Mjesecima su među novinarima u Buenos Airesu kolale glasine da senatori iz vladajuće partije primaju mito od predsjednikove administracije da bi usvojili važan zakon o radu. Marija Fernanda Viljosio (Maria Fernanda Villosio) je izvještavala iz Senata za La nasion (La Nacion), jedne od dvoje vodećih dnevnih novina u glavnom gradu Argentine. Kao i njeni konkurenti, nastojala je da se dočepa priče.

Jednog dana, senator iz vladajuće partije ju je neočekivano pozvao u svoj kabinet. Počeli su da razgovaraju o glasinama, i na iznenađenje Viljosijeve, senator je potvrdio uzimanje mita, pojašnjavajući ko ga je sve nudio i kako su se stvari odvijale.

Viljosijeva nije kod sebe imala diktafon, ali je sve pažljivo zapisivala. Na kraju razgovora, upitala je da li može da iskoristi dobijene informacije, a senator se složio pod uslovom da ga ne imenuje. Viljosijeva je objavila priču, pozivajući se na anoniman izvor iz vladajuće partije. Članak je izazvao čitavu buru, a lideri vladajuće partije su odmah izjavili da niko iz partije nije razgovarao sa njom. Pokušali su da je diskredituju rekavši da je izmislila izvor.

Jedan po jedan, senator iz vladajuće partije su demantovali da su razgovarali sa Viljosijevom. Senator koji jeste razgovarao s njom je bio pod velikim pritiskom od strane svojih partijskih kolega da im se priključi u stavu. Viljosijeva ga je upozorila da će, ako kaže da nikada nije razgovarao s njom, smatrati da može njegovo ime otkriti javnosti.

"Objasnila sam mu da ja tumačim "nezvaničan razgovor" kao pakt između dvije strane - novinara i izvora - i da, ako ga jedna strana raskine, ni druga strana ne mora da ga poštuje", rekla je. "Nisam od njega tražila da javno kaže da je sve što sam napisala tačno, naravno, jedino da ne kaže da je netačno. Jedino što sam tražila od njega je da se suzdrži od komentara, što je svakako mogao učiniti pošto me je opovrgavalo ostalih 67 senatora."

Ali, budući pod velikim pritiskom svoje partije, senator je rekao da ni on nije razgovarao sa Viljosijevom. Uz njenu saglasnost, novine su objavile članak otkrivajući tog senatora kao izvora originalne priče.

Politički odjek odluka Viljosijeve se i danas osjeća u Argentini i novinarskoj zajednici. Novinari vode žučne rasprave oko toga da li je Viljosijeva bila u pravu kada je prekršila nezvaničan dogovor zato što je izvor demantovao da je s njom razgovarao.

"Kada bi mi se nešto slično ponovo dogodilo," kaže one, "mislim da bih postupila na isti način. Smatram da je to jedino oružje koje sam imala u odbranu svog profesionalizma, mada priznajem da ovaj slučaj nije zatvoren i da shvatam razmišljanja i onih koji su podržavaju moj stav i onih koji mu se protive."

Pitanja za diskusiju:

Da li Viljosijeva imala pravo da raskine pakt sa senatorom? Zašto jeste i zašto nije?

Koje su posljedice nastaju kada novinar u javnosti otkrije ime izvora nakon što je pristao da ga imenuje kao "nezvaničan"? Kako će takva odluka uticati na spremnost budućih izvora da anonimno pruže informacije?

Viljosijeva vjeruje da bi, da nije otkrila svoj izvor, njen kredibilitet bio narušen zato što je sve i jedan senator iz vladajuće partije demantovao da je razgovarao s njom. Da li je zaštita njene reputacije bila dovoljan razlog da se imenuje izvor?

Šta vi podrazumijevate pod izrazom "nezvanično" ? Da li vjerujete da izvori i novinari uošte treba da dijele isto shvatanje pravila "nezvaničnog"?

Da li postoji išta što je Viljosijeva mogla uraditi, u bilo kojoj fazi procesa - tokom intervjua, tokom same priče, ili nakon njenog objavljivanja - da se zaštiti od toga da se "opeče" na izvor?

Viljosijeva nije snimila intervju, što bi za nju bila prednost prilikom ubjeđivanja izvora da ne porekne razgovor s njom. Koje su prednosti korištenja diktafona? Koji su nedostaci?

Da li vaša medijska kuća ima uputstva u pogledu korištenja anonimnih izvora i "nezvaničnih" intervjua? Da li bi takva uputstva pomogla u ovom slučaju?