Dok čitam tvitove Mohammeda Sulimana iz Gaze - @imPalestine - ne mogu se osloboditi sjećanja na početak sarajevske opsade. U kratkim porukama nepoznatog čovjeka kao da isčitavam ono što se prije dvadeset godina dešavalo nama. 

 

Ne poredim, nemam nikakvu namjeru da povežem te dvije tragične priče ili dva trenutka svjetske historije, ali me Mohamdedove poruke iz Gaze vraćaju na početak opsade. Ne mogu da ne podijelim taj svoj osjećaj. 

 

 

Početak je ljeta 1992. Srpski vojnici ulaze u dio Dobrinje. Voditelj Radio Sarajeva (tada već Radio BiH) ostvaruje telefonsku vezu sa Mehmedom Husićem, novinarom Oslobođenja. Traži informaciju iz prve ruke. Ono što znamo jeste da počinje ofanziva srpskih snaga. Mehmed, Memica - kako smo ga zvali,  zarobljen u stanu može izvještavati samo o onome što vidi sa svog prozora. Rat uživo! A onda se u jednom  trenutku izvinjava, da - baš se izvinjava, i kaže da mora prekinuti izvještaj. Srpski vojnici ulaze u njegovu zgradu, u njegov ulaz! Ostaje tišina u radio eteru i onaj tupi osjećaj da je neko ostao – sam na svijetu.

 

Nismo znali ništa o Mehmedovoj sudbini. Sve dok nije, par sedmica kasnije, razmijenjen zajedno sa suprugom, kćerkom i sinom. Saznaćemo naknadno, bili su uhapšeni i  odvedeni u kasarnu Lukavica. 

 

Živjeće u Sarajevu sve vrijeme opsade i neće često prepričavati ovaj događaj. Umro je prije nekoliko godina kao direktor agencije Onasa. Bio je poznat kao dobar i drag čovjek. Tako je i ispraćen gotovo od cijele sarajevske novinarske zajednice, koja se - poznato je - rijetko sastavlja. S Memicom Husićem sam se često viđao. Osvajao me je njegov manir široke i vedre osobe. Imao je stila u hedonizmu koji nije tajio i koji je volio podijeliti sa društvom.

 

Mehmed Husić (1952 - 2006) nije doživio vrijeme eksplozije socijalnih mreža. Nije dočekao da sazna da postoje građani- novinari, lajkanje, šerovanje ili tvitanje. Danas bi možda pratio Twiter i vjerovatno mu ne bi promakao Mohammed Suliman. Sulimanovi twitovi iz Gaze bi ga možda podsjetili na njegove dobrinjske dane, ljeta 1992. Onaj trenutak kad mora prekinuti vezu sa vanjskim svijetom u, skoro pa, iščekivanju egzekucije. Trenutak o kojem je nerado pričao.

 

Mohammed Suliman nas, za sada, svaki dan obaviještava o onom što se dešava u Gazi. Piše kako gubi vjeru u smisao riječi. Kaže da nije siguran i da li može opisati ono što čuje. Eksplozije za koje ne pronalazi riječi. Bombe dolaze, bukvalno, od svuda, poručuje. Podsjeća nas da živi u Gazi cijeli svoj život i da rat za njega nije novost. Ali, priznaje, nikada nije bio toliko uplašen. Poziva se na jevrejski moto tokom drugog svjetskog rata „To live and die in dignity“. Ima veliku podršku na Twitteru, ali taj support u njegovom realnom životu ništa ne mijenja. 

 

 

Kada je Mehmed Husić prekinuo telefonsku vezu za njegovu sudbinu su strahovali rijetki slušaoci Radija BiH. Mohammed Suliman komunicira sa cijelim svijetom i za njega brine desetine hiljada „followera“. 

 

 

U suštini: je li današnja Mohammedova situacija u prednosti u odnosu na nekadašnju Mehmedovu?

 

Nedavno je u Sarajevu otvorena izložba fotografija nastalih tokom opsade. Imao sam poziv i namjeru otići.  Opsada Sarajeva je obilježila moj lični i profesionalni život. Ali, kad sam vidio da će na otvaranju izložbe biti prikazan film „Miss Sarajevo“, odustao sam. Film govori o izboru za ljepoticu Sarajeva prvih mjeseci opsade. Taj je događaj u tolikoj mjeri privukao svjetske medije da je postao jedan od najcitiranijih momenata života u opsadi. Kasnije je nastala i istoimena pjesma grupe U2. Lijepa, melodična, zavodljiva.

 

 

Zašto ne volim taj film? Zato što me ponižava taj osjećaj iz našeg rata da vlastitu čeljad morate skinuti do gola da bi drugi shvatili koliko vam je teško. I što morate od nesreće praviti dopadljivi performans. 

 

Koja je razlika između radijskih izvještaja iz Dobrinje, prije dvadeset godina, koji nisu daleko dopirali i današnjih planetarnih tvitova iz Gaze? 

 

I ... da li se suštinski promijenila mjera iskazivanja empatije i solidarnosti? Na to bi pitanje vjerovatno bolje odgovorio Mohammed Suliman.