Otišla sam na zakazani sastanak u kancelariju Tužioca u Sarajevu. Godina 2006. Tu sam jer je tokom javnog izlaganja došlo do zagovaranja mržnje i huškanja protiv gej osoba. Dotična sporna izjava je bila, parafraziram: Homoseksualce treba baciti sa najviše stijene, tj. zgrade, budući da živimo u gradu. Pripravnica uzima moju izjavu jer je glavni tužilac otišao na neki drugi sastanak. Ja ponavljam kako se radi o govoru mržnje. A ona mene pita kako mislim govor mržnje jer ga ona očigledno u tome ne iščitava.

Pitam se kako pričati i pisati o govoru mržnje ako ljudi ne znaju šta to znači, ako zaposleno osoblje u Tužilaštvu od mene traži objašnjenje?

****

Organizujemo dernek u AG klubu. Grupa mladića kulira vani. Jedan mladić sa partija izlazi vani da telefonira. Par minuta kasnije, ulijeće krvavog nosa. Pivske flaše lete dok se penjem uz stepenice da vidim šta se desilo. Incident je prijavljen policiji, ovog puta ne govor mržnje, već zločin iz mržnje. Dežurni policajac sve zapisuje na mali blok papira i odmahuje glavom i govori kako se tu ništa ne može uraditi. Najviše ga interesuje kako prijaviti vlasnika i poslati mu novčanu kaznu zbog zakašnjele prijave.

****

Posteri “SMRT PEDERIMA” po ulicama Sarajeva. Sve je uredno prijavljeno policiji u PU Centar i PU Novo Sarajevo. To je bio samo početak, prva od više od 20 prijava. Ostale prijave su bile o direktnim prijetnjama smrću, pozivima na linčovanje, pravljenju planova kako da nas “razbiju, kamenuju i zapale” i napadima uoči otvaranja prvog Queer Sarajevo Festivala. Godina je 2008, mjesec Ramazana.

Neki mediji otvoreno huškaju, neki se kriju iza tuđih riječi … čovjek bi pomislio da živimo u pećini i komuniciramo dimnim signalima, a ne da težimo da živimo u demokratskom i otvorenom društvu gdje treba da postoji neki red.  Da li se radi o manjku novinarske profesionalnosti ili višku testosterona ili pak o vjerovanju u babske priče, ne znam, ali ono što je očigledno je da se nivo komunikacije srozao na nivo individualnih frustracija, porodične disfunkcionalnosti i prebacivanja odgovornosti, sve dalje i dalje od etičkog koda novinarstva i postulata novinarske profesije. Kada se jedna tako važna profesija poput novinarske privatizuje, počinje projektovanje vlastitih misli, zatvorenosti, vjerovanja i stavova, počinje zloupotrebljavanje položaja, a ujedno i upravljanje javnim razmišljanjem. Na svu sreću bilo je tada i onih novinara koji su se držali profesionalnosti i pozitivnih nakana novinarske struke, nije da ih nije bilo. Ovo je bitka za njih golema.

Ali, šta je na kraju bilo s novinarima i medijima koji su tada otvoreno širili govor mržnje? Nije bilo ništa. Pojeo vuk magarca. Ovog puta nisu nas ni zvali u Tužilaštvo za izjave.

****

Govor mržnje je nasilje. Govor mržnje je rat. Tanka je granica između govora i akcija. Danas govor mržnje a sutra udarac u glavu. Isto tako je tanka i granica između slobode i momenta kada Sarajevo i BiH počinju da se sužavaju brzinom svjetlosti i trenutka kada se čovjek probudi u kutiji šibica, u zatvoru.

****

Svaki dan u bh. medijima iščitavam promociju mržnje, nezadovoljstva, tenzije, fustracije, nasilje, prebacivanje krivice, nerazumijevanje, svojatanje. Ne čitam o miru, viziji lijepe budućnosti, skladu i harmoniji, promociji ljudskosti i raznolikosti.  Sve je haos. Ne može tu doći do zdrave komunikacije, do zaliječenja, do napretka. Niti se slušamo, niti se razumijemo…urlamo kao povrijeđene životinje i vucaramo se do svojih jazbina da cijelivamo svoje rane. Drugi nas ne interesuju, a ne interesuju ni one koji/e pišu o nama niti one koji/e vladaju našom državom.

****

Nakon svega, ponovo prolazim kroz sve novinske isječke, internet portale, prijetnje, slike napada, prijave policiji. Šaltam se od poziva na linč, izjava političara, huškanja i optuživanja. Homoseksualnost je bolest, devijacija, najveće društveno zlo. Mi smo potplaćene od strane FBI-ja i CIA-je. Jedna političarka/doktorica izjavljuje da se čudi kako je Španija legalizirala homoseksualnost kad je do nedavno sprovodila inkviziciju. I ova izjava prođe bez komentara, objavljena u novinama, bez činjenica, kao da je riječ o mišljenju  da neko više voli crvenu od žute boje. Pitam se šta to znači, osjećamo se nostalgičnim za inkvizicijom, nedostaje nam nasilje, tako brzo nakon rata?

Moj cilj tog dana je bio zabilježiti sve direktne prijetnje i to maksimalno njih dvadeset, misleći da je to i previsoko postavljena granica. Ušarenio se registrator, dvadeset je ipak premalo. Ljudi nas pomno slušaju dok u ovim novinskim napisima objašnjavamo svaku riječ mržnje i njeno značenje. Toliko je toga, čini mi se, da ne može više pod kožu, čak ni sada nakon toliko puno vremena. Godina je 2010., tek otpočela.

****

Kaže da kako je došla je počela da diše i da se osjeća slobodno. Ljudi ne viču kad pričaju, nisu isfrustrirani, čak se neko i nasmije na ulici dok prolazi pored nje.  Niko ništa od nje ne zahtjeva. Ne mora da se krije i pazi. Ona slobodno hoda, živi, postoji. Došao je dan intervjua, dan kada će se ponovo ispričati cijela priča. Kaže da je dobro, da nije nervozna, da će biti ok… ali, puca je nervoza, osjeti se kako joj izlazi iz pora. Prolazi sat za satom. Izlazi, nasmijana. Kaže da je ispričala svoju priču i da sad nije do nje, ako ništa, kaže, saslušali su je sa razumijevanjem. Prolazi dan za danom, približava se dan odluke. Opet kaže da je dobro, da nije nervozna i da je ok. Zapričavamo je dok stojimo u redu. Ruke joj se znoje. Čudno je kako se ponekad cijeli život svede na jednu odluku, na jednu presudu, na nekog drugog ko će nam reći da li nam je život vrijedan ili ne. Prilazimo pultu. Stavljam ruku na njena leđa, u tom momentu to je jedina podrška koju čovjek može ponuditi.  Osoba sa druge strane pulta lista kroz debeli bunt papira. Pita je kako se zove, traži njen pasoš.  Diže pogled, privlači ruku malom otvoru debelog stakla koje nas dijeli i kaže: “Give me your hand”. Ona joj daje svoju ruku. Dok se rukuju nespretno, govori joj: “Congratulations! You have been granted an asylum.” Suze same klize, više ni ne znam da li od sreće ili od tuge ili samo zato što je došlo do nekog zaokruženja i nasilja i čistog zla kao i novog početka, nade za boljim životom koju svaka osoba zaslužuje.

Godina je 2010., mjesec maj. Zemlja je SAD.

****

Šta bi se drugo moglo reći osim da u BiH uzimamo život zdravo za gotovo. Svoj cijenimo toliko da ponižavamo druge, uvodimo zabrane jer je nama ćeif i jer ljudi moraju biti po našoj mjeri kao da mi živimo njihov život umjesto njih, ili, još gore, da drugi/e žive da bi nama bilo dobro.  Kad se čovjek malo odmakne od bh. sredine jako brzo počne iščitavati neku vrstu konfuzije, kao da se konstantno reaguje na bivstvovanje u haosu i reflektira retrogradnost, diskriminaciju, konzervativnost i zatvorenost. Možda upravo zbog toga mediji ne mogu slijediti niti kreirati profesionalnost, visok standard i kvalitet, možda jednostavno moraju ići u korak sa svojom čitalačkom publikom ili sa razornom politikom, a možda moraju ići u korak sa svojim platama. Izuzetaka ima. Međutim, kako god, korištenje govora mržnje je neoprostiva rabota koja razara ljude i iznutra i izvana i daje zeleno svijetlo nasilju.

****

To je tako u Bosni i Hercegovini, gdje čak i šutnja predstavlja govor mržnje pogotovo kad dolazi od onih koji/e predstavljaju vlast ili neki autoritet, koji/e ne rade ništa da spriječe da od loše situacije nastane još gora. Ono što je poražavajuće i zastrašujuće je da BiH aktivno tjera svoje ljude u ponor, a da prvi korak u prepoznavanju i nazivanju nasilja, govora mržnje i zločina iz mržnje pravim imenom, pravi neka druga država, pa makar tako što nekoj od žrtava te mržnje odobri zahtjev za azil i širom otvori svoja vrata, da bi ih tako zaštitila od vlastite domovine.

Foto: Sarajevo-x.com