Mediji i elektronsko informisanje

Reporteri su posrednici u informisanju plaćeni da preformulišu informaciju – recimo u novinski ili TV prilog. Mada dosta informacija koje oni prepakuju potiče iz posmatranja i intervjua, važna je i komponenta koja se odnosi na javne evidencije kao izvor. Zato nije iznenađujuće što sa nestajanjem papirnih registara u okružnim, državnim i federalnim uredima, i njihovom zamjenom elektronskim ekvivalentima kao što su baze podataka, reporteri sada idu u potragu za ovakvim svjedočanstvima.

Da bi se efikasno koristile informacije u elektronskoj formi, potrebno je umijeće koje nije uvijek sastavni dio reporterske spreme. Programi sa bazama podataka, spreadsheets i ostala sredstva rada sa elektronskim podacima nekada su bili domen ekscentrika koji su radili duboko u podrumima. Vremena su se, međutim, promijenila. Jednostavni programi i kompjuteri potrebni za rad s njima sada su jeftini i mnogobrojni. Nije vam više potrebna diploma iz teorije o bazama podataka da napravite sopstvenu bazu podataka, analizirate podatke i dođete do zanimljivih rezultata.

Ovo nije mimoišlo ni reportere. U stvari, oni su ga primili srcu sa gorljivošću koja se rijetko vidi u privredi. Oni su ovom polju interesovanja dali i sopstveno ime: izvještavanje uz upotrebu kompjutera ili kraće CAR. CAR trenutno najaktuelnija stvar u novinarstvu. Prilozi zasnovani na CAR-u kandidovali su se za velike međunarodne nagrade za medije, i osvajali Pulitzerovu nagradu u svakoj od proteklih sedam godina. Stručnjaci za CAR (koje često nazivaju urednicima baza podataka) čak polažu pravo na više plate nego ostali reporteri u redakciji. Prije tri godine je osnovana jedna ne-profitna organizacija, nazvana Državni institut za izvještavanje pomoću kompjutera (National Institute for Computer-Assisted Reporting), NICAR. U njemu je preko 10.000 reportera obučeno za korištenje ovih alatki. Kao što je jednom rekao Elliot Jaspin, jedan od pionira CAR-a: "Reporter koji ne zna čitati magnetnu traku, jednako je nepismen kao što je to u 15. vijeku bio seljak suočen sa Gutenbergom."

Prednosti korištenja CAR-a su znatne – pomoću njega se brže i jeftinije rade bolje priče. Prije deset godina, ako ste željeli otkriti sve glasače iz Istočnog St. Luoisa koji više nisu među živima, morali ste se poslužiti angdotom. Uz pomoć CAR-a su reporteri iz lista Louis Post-Dispatch bili u stanju lako uporediti bazu podataka o registrovanim glasačima, sa bazom podataka o umrlima u državi, i tako otkriti mrtve glasače. Prilog koji je iz toga nastao bio je tačniji i lakše ga je bilo uraditi.

Na primjer, sljedeći prilozi su osvojili Pulitzerovu nagradu za analizu elektronskih podataka:

The Boston Globe je koristio bazu podataka o pregledu liftova, da bi pokazao da se liftovi u Massachusettsu ne pregledaju, što dovodi do povreda i smrtnih slučajeva.

Atlanta Constitution je koristio podatke iz Akta sa objavama o domaćim hipotekama da bi dokazao da banke u Atlanti ne odobravaju manjinama zajmove u višim iznosima, u odnosu na one koje odobravaju bijelcima. Anchorage Daily News je osvojio Pulitzera za svoju analizu o umiranju domorodaca sa Aljaske.

Miami Herald je analizirao podatke o brzini vjetra, podatke Federalne agencije za vanredne situacije (FEMA) i imovinske registre, i tako dokazao da područja koja su pretrpjela najviše razaranja u uraganu Andrew nisu ona u kojima je brzina vjetra bila najveća, nego ona u kojima su pravilnici o gradnji, pod političkim pritiskom, postavili niže standarde izgradnje.

CAR se ne koristi samo u istraživačkim projektima. Reporteri-specijalisti, zaduženi za pojedina područja, koriste CAR za analizu budžeta, statistike o zločinima, podataka o zaposlenosti, i još mnogo više. Svaki put kada dođe do većeg industrijskog udesa, reporteri traže izvještaje OSHA (Uprave za sigurnost na radnom mjestu); u slučajevima avionskih nesreća, traže podatke FAA (Federalne uprave za avijaciju) i NTS13 (Nacionalnog odbora za sigurnost u saobraćaju);  podatke FRA, Federalne administracije za sigurnost željezničkog saobraćaja, traže uvijek u slučajevima željezničkih nesreća, a politički doprinos svaki put kada se najavljuje neki krupni ugovor. Ukratko, MI VOLIMO sve te podatke koje vaše agencije skupljaju, i želimo ih upotrijebiti.

Šta tražimo

U suštini, za ovu vrstu analize reporteru je potrebno nekoliko stvari. Navodimo neke od njih koje će ga vjerovatno zanimati, i razloge zbog kojih je to tako.

Podaci

Reporter često neće tačno znati gdje su pohranjeni podaci koji su mu potrebni. Iskustvo govori da zvaničnici FOIA-e nikad dobrovoljno ne otkrivaju elektronske baze podataka.

"Naravno, Drew," rekla je službenica FOIA-e, Wendy Johnson. "Podaci koje tražiš nalaze se u bazi podataka našeg Nacionalnog informativnog sistema. Želiš li ih na CD-ROM-u, u formatiranom fajlu FoxPro?"

Ovo se ne događa. Dok se službenici FOIA-e bolje ne upoznaju sa svojim elektronskim zalihama, reporteri će polaziti od pretpostavke da sami moraju izvršiti pretraživanje, a zatim tražiti bazu podataka određenog imena.

U NICAR-u i AP-u, savjetujem reportere da traže kompletnu bazu podataka, a ne samo njen dio, za koji misle da im treba. To je zato što baze podataka mogu biti jako komplikovane, i ono što se u tom trenutku čini nevažnim, može se pokazati kao presudno za kasnije korištenje podataka. Pored toga, iako se moj prilog možda odnosi na zajmove za slučajeve prirodnih nesreća za mala preduzeća u Tennesseeju, biće mi potrebni podaci iz svih pedeset država, da bih postavio Tennessee u pravi kontekst.

Ponekad agencije ponude da one urade analizu umjesto reportera. Bez obzira što nam je uvijek dobro došla pomoć federalnih službenika, važno je da taj posao obavi sam reporter. Tako će reporter bolje shvatiti ograničenja podataka. Pored toga, reporteri često nisu ni sami načisto šta u stvari traže, sve dok to ne nađu. A ne žele se stalno ponovo vraćati sa dodatnim pitanjima. I konačno, često se najbolje priče nađu slučajno.

Idealno bi bilo da se ta baza podataka nalazi na web-strani agencije, besplatno. DOT, EPA i veći broj ostalih agencija obično će vam staviti na raspolaganje tražene baze podataka. Dobar primjer je Sistem za pomoć u vanrednim situacijama (Emergency Release Notification System) za toksične emisije, koji EPA održava na  http://www.epa.gov/ERNS/docs/data.html (model raspoređivanja podataka na Webu).

Dobra web strana je ona, koja sadrži najveću moguću količinu podataka koje vlada može objaviti. Praktična je, jer će vam uštedjeti ogromnu količinu vremena i novca. Pored toga, ona će vam olakšati posao. Ovo su kvaliteti koje bi trebala imati savršena web strana sa vladinim podacima.

Reporteri sa nje mogu uzimati podatke prema Protokolu o transferu podataka (FTP). Podaci o pojedinim državama i logičkim subjektima mogu se snimiti zajedno sa cijelom zemljom.

Na njoj treba postojati obilna dokumentacija, uključujući i stavke nabrojane u sljedećoj sekciji.

Pretrage koje ograničavaju broj polja trebaju biti svedene na minimum.

Podaci bi trebali biti u formatu za fajlove, kao što su ASCII fiksne ili definisane dužine.

Bilo kakvi problemi ili ograničenja u vezi sa podacima, trebaju biti jasno naznačeni.

Strana bi trebala biti brza i uredno održavana.

Često agnecije postave na web bazu podataka koja se može pretraživati, umjesto da daju na raspolaganje kompletnu bazu podataka za download. Ovaj format je često manje koristan reporterima, jer nam može biti potrebno da ili kombinujemo te podatke sa nekom drugom bazom podataka, ili možda želimo pretraživati na način koji nije dostupan. Mada je strana OSHA izvanredna za uvid u evidenciju o inspekcijama neke ustanove, ona je beskorisna ako želimo pronaći sve poslove neovlaštenog skladištenja radioaktivnog materijala.

Format podataka:

Ako podaci nisu dostupni za download, trebalo bi da su dati na raspolaganje na običnom magnetnom mediju, kao što je devetostruka traka (9-track tape), 3480/3490 nosiva traka, CD-ROM, 8mm DAT, 4mm DAT ili floppy. Većina setova sa podacima može se izvući iz programa baze podataka kao formati fiksne ili definisane širine – najmanji zajednički nazivnik za podatke.

Dokumentacija uz podatke

Baze podataka su beskorisne bez odgovarajuće dokumentacije. Reporter je više od vas zainteresovan za ispravno korištenje podataka. Općenito je potrebna sljedeća dokumentacija:

Rječnik podataka – objašnjenje svakog polja u bazi podataka i šta ono znači, ili kako se koristi.

Kodni list – on vam kaže koji kodovi su korišteni u bazi podataka (odnosno, I = muški, 2=ženski)

Izvještaji zasnovani na podacima – dobar reporter će se potruditi da uporedi njihove podatke sa postojećim izvještajem, što će mu pomoći da utvrdi da li su navedeni podaci tačni. Ako se brojevi koje reporter dobije razlikuju, on/ona mora utvrditi zašto je tako.

Deponija podataka (data dump) – Ako u bazi podataka ima pretrpanih polja ili ostalih neobičnosti, deponija će pomoći reporteru da vidi kako bi podaci trebali izgledati.

Korištenje FOIA-e

Ostatak ovog priloga smo dobili ljubaznošću Jennifer LaFleur, urednika za baze podataka u San Jose Mercury News:

Kada govorim sa novinarskim grupama, obično dajem reporterima izvjesne smjernice, naročito kada se radi o elektronskim informacijama. Pored toga, mislim da su one korisne i za osoblje u vladinim agencijama od kojeg novinari traže informacije.

Upoznajte se sa zakonom. Saznajte kakav stav FOIA ima prema informacijama koje tražite, i koji su izuzeci. Ukoliko izuzetaka ima, agencija mora biti u stanju navesti ih. 

Morate znati koje informacije tražite. Ne tražite od agencije da vam da sve što ima. To može stvoriti mnogo nepotrebnog posla. Pobrinite se da vaš zahtjev bude specifičan. Reporteru najvjerovatnije trebaju oni podaci koje može upotrijebiti u svom izvještaju. Prije nego što ih zatražite, zamolite da vam pokažu plan postavke za baze podataka. Prema FOIA-i, ova dokumentacija je dostupna. 

Saznajte na koji način se čuvaju podaci. Pokušajte pronaći nekoga iz odjela za informatičke sisteme u toj agenciji, ko vam može reći kako čuvaju informacije. Ovo nije zato da izbjegnete osobu zaduženu za odnose sa javnošću sa kojom radite, nego zato što je ponekad potrebno govoriti licem u lice sa ostalim poznavaocima. Reporteri koji koriste kompjuterske baze podataka su u stvari  prilično dobro upućeni u rad sa kompjuterima. 

Saznajte koja bi trebala biti odgovarajuća cijena. U stvari, trebalo bi da platite samo troškove umnožavanja. Tražite specifikaciju tih troškova. Ovo će biti teško ako agencija naplaćuje jedinstvenu cijenu po bazi podataka.

Saznajte koji su izvori podataka – upoznajte se sa načinom na koji se oni evidentiraju.

Saznajte ko rukovodi podacima. Osoba zadužena za bazu podataka može vam pomoći da bolje shvatite podatke. 

Nabavite papirni primjerak sažetih izvještaja. Ovo će vam pomoći da provjeravate svoje podatke. 

Saznajte koliko se zapisa ili informacija nalazi u bazi podataka. Kada dobijete bazu podataka, provjerite sadrži li odgovarajući broj zapisa.

Saznajte koliko je velika baza podataka. Nije vam potrebno veliko poznavanje tehničkog žargona. Većina kompjutera može ponijeti informacije veličine najmanje 250 megabytea, ili otprilike 250 miliona znakova. Ako kažu da je veličine fajla 900 megabytea, nećete moći mnogo učiniti, osim da nađete kompjuter sa većim hard driveom. Većina redakcija ima kapacitet za čitanje devetostrukih traka sa procesora i mnogih drugih formata za podatke. Možda ćete morati da pronađete način koji je najlakši za oboje. Ja često dajem nove trake agencijama, da bih izbjegla naplatu za medij.

Povjerljive informacije. Vladina agencija može tvrditi da su izvjesne informacije povjerljive. Bez obzira što u fajlu može biti povjerljivih informacija, to ne znači da ne možete dobiti ostale. 

Prisustvujte sastancima lokalnih grupa korisnika softvera. To su grupe koje okupljaju ljude iz najrazličitih disciplina, koji zajedno rade na rješavanju problema i međusobno se savjetuju. 

Sa mnogim reporterima sam razgovarala o problemima sa kojima se suočavaju u pokušaju da dođu do javnih registara, bilo u federalnim vladinim i državnim, ili lokalnim agencijama. Ovi problemi su daleko veći za male infromativne organizacije koje nemaju novca ili resursa da preko suda traže registre. Navodim nekoliko isprika koje smo ja i ostali reporteri iz moje redakcije dobili kao odgovor kada smo tražili uvid u javne registre ili elektronske javne registre.

Sve gore navedene smjernice su jako dobre, sve dok zaiste ne krenete u potragu za podacima. Mnogo puta ćete naletjeti na razloge zašto vam neka agencija neće dati podatke – vjerovatno zato što će 8 od 10 reportera samo reći “a, tako” i otići kada im se ovi razlozi kažu. Iznosim primjere nekih od ovih razloga, koje sam sama čula kada su odbijali da ispune moje zahtjeve:

Slušajte me, mala gospođice, (da, ovo se stvarno dogodilo) naša baza podataka je jako komplikovana i vi je vjerovatno ne bi razumjeli.

Većina redakcija posjeduje kapacitete za rad sa veoma velikim i složenim bazama podataka. Ako nemate na raspolaganju nekoga ko poznaje podatke, potrebno je da ga nađete – ili da razgovarate sa zvaničnikom za javno informisanje i menadžerom baze podataka.

Naš kompjuterski sistem to ne može učiniti.

To je jako neobično za bilo koji sistem sa bazom podataka. Možda ćete morati da razgovarate sa isporučiocem softvera da biste pronašli najbolju mogućnost za obje strane.

Osoba koja to zna uraditi otišla je na odmor na dvije sedmice / ne radi više ovdje.

Ovo je zaista problem.

Koštaće vas 20.000 dolara.

Tražite troškovnik sa grubom procjenom pojedinačnih troškova. Novinari znaju da se neka manja cijena naplaćuje, ali su troškovi ponekad nerazumo visoki.

Novinarima je poznato i da postoji spisak ostalih primalaca baze, i da , prema FOIA, imaju pravo uvida u njihove troškove.

Baza podataka nije javni registar.

Agencija je dužna pokazati koji zakon nalaže da te informacije nisu za javnost. Ako je novinar dobro uradio svoj domaći zadatak, ovo ne bi trebalo predstavljati velik problem.

Ne sviđa nam se šta s tim namjeravate uraditi.

Zanimljivo. S druge strane, kada uspostavite dobru saradnju sa nekom agencijom, oni vas često mogu uputiti u pravom pravcu. Nedavno sam radila prilog o klizištima u brdima Santa Cruza, a pravila sam ga sa čovjekom iz USGS (Geološka ispitivanja SAD) koji je znao o čemu se radi, i pomogao mi tako što mi je rekao koji podaci o tome postoje i gdje se mogu naći – neki od njih su čak bili na njihovoj Web strani.

Baza podataka sadrži povjerljive informacije.

Svi ovo moraju proći. Redigovanje je na kompjuteru jednako moguće kao in a papiru crnim markerom.

Ne držimo to u kompjuteru.

Iako je ovo tačno u nekim slučajevima, kada su u pitanju manja područja jurisdikcije ili federalne organizacije sa manjim uredima, potpuno je neuobičajeno.

Ako vam to damo, vi ćete ga dati svima.

A, zašto bi to bilo problem?

Ta baza podataka koristi vlasnički softver.

 Mi ne želimo softver nego samo podatke. Zbog ovoga će možda biti potrebno sastati se sa dobavljačem.

Nemamo ništa protiv da vam damo nekoliko registara, ali vam ne možemo dati čitavu bazu podataka.

Na šta sudija upita: - Znači, da hoće JEDAN zapis od JEDNE osobe, to bi bilo u redu’? Njihov odgovor: zavisi od osobe.

U daljnjem tekstu je troškovnik sa cijenama koje neke agencije naplaćuju za svoje podatke.

Primjer cijene br. 1: TEKSAS

Cjenovnik komisije za opšte poslove (General Services Commission)

U daljnjem tekstu je zbirni prikaz troškova za primjerke javnog informisanja, koji je Komisija prihvatila. Ove cijene su stupile na snagu 18.9.1996. Sve agencije pod nadležnošću Akta o javnom informisanju Teksas, moraju ga se držati.

Za više informacija možete se obratiti Hadassah Schloss, administratoru za javne registre Komisije, na (512) 475-2497.

(1) Standardni papirni primjerak -- 10 centi po strani

(2) Primjerak ne-standardne veličine

(A) Disketa -- $1 po komadu

(B) Magnetna traka -- 4-mm, $13.50; 9-mm, $12; devetostruka, $11

(C) Spremnik za podatke – serija 2000, $17.50; serija 3000, $20; serija 6000, $25; serija 9000, $35; 600A, $20

(D) Spremnik sa trakom (Tape Cartridge) -- 250 MB, $38; 525 MB, $45

(E) VHS video kaseta -- $2.50 komad

(F) Audio kaseta -- $ 1 komad

(G) Velika papirna kopija -- 50 centi komad.

(H) Mylar (36", 42" i 48") -- 3 mil., 85 centi po linearnoj stopi; 4 mil., $ 1. 10 po linearnoj stopi; 5 mil., $1.35 po linearnoj stopi

(I) Foto-papir za kopiranje 20 centi po linearnoj stopi

(J) Ostalo – važeća cijena

(3) Troškovi za osoblje

(A) Programer $26 na sat

(B) Ostalo osoblje -- $15 na sat

(4) Režijski troškovi -- 20% od troškova za osoblje

(5) Troškovi za mikrofilm

(A) Papirna kopija -- 10 centi po strani

(B) Primjerak mikrofilma – važeća cijena

(6) Troškovi pronalaženja teško pristupačnog dokumenta – važeća cijena

(7) Troškovi kompjuterske podrške

(A) Procesor -- $ 10 za minut

(B) Srednja veličina -- $1.50 za minut

(C) Klijent/Server -- $2.20 na sat

(D) PC ili LAN -- $1 na sat

(9) Razna pomagala – važeća cijena

(9) Troškovi slanja – važeća cijena

(10) Fotografije – važeća cijena

(11) Ostali troškovi -- važeća cijena

(12) Podugovarački/ugovarački troškovi -- važeća cijena Ažurirano: 26.2.97.

Primjer br 2: VERMONT

Državni sekretarijat Državna arhiva Vermonta

Zvanični troškovnik za kopiranje javnih podataka

WEB PUBLIKACIJA DRŽAVNOG SEKRETARIJATA VERMONTA

(Ako čitate papirnu verziju ovog dokumenta, original možete naći na www.sec.state.vt.us)

TEKST PRIHVAĆENIH PRAVILA O EVIDENTIRANJU – Datum stupanja na snagu: 19. decembar 1996.

Dole navedene cijene su maksimum koji državne agencije mogu naplaćivati za kopiranje javnih podataka, ukoliko statutom nije drukčije predviđeno. Osim toga, postoji i maksimalna cijena koju mogu naplaćivati opštine, ukoliko statutom nije određeno drukčije, i ukoliko zakonodavno tijelo opštine nije uspostavilo sopstveni cjenovnik.

1. Za radno vrijeme osoblja koje vrši fizičko umnožavanje, $.23 po minuti nakon prvih 30 minuta.

2. Za specijaliste informatičare višeg nivoa, vrijeme rada na izvlačenju podataka iz baze ili slični poslovi, u skladu sa zahtjevom o stvaranju nove javne evidencije, $.41 po minuti.

3. Za ostalo osoblje čiji rad se naplaćuje po ovoj sekciji, $.30 po minuti.

4. Za fotokopiranje, $.04 po jednoj strani, $.06 za obostrano kopiranje za strane 8.5 sa 14"

5. Za kompjuterski urađene papirne kopije, $.02 po strani za strane do 8.5 sa 14 inča.

6. Za kompjuternske diskete, $.88 po komadu za diskete od 3,5 inča $.69 po komadu za diskete 5,25 inča.

7. Za kompakt diskove, $22.08 po komadu za jednokratne CD, $124.58 za RW CD.

8. Za audio trake, $1.25 komad.

9. Za video trake, $2.25 komad.

Više informacija se može dobiti od:

The Reporter's Committee for Freedom of the Press: www.rcfp.org

Investigative Reporters and Editors: www.ire.org

Society of Professional Journalists: www.spj.org