Rat ga zatekao kao novinara na Omladinskom programu. Iskustva ratnog izvještavanja opisuje Zoran Stevanović.

Vratio sam se sa odmora i ušao u rat. Sve je izgledalo jednostavno. Jednog ponedjeljka si u Kaliforniji, sjediš u kafeu i pijuckaš espresso usred Santa Monice, a sljedećeg pred Skupštinom u Sarajevu  uzvikuješ “Mir, brate mir”.  Kasnije, kad sve postane komplikovano, povratak sa odmora iz SAD-a direktno u rat izgledaće mi kao da se desio nekom drugom.

Rat me je zatekao kao novinara na Omladinskom programu. Sredinom aprila 1992. svi radijski programi u Sarajevu utopili su se u jedan. Nije više trebao ni Prvi ni Drugi ni Treći ni Omladinski. Sve je bilo - 24 sata, rat uživo.

Za volontere, dakle za nas koji nismo bili stalno zaposleni na Radio Sarajevu, više nije bilo radnog mjesta pa sam posao potražio u Reuters TV.  Postao sam producent. Posao mi je bio prikupljanje informacija, video materijala po gradu i okolo grada, te česti odlasci na press konferencije. Uglavnom na aerodrom Sarajevo, koji je kontrolisao UN. Nerijetko sam istim povodom išao i na Pale gdje je bilo vojno-političko središte bosanskih Srba, Armije Republike Srpske, koja je spojeno rokala po nama i sistematski radila na tome da nam, kako reče đeneral, “razvuku pamet”. Tamo nas je čekala brojna papirologija za dozvole snimanja i stalne primjedbe: zašto ne snimamo rat i žrtve rata i na njihovoj strani.

Živio sam i radio u TV pool-u koji su osnovali Reuters, WTN a sve ostale strane televizijske kuće sa adresom  u Sarajevu su bile članice poola. Bilo je isuviše opasno a nije bilo potrebe za konkurencijom pa je tako nastao Sarajevo Agency Pool. Jedno zanimljivo mjesto ne samo za profesionalno učenje nego i za rad sa zanimljivim, pametnim i čudnim likovima.

Martin Bell je tokom izvještavanja ranjen (pogođen u stomak) blizu zgrade Energoinvesta. Prvo što je rekao bilo je upućeno kamermanu Nigelu: ”Shoot me Nigel, shoot me” (Snimaj me Nagel, snimaj). Poslije mi je objasnio da taj video može poslužiti kako dokaz osiguravajućim kućama kako je zaista nosio pancir ispod tradicionalnog bijelog sakoa. To je bilo pravilo i uslov svih osiguravajućih kuća. Martin Bell me je naučio da se pancir nosi ispod garderobe - da se ne vidi. Ako snajperist vidi da nosiš pancir, tvrdio je Bell, onda uvijek ide “for head shot”- tj. cilja u glavu. Ovo sam, kao svoje iskustvo, prenosio CNN kolegama u Iraku i Pakistanu mnogo godina kasnije.

Ono što me je najviše pogađalo u poslu bilo je s jedne strane snimati rušenje i ubijanja svog grada a s druge, objašnjavati tada još uvijek zbunjenim strancima, novinarima i desk urednicima šta se zapravo događa ovdje. Sate smo potrošili na rasprave da li moraju izvještavati u stilu - “Muslimanske snage”- “Srpske snage”- “Hrvatske snage”. Odustao sam kada me doajen BBC-a Martin Bell upitao - kako on može u dva i po minuta objasniti svojim, uglavnom neobaviještenim gledaocima, šta se ovdje dešava, pri tom pokazujući na zastavu Armije BiH pred RTV Sarajevo, zastavu HVO koja se vijorila na Stupu par kilometara dalje ili srpsku zastavu koja se vijorila nekoliko stotina metara dalje u Kasindolskoj ulici. Martin Bell je kasnije tokom izvještavanja ranjen (pogođen u stomak) blizu zgrade Energoinvesta. Prvo što je rekao bilo je upućeno kamermanu Nigelu: ”Shoot me Nigel, shoot me” (Snimaj me Nagel, snimaj). Poslije mi je objasnio da taj video može poslužiti kako dokaz osiguravajućim kućama kako je zaista nosio pancir ispod tradicionalnog bijelog sakoa. To je bilo pravilo i uslov svih osiguravajućih kuća. Martin Bell me je naučio da se pancir nosi ispod garderobe - da se ne vidi. Ako snajperist vidi da nosiš pancir, tvrdio je Bell, onda uvijek ide “for head shot”- tj. cilja u glavu. Ovo sam, kao svoje iskustvo, prenosio CNN kolegama u Iraku i Pakistanu mnogo godina kasnije.

U potrazi za “news” svakodnevno sam bio u opasnosti. Prirodno smo se kretali u pravcu gdje su padale granate i odvijale borbe. Bio sam hapšen više puta od svih oružanih jedinica u regiji ali, osjećao sam se privilegovanim u odnosu na sve civile. Njeno veličanstvo -  Akreditacija – na kojoj je pisalo Reuters, omogućavala mi je kretanje po svim teritorijama, nesmetan ulaz u svaku instituciju ali i u bilo koji avion koji je Sarajevu donosio humanitarnu pomoć i vraćao se u bolju budućnost, prazan. Samo to saznanje, mogućnost izbora, odlaska, bilo mi je tada, na neki čudan način, dovoljno za unutrašnji mir. Da ne govorim o tome kako nikad nisam bio gladan i kako sam redovito imao pristup nikotinu i alkoholu. Te dvije stvari bile su vrlo važne u opkoljenom Sarajevu.

Nekad mi je prolaz na check pointima otvarao dugogodišnji rad na Omladinskom radiju. Nisam ni znao da sam bio toliko poznat ali skoro na svakom check pointu skoro pa kao lozinka je bilo: “Vidi Zoke s Omladinskog! Pa šta ima jarane”?

Nekad je to prepoznavanje znalo prouzrokovati u najmanju ruku čudne situacije. Snimajući   januara 1993. dženazu na Kovačima, dok je snijeg padao po tabutima prekirivajući ih polako ali sistematski, nisam ni primijetio da su svi čučnuli i počeli da uče Fatihu. Shvativši da sam ja jedini koji stoji čučnuh i ja, okrenuh dlanove prema sebi i počeh ponavljati jedino što znam:”Bismiallah Rahman i Rahim”. Iz tog pokušaja da se ukopim u sredinu prenu me glas: “Kom li se ti Bogu moliš moj Zorane”. Bile su to riječi vojnika Armije BiH, naoko mlađeg, vjerovatno nekad u boljim danima mog slušaoca. Gledali smo se onako bez riječi, dok je oko nas melodično odzvanjala molitva. Ja sam se osjećao kao uhvaćen u nekom djelu, a on kao da žali što me “razotkrio”. Prišavši mi poslije dženaze, uz stisak ruke je samo kratko rekao “Doviđenja Zoka”, a ja njemu samo rekoh “Vozdra”. Ne znam zašto ali ta slika stoji utetovirana u mojoj glavi a stajaće dok god je ja, mislim glavu, budem imao.

Jarane, neće biti vojne intervencije

Uz rad u Reutersu povremeno sam “volontirao” u kreativnom timu “United Bosnia” sa Borom Kontićem, Zlatkom Sarajlijom i Sejom Čamom koji su nedjeljom pravili emisiju “Dežurni mikrofon” na BiH radiju.

Tu je glavna tema, barem prvog ratnog ljeta, bila vojna intervencija. Izgleda da sam se teško inficirao tom mogućnošću, odnosno toliko sam bio ubijeđen da “šesta flota neće čekati” pa sam na to, u opkladi sa komšijom, stavio 20 maraka. U to vrijeme sam u Holliday Innu, hotelu u kojem su bili smješteni strani novinari, preko sarajevske pive iz kanistera razgovarao sa novinarom New York Timesa John F. Burnsom. I naravno gurao tezu o vojnoj intervenciji. On me slušao kao što svaki pošteni novinar pažljivo sluša svog sagovornika a onda mirno, autoritativnim glasom koji reže  led, rekao: "There will be no military intervention my friend." (Jarane, neće biti vojne intervencije).

Zatim bi to potkrijepio sa dva miliona razloga, od nadolazećih predsjedničkih izbora u Americi do komplikovanosti takve jedne operacije uključujući kraći tečaj o ratu u Vijetnamu koji je za njegove sunarodnjake još i tada bio jako bolna uspomena.

U to vrijeme sam u Holliday Innu, hotelu u kojem su bili smješteni strani novinari, preko sarajevske pive iz kanistera razgovarao sa novinarom New York Timesa, John F. Burnsom. I naravno gurao tezu o vojnoj intervenciji. On me slušao kao što svaki pošteni novinar pažljivo sluša svog sagovornika a onda mirno, autoritativnim glasom koji reže  led, rekao: "There will be no military intervention my friend." (Jarane, neće biti vojne intervencije).

No, jedan njegov argument bio je znakovit. Naime, John Burns mi je tada rekao kako je on bio dopisnik NYT iz Pekinga u isto vrijeme kada je George H. Bush (u to vrijeme američki predsjednik) bio amabasador u Kini. Često je, pričao je John, igrao s njim tenis i dobro ga je poznavao. John je opisivao Busha kao nedovoljno snažnog za takvu odluku, nekoga ko se rukovodi anketama javnog mijenja, jednostavno nekoga ko nije odlučan za tako ozbiljnu odluku kao što je vojna intervencija. Kao ilustraciju naveo je da, da nije bilo opasne Margaret Thatcher koja ga je pogurala ka intervenciji u Kuwaitu par godina ranije, on ne bi uradio ništa tamo gdje su američki interesi bili puno važniji nego kod nas. Čak je prepričao taj telefonski razgovor između Thatcherke i Busha do detalja, od kojih ja samo pamtim njegovo karikiranje britanskog akcenta: “Geooorge, we must do this…” (George, mi to moramo uraditi).
Deceniju  kasnije, ponovo sam sreo Johna Burnsa u Bagdadu. Ja sam radio za CNN, on naravno za NYT. On u Green Zone (više nego sigurnoj) a ja izvan tj. Red Zone (nesigurnoj). Nije se uopšte sjećao našeg razgovora.

Agregat-trauma

Rat u Iraku, po mišljenju velike većine novinara, bio je puno opasniji od bosanskog. U to vrijeme, a da se ne lažemo i dan danas, postojala je realna opasnost da budes uhvaćen od strane militanata, i lako završiš, kako smo mi to zvali, na web page - odnosno na egzekuciji uživo.

Ja sam uvijek u tim razgovorima, ovaj put uz nešto jači alkohol od sarajevske pive s okusom benzina, tvrdio da je bosanski rat bio opasniji. Naime, u Iraku je izlazak na teren, na snimanje, podrazumijevao neviđene mjere sigurnosti i naoružano obezbjeđenje. Tu jesi bio izložen opasnosti, ali po povratku u redakciju bio si siguran. Uz to imaš struju, vodu, hranu, nema snajpera a šanse da ti “roknu samo dvije” bile su minimalne. U bosanskom ratu takav luksuz nije postojao. Nije postojala redakcija u kojoj bi se osjećao sigurno, nije bilo struje, vode i hrane a mogao si poginuti gotovo u svakom momentu.  Na kraju krajeva u Bagdadu je agregat služio samo kad nestane struje, dok je u Sarajevu agregat bio mjera svih stvari. Ja sam svoje agregat-traume izliječio kupovinom jednog, nekoliko godina poslije rata. Smjestio sam ga u podrum svoje kuće u Atlanti. Nikad ga nisam upalio ali što kažu, neka ga, ne ište vode.

U Bagdadu su svi bili dobro informirani o situaciji i znali u šta se upuštaju. U Sarajevu se znalo desiti da dođe kamerman Reutersa, koji je dotada radio u Bangkoku i imao je tek elementarne informacije gdje dolazi i šta se ovdje dešava. Jadni, nazovimo ga David, je po “okomitom” slijetanju od Aerodroma do zgrade Televizije bio izložen rafalnoj pucnajavi sa Kasindolske ulice, dočekan sa dvije minobacačke granate na bulevaru Meše Selimovića i takav isprepadan i blijed ušao u Reuters redakciju. A samo je 20 minuta bio u gradu.

Prvi put u Kiseljaku

Siguran si bio samo kad izađeš iz opkoljenog Sarajeva i odeš, recimo, u Kiseljak. Jednom sam potrošio najmanje 10-tak minuta objašnjavajući svom Reutersovom šefu kako ja zapravo nikad u životu nisam bio u Kiseljaku i da će mi ovo biti prvi put da sam se zaputio prema mjestu 30-tak kilometara od Sarajeva. Tada je Kiseljak u očima stranih novinara bio Casablanca. Oaza mira. Hrane, struje i vode koliko ti treba.

Moj prvi susret s Kiseljakom oktobra 1992. bio je kao iz TV serijala “Zona sumraka”. Samo sam očekivao gospodina u crnom odjelu da uđe u kadar i kaže “Ovo je Zoran i on misli da je u Kiseljaku ali je u stvari u Zoni sumraka”. Nakon što prođete sve kontrolne stanice, iza par krivina ugledate Kiseljak. Onda ljude koji bezbrižno hodaju ulicama i to sredinom a ne uza zid. Svega u izobilju i sve je otvoreno. Radi. Dok sam tako u čudu vozio ulicama Kiseljaka u jednom trenutku sam se mimoišao sa Golfom dvicom na kojem je pisalo “Škola za obuku vozača”. Na golfu su uredno bile okačene “L” oznake. Unutra vozač i instruktor. S nevjericom sam gledao golfa kako prolazi pored mene u Kiseljaku samo 30-tak kilometara od opšteg pakla.

Nešto kasnije sam zasjeo u jednom restoranu i naručio skoro sve što su imali na jelovniku. Imali su sve.  Poslije sam, onako nažderan, sve prebacujući iz buraga u kapuru, zaspao uz toplu peć u BBC redakaciji. Život se nikad nije činio ljepšim nego taj dan u Kiseljaku.

Neki dan objašnjavam jednom filmskom režiseru iz Los Angelesa kako su stanovnici Sarajeva tokom rata postali eksperti za oružje. On me gledao potpuno zbunjen dok sam ja pričao o tome kako su svi nakon samo tri mjeseca opsade Sarajeva znali da li je roknula 75mm, ili 125, jel’ tenk il’ minobacač, da li se puca is PAM-a, il’ haubice. Svi smo na žalost silom prilika postali poznavaoci naoružanja.

Kako zaštititi novinare u ratu?

Težak je bio rat u Bosni iz ugla novinara. Nažalost, uvijek je trebalo da neko od novinara pogine pa da se novinske kuće uzobilje i obezbijede svojim ratnim izvještačima adekvatnu opremu i uslove. Producent ABC-ja je poginuo na aerodromskoj cesti vozeći se u običnom, tzv. soft kombiju, i nakon toga su svi nabavili oklopna, tj. bulletproof vozila. CNN je do pred sami kraj rata imao najgori tip ovakve mašine.

Težak je bio rat u Bosni iz ugla novinara. Nažalost, uvijek je trebalo da neko od novinara pogine pa da se novinske kuće uzobilje i obezbijede svojim ratnim izvještačima adekvatnu opremu i uslove. Producent ABC-ja je poginuo na aerodromskoj cesti vozeći se u običnom, tzv. “soft” kombiju i nakon toga su svi nabavili oklopna, "bulletproof” vozila.

Tako je trebalo da u Pakistanu ubiju Daniela Pearla, novinara Wall Street Journala, pa da svi mi u Pakistanu dobijemo oružano osiguranje i, kako se to misli gore, lakše obavljamo svoj posao.

Meni je to predstavljalo veću opasnost nego zaštitu. Zahvaljujući svom tamnoputom izgledu (crna kosa, crne oči, crni ten), onako neobrijan i sa tespihom u ruci, po riječima mojih iračkih kolega, mogao sam pješke obići svako selo u državi, uključujući Fellugu. No čim uz mene stane bivši SAS-ovac, dva metra visoki plavooki skandinavac sa machingevereom, pancirom i motorolom, on svima šalje poruku kako treba roknuti ili oteti tamnoputog, neobrijanog levata s tespihom u ruci tj. mene. Mora da sam neko važan i bitan čim me on čuva i ne odvaja se od mene. A ja sam samo obični producent koji mora snimiti priču i poslati je Atlantu prije “prime time” (udarnog vremena) ili pripremiti “live shot” (živo javljanje).

Do rata u mojoj zemlji, nisam puno znao o televiziji, njenoj dinamici, prikupljanju informacija, emitovanju, selekciji, košuljici i sl. Tokom rada u Sarajevo agency pool-u 1992/1993 godine naučio sam dosta toga. Produkcijske poslove, kako se snima kamerom, Beta montažu, pa sve do lakših uredničkih poslova.

Kad radiš za strance možeš naučiti puno jer oni pokazuju entuzijazam i volju da ti pomognu.  No, čini se da je iskustvo ratnog izvještavanja bilo samo jedan, manji dio istine o TV-u. Dvije godine kasnije, kada sam došao na svoj prvi radni dan u CNN Atlanta, zbunjeno sam gledao sve oko sebe a režija mi je izgledala kao NASA centar.

Srećom, oko mene je bilo poznatih lica, dragih prijatelja koje sam upoznao tokom bosanskog rata. Od Christiane Amanpour, Tracy Eiksa pa do Davida Rusta, kamermana koji je po onoj latinskoj “Omnia mea mecum porto” - sve svoje nosim sa sobom - fakat nosio svu svoju opremu koja se mjerila stotinama kilograma. Količina koju David Rust tegli sa sobom je i u CNN često bila izvor lokalnih šala. I danas mi u ušima odzvanjaju riječi Srđana, producenta sarajevskog CNN-a, kako Davidu govori “Jebo te tvoj gear” dok mu ovaj objašnjava da za jednostavni kratki intervju zakazan u Predsjedništvu BiH on mora ponijeti jedno 200 kg opreme. U Washingtonu postoji muzej novinarstva i cijeli jedan sprat posvećen bosanskom ratu. Više od pola izloženih eksponata donio im je David Rust. Napokon je sav njegov “gear” našao svoje sigurno mjesto.

Kako je tada te 1992. CNN stalno vrtio svoj promo “This is CNN, this the hub, this is the news center…”, mi smo u jednom od rijetkih dana kada se nije rokalo napravili parodiju na CNN promo. U ovom videu se pojavljuju svi osim mene, što je provala koju sam upravo spoznao.  Ron, Sean, Edina, Peđa, Hare, Čenga, Nino, Jacky, Mark (CNN) kao i tim EBU-a: Piere, Zrinka, Eddie.

Danas, kada se već godinama ne bavim novinarstvom, u kontaktu sam sa mnogim koje sam upoznao u ratu. Sa mnogima sam dobar prijatelj i, kada se sretnemo, ne volimo pričati puno o našem bosanskom iskustvu. Nekako uvijek odemo na svakodnevne tračeve svojih novinskih kuća i završimo na fudbalu.

No, uvijek se sjetimo Paula Marchanda, Kurta Schorka i mnogih drugih ratnih izvještača kojih više nema i popijemo u to ime.