svijet sutrašnjice? Sumnjam. Uzimajući u obzir sve što do sada rečeno, ništa ili skoro ništa novo nismo saznali. Nije li WikiLeaks  početak neke nove javne svijesti, koja neće dopustiti da vlast radi sve što je radila do sada? Ako je sve više manje bilo poznato i ranije, zašto se ta svijest već nije javila? Ako su birači raznorazne radnje i karakterne osobine svojih političara tolerisali do sada, zašto ne bi i ubuduće? Možda je, kao što napominjuju neki, ovo kraj diplomacije. Malo vjerovatno. Diplomati će raditi svoj posao kao do sada, s istim  arogantnim rječnikom, istim traženjem prljavština i slabih tačaka svojih neprijatelja pa i partnera kao do sada i istim putevima špijuniranja. Jedina istinska promjena koju treba očekivati je promjena bezbjednostnih mjera. Možda adresar primalaca depeša više neće brojati tri miliona ljudi, ali će oni koji ostaju na spisku biti pod budnijom prismotrom. Jedino što se s WikiLeaks-om zaista promijenilo je odnos prema tajnim informacijama. Za hakere su postale privlačan izazov, možda i potencijalni izvor prihoda, ali također i za profesionalce koji moraju obezbediti sigurnost mreža. Od uspješnosti obje strane zavisi koliko curenja informacija nas očekuje u sljedećih deset godina.

Assangeovi podvizi imaju u tom pogledu još jednu tamniju stranu, koju moramo razmotriti. Jednako kao što je Evropska unija poslije terorističkih napada dozvolila ulaz u našu privatnost, putem čuvanja spiska telefonskih poziva pa i kontrole elektronske pošte i našeg surfanja po internetu, treba očekivati daljni prodor »bezbjednosnih mjera« u naše živote, pa i u rad medija. Pravni osnovi za to na neki način već postoje.  Čak i Evropska konvencija o pravima čovjeka, ova biblija naših sloboda, u desetom članu koji govori o pricipu slobode izražavanja, ostavlja mjesto ograničenjima, govoreći da tu slobodu države smiju ograničiti u slučaju ugrožavanja bezbijednosti države i nenog integriteta, radi očuvanja javne bezbijednosti, sprečavanja nereda ili zločina ili očuvanja javnog zdravlja i morala te ugleda ili prava dugih ljudi, te sprečavanja razotkrivanja tajnih informacija ili čuvanju autoriteta i nepristrasnosti sudova.

Ako svjetska politika počne raditi na zatvaranju interneta u slučajevima kriza, to bi mogla biti velika kolateralna šteta fenomena WikiLeaks. Takav poduhvat  bi svarno mogao otvoriti put svjetskoj revoluciji ili ratu. Ali ratu nekog drugog tipa – na internetu i za internet.