Doba „nacionalističko-romantičarske“ politike je prošlo, a sa njim i mogućnost da se medije i novinare uvjeri u potrebu dobrovoljne lojalnosti velikim nacionalnim ili patriotskim ciljevima. Sada se lojalnost medija kupuje novcem.

Pod političkim klijentelizmom u medijima podrazumijevam onu vrstu odnosa u kojoj politički akteri dominantno utiču na uređivačku politiku medija.

Podložnost medija politici je „istočni grijeh“ novinarstva. Radi se o pojavi koja je stara vjerovatno koliko i mediji i koja je prisutna čak i u najdemokratskijim društvima današnjice. No, ono što, između ostalog, razlikuje društva sa visokim stepenom slobode medija jeste činjenica da uticaj politike nije presudan na uredničku politiku medija. Jedan od ključnih preduslova za onemogućavanje presudnog uticaja političkih aktera na medije jeste postojanje tržišta, odnosno ekonomske razvijenosti društva koje omogućava opstanak medija na bazi ostvarenih vlastitih prihoda iz dva ključna izvora – od prodaje novina i oglasnog prostora ako je riječ o novinama ( isključujući one koje su besplatne), odnosno, od prodaje oglasnog prostora ako se radi o elektronskim medijima.

Ovaj tekst će se baviti specifičnostima političkog klijentelizma u medijima u Bosni i Hercegovini, uz uvjerenje da se najveći dio onoga o čemu pišem u velikoj mjeri odnosi i na stanje u medijima u svim tranzicijskim zemljama, a naročito u medijima u našoj regiji. Posebno ću izdvojiti dvije etape u razvoju klijentelizma, te iznijeti prilično crnu prognozu perspektive medija u regiji.

Mediji u službi vladajućih nacionalističkih politika

Sredina osamdesetih godina prošlog stoljeća donijela je labavljenje komunističke, partijske kontrole nad medijima u bivšoj Jugoslaviji. Te godine poklapale su se sa mojim početkom bavljenja novinarstvom. Bivali smo presretni kada smo iz sedmice u sedmicu polako pomjerali granice slobode govora: u početku smo se služili aluzijama i metaforama kojima smo dovodili u pitanje lik i djelo „najvećeg sina naših naroda“ i legitimitet apsolutne vlasti komunista.

Malo po malo, valjda i zbog toga što nismo imali vlastitog iskustva represije države i partije nad novinarima, oslobodili smo se i počeli smo i otvoreno kritikovati i optuživati Savez komunista, vlast i najviše funkcionere. Otvorili smo medije za takozvane disidente – žrtve komunističkih progona koji su bili na crnim listama. Činjenica da su oni bili proganjani bila nam je dovoljna da im nekritički otvorimo naše medije, u uvjerenju da su upravo oni, ti naši disidenti, mučenici borbe za demokratiju, slobodu, otvoreno društvo. Nažalost, pokazalo se da u ogromnom procentu to nije bio slučaj. Za razliku od zemalja poput, recimo, Češke ili Poljske, naši „disidenti“ su bili nacionalisti i nimalo veće demokrate od onih koji su ih proganjali, što će potvrditi i godine koje su slijedile, u kojima će upravo naši slavljeni disidenti postati neki od najodgovornijih aktera krvavog raspada Jugoslavije, masovnih zločina, genocida i etničkog čišćenja.

Raspad Jugoslavije doveo je do ratova u kojima je najveći broj medija na prostoru bivše Jugoslavije zapao u onu vrstu političkog klijentelizma koju ja nazivam idealističkim. Pod njim podrazumijevam onu vrstu klijentelizma u kojoj su mediji u potpunosti u službi vladajućih nacionalističkih politika u svojim zemljama, a motiv njihovog dobrovoljnog podređivanja politici je uvjerenje da se njime, podređivanjem, brane najviši nacionalni interesi vlastitih nacija i država. Klasični novinarski obrasci takvog djelovanja su: raspirivanje mržnje prema drugim nacijama; lažna interpretacija zajedničke historije čije su žrtve isključivo pripadnici mog naroda; skrivanje zločina počinjenih od strane vojske mog naroda; izmišljanje i uveličavanje zločina nad pripadnicima mog naroda; predstavljanje ratnih operacija vojske mog naroda isključivo kao odbrambenih i neprihvatanje mogućnosti da i oni koji se brane mogu počiniti zločin; širenje teorija zavjere o svjetskoj uroti protiv mog naroda...

Masovno korištenje ovakvih novinarskih obrazaca imalo je za cilj mobilizaciju naših naroda pod egidom odbrane najviših nacionalnih interesa. I, bogami, pokazalo se da je ogromna većina medija dala „junački“, možda i ključan, doprinos u ostvarenju ovih ciljeva. Nažalost, „nacionalnih izdajnika“ i „izdajničkih medija“ je bilo jako malo, a ovdje ne mogu da sa divljenjem ne spomenem redakciju „izdajnika“ iz splitskog nedjeljnika „Feral tribune“. Sa završetkom ratova u bivšoj Jugoslaviji polako se završavala i faza tog, kako sam ga nazvao, idealističkog klijentelizma u medijima.

Plaćena lojalnost

Sa početkom privatizacije u našim zemljama započela je druga faza klijentelizma koju ja nazivam materijalističkom. Radi se o fazi koja se poklapa sa snaženjem uvjerenja o obmani naroda velikim nacionalnim ciljevima, a koja je paralelno praćena praktičnim nestankom srednje klase građana i oštrom podjelom društva na dva sloja – na nekoliko procenata građana koje su ratovi učinili ekstra-bogatim pojednicima, te na sloj građana koji jedva „sastavljaju kraj sa krajem“ i koji svakodnevno, sa sve više nostalgije, uviđaju da krah komunizma nije donio samo mogućnost višepartijskih izbora, već da je označio i kraj prakse svima dostupnog školovanja, zdravstvene zaštite, fizičke sigurnosti, prava iz radnog odnosa, slobodnih putovanja...

Ono što karakterizira odnos vlasti prema medijima u ovoj fazi, danas, jesu zahtjevi vlasti prema vlasnicima medija, odnosno novinarima, da svoje profesionalne obaveze ispunjavaju na način koji će im omogućiti: ili legaliziranje ogromnih materijalnih dobara i novca stečenog tokom rata ili njegovo uvećanje kroz proces privatizacije ili sticanje i(li) zadržavanje monopolskog položaja ili dovršetak nezakonite privatizacije ili nezakonito poslovanje sa državom. Doba „nacionalističko-romantičarske“ politike je prošlo, a sa njim i mogućnost da se medije i novinare uvjeri u potrebu dobrovoljne lojalnosti velikim nacionalnim ili patriotskim ciljevima.

Veliki kriminal, onaj najveći, onaj koji donosi najveću zaradu, ni u jednoj zemlji u tranziciji nije moguć ukoliko najveći kriminalci istovremeni nisu i najmoćniji pojedinci u vlasti ili ukoliko tim kriminalcima ne pružaju zaštitu. Kako je, kao što sam naveo, vrijeme velikih nacionalnih interesa i dobrovoljne lojalnosti novinara i vlasnika medija prošlo, sada se lojalnost medija kupuje novcem.

Postoje dvije vrste usluga za koje kriminalci plaćaju medijima. Prva je da o njihovim „poslovnim poduhvatima“ novinari objavljuju ono što ovi moćni poslodavci / naredbodavci medijima žele da bude objavljeno. Ovo je veoma česta metoda, a u sredinama u kojoj ne postoje uticajni nepotkupljivi mediji ona je i veoma efikasna. No, istovremeno je i veoma kompromitantna za novinare i vlasnike medije, pa i za kriminalne nalogodavce, zato što je prilično lako uočljiva za veliki dio javnosti.

Zbog toga je u posljednje vrijeme sve češće na djelu i jedna druga metoda: ona u kojoj kriminalci plaćaju velike svote vlasnicima medija ili novinarima da se uopće ne bave njihovim kriminalnim poslovnim aktivnostima. Nju je puno teže, čak i profesionalnim analitičarima medija, otkriti, a i dokazati. Dakle, radi se o situacijama u kojoj mediji i novinari bivaju plaćeni da se ne bave i ne objavljuju ništa o temama ili ličnostima kojima bi se, u suprotnom, bavile. Jedna od najčešćih metoda plaćanja ovakvih vrsta usluga je kroz zakup i plaćanje oglasnog prostora u medijima. A prihod od oglasa za sve medije je ključni: za elektronske je najčešće i jedini izvor prihoda, dok je za pisane glavni, uz prihod od prodaje tiraža.

Imajući u vidu ekonomsko stanje svih medija u BiH s jedne, te raširenost uslovljavanja objavljivanja oglasa uticajem na uređivačku politiku, s druge strane, spreman sam ustvrditi da je profesionalno novinarstvo, u smislu nepotkupljivog, u našoj zemlji na izdisaju. Čak i oni mediji koji su se hrabro i uz prihvatanje svih rizika koje je nosila etiketa „nacionalnih izdajnika“ odupirali idealističkom klijentelizmu, više nisu u poziciji da odbijaju klijentelizam iz ekonomskih pobuda. Vlasnici i novinari mnogih medija su dovedeni pred izbor: ili prihvatiti uslove „oglašivača“ ili ugasiti medij.

Na kraju, nekoliko riječi i o perspektivama profesionalnog novinarstva, onog koje je u službi građana, u našoj zemlji. Može zvučati neočekivano, ali sam spreman braniti tvrdnju da će, ukoliko na dođe do značajnijeg ekonomskog napretka čitavog društva, uskoro jedine moguće oaze za spas nepotkupljivog novinarstva biti javni emiteri, javni medijski servisi. Ali, i oni samo pod jednim uslovom: ukoliko kroz upravne odbore vlast ne uspije instalirati svoje ljude, kako je to pošlo za rukom vlastima u Republici Srpskoj, to jest, ukoliko upravni odbori budu zaštitnici uredničke autonomije javnih medija, kako je to još uvijek slučaj, a do kada – neizvjesno je, u Federaciji BiH. 

Ovaj tekst je nastao na osnovu izlaganja Senada Pećanina na regionalnoj konferenciji “Sloboda i nezavisnost medija: između klijentelizma, vlasništva i komercijalizacije”, koja je 2. i 3. novembra 2007. održana u Mediacentru Sarajevo.