Postavlja se pitanje da li mediji, pogotovo oni javni imaju etičku dužnost stati uz radnike, građane, koji zasigurno predstavljaju glas većine?
Kada je voditeljica Dnevnika 2 Federalne televizije (06.02.2014) prilog o tuzlanskim demonstracijama otvorila konstatacijom kako su one posljedica sve izraženijeg klasnog jaza, onda nije urađeno ništa drugo do li nazivanje stvari pravim imenom. Ova skoro pa tabu riječ – klasa – u medijskom se izvještavanju o protestima i socijalnim nemirima u Bosni i Hercegovini proteklih godina uglavnom vješto izbjegavala, dok se radničke zahtjeve interpretiralo kao nekakvu strogo interesnu kampanju za isplaćivanje zaostalih plaća, povećanje dnevnica ili ispunjenje, kako se to uobičava reći, nerealnih očekivanja. Istovjetno je i proteklih dana. Mediji, skoro pa na granici mjere i ukusa, radnike devastiranih (što je, čini se, adekvatan sinonim za privatizaciju) fabrika i preduzeća okupljene oko vladinih institucija nazivaju nezadovoljnim radnicima ili građanima nezadovoljnim stanjem u društvu. Radnici nisu nezadovoljni – radnici su obespravljeni, potlačeni i poniženi, dovedeni do krajnje bijede i rubova egzistencije. A na prazan stomak teško da se može osjećati ili misliti nezadovoljstvo.
FOTO: Dnevnik FTV-a, 6.2.2014.
Na prazan stomak pogotovo je teško razmišljati o kulturi dijaloga i dijalogu sa onima čiji se pregovori svode na recitiranje dobro utvrđenih floskula i davanje lažnih obećanja ili onima koji se brane šutnjom. Sa druge strane, čini se da su jedan dio medija i političke elite koristili začuđujuće sličnu ako ne i istovjetnu retoriku, nazivajući demonstrante nasilnicima, izgrednicima i huliganima, a pozivajući na tzv. dostojanstvena i mirna okupljanja. Štaviše, nisu izostajali ni bombastični naslovi i napisi poput onih da demonstranti demoliraju i pljačkaju privatnu imovinu iako nije bilo detaljnijih objašnjenja niti o kojoj se imovini radi, niti o pričinjenoj šteti, a kamoli o broju demonstranata koji su u još uvijek nepotvrđenim pljačkama učestvovali.
Školski primjer spina
Smatram da prenapuhivanje sporadičnih incidenata kao i insistiranje na tome kako su dostojanstveni protesti prerasli u nasilne demonstracije u medijskoj reprezentaciji događaja iz prethodnih dana funkcionira kao školski primjer onoga što se naziva spinom, a što u ovome slučaju podrazumijeva utjecaj na javno mnijenje sa namjerom kreiranja negativnog suda javnosti o samoj namjeri, cilju i razvoju tuzlanskih demonstracija. Kao dobar primjer moguće je navesti pitanje voditeljice sa
Radio-televizije Bosne i Hercegovine koja je sugovorniku, Vehidu Šehiću iz Foruma građana Tuzle, sugerirala kako je „evidentno“ da je na „ulicama Tuzle među demonstrantima najviše jako mladih ljudi, takoreći djece od nekih šesnaest, sedamnaest pa do dvadeset godina“, što je „uzrast u kojem bi zapravo trebali da se školuju a ne da se bore za nečija druga radnička prava“, pitajući „da li se zapravo ovo što se (...) odigralo sa tim ljudima i tom djecom na ulicama Tuzle može nazvati pravim načinom borbe za bolji socijalno-ekonomski status i radnička prava?“. Osim što se ovom vrstom iskaza nastoji obesmisliti i degradirati borba za ekonomska i socijalna prava, očito se radi i o neshvatanju onoga što sam ranije spomenuo: učenici srednjih škola proživljavaju istu bijedu i beznađe kao i radnici, studenti, mladi ljudi sa svršenim fakultetima, katkada nezaposleni i više od deset godina, otpuštene trudnice itd. – naš je zajednički imenitelj klasa kojoj pripadamo.
FOTO: Dnevnik BHT1, 6.2.2014.
Ipak, simptomatično je da su ovakve predodžbe o demonstracijama i demonstrantima kreirane u medijskom diskursu tzv. javnih servisa, iako je skoro pa neupitna - mada statistički nedokazana -solidarnost i podrška velikog dijela javnosti onome što se u Tuzli trenutno događa. Pored toga, u medijskom su se diskursu, skoro pa po pravilu, javila nagađanja o političkoj i interesnoj motiviranosti ovih demonstracija, koju naravno ne treba isključivati, ali koja ujedno nikako ne može umanjiti značaj evidentnog očaja i bijesa okupljenih radnika. Sa druge strane, mediji nisu posvećivali nikakvu pažnju govoru o mogućoj političkoj artikulaciji tuzlanskih – ili već bosanskohercegovačkih – demonstracija (npr. u vidu političke organizacije) nego se rasprave uglavnom zadržavaju na razini komentiranja aktualnih događaja i dnevne politike. To je siguran način da se politički potencijal ovih demonstracija uguši, a reprezentacija demonstranata zadrži na uvježbanim floskulama tipa nezadovoljni građani.
FOTO: Naslovnica Klix-a, 6.2.2014. (by Aldin Arnautović)
Usprkos tome, određeni dio medijskih napisa i izvještaja mogu se tumačiti kao afirmativni i izrazito poticajni za dinamiku demonstracija (kao što su izvještaji o brutalnosti policije, prekomjerne upotrebe sile, naglašavanje neprimjerenih i provokativnih izjava političara i javnih službenika i sl.), dok je moguće konstatirati da u medijskom diskursu preovladavaju, uvjetno rečeno, neutralne, informativno intonirane, jezičke konstrukcije i retoričke strategije koje nastoje stvoriti privid objektivnosti. Međutim, postavlja se pitanje da li mediji, pogotovo oni javni, trebaju i smiju priuštiti sebi luksuz navodne objektivnosti ili pak imaju etičku dužnost stati uz radnike, građane, koji zasigurno predstavljaju glas većine?
Ako pitate mene, onda zasigurno ovo potonje. U međuvremenu, društvene mreže i alati ostaju primarno sredstvo organiziranja (kao što je decenijama ranije, primjerice, bivala štampa, odnosno radnički i/ili sindikalni listovi) dijeljenja informacija i diskutovanja mišljenja, funkcionirajući kao svojevrsna proteza javnog foruma te ujedno nadomiještajući ulogu javnih medija koji su, kako se čini, odavno ponajmanje u službi javnosti.
