Vjerovatno nam je svima nekad u životu palo na pamet kako bi sve bilo drugačije da smo za vrijeme rata imali internet. Kako ništa od toga ne bi bilo tako strašno, a možda se ne bi ni desilo, jer bi imali šansu da odmah sami pokažemo i posvjedočimo i ne bi morali da čekamo novinara ili fotoreportera. Jer moralo je biti drugačije, kako ne? To moje mišljenje se malčice uzdrmalo kada su se desile Sirija i Ukrajina. Sjećam se da sam provjeravala aktivnost na facebooku prijatelja Sirijca pokušavajući spojiti hororične prizore užasa i izolacije u kojoj se nalazi s tom socijalnom mrežom koja connect people. Međutim, ništa mi se tamo naročito nije 'otkrivalo', niti mi se činilo da je njemu lakše zato što ima facebook. Periodično je bio aktivan i oglašavao se 'ratnim statusima', ljudi sa strane su saosjećali i to je bilo manje-više sve. Dakle, pitanje koje se postavlja jest: Šta bi u suštini bilo drugačije da smo imali internet?

 

Poplavu koja nas je zadesila su mnogi zbog pustoši koju je ostavila za sobom uporedili s ratom. Osoba sam koja preferira internet i vijesti i informacije uglavnom konzumira preko portala i socijalnih mreža. Tako sam od početka sve vijesti vezane za poplavu pratila preko facebooka. Nastojala sam da upratim što je moguće više i usljed poplave informacija (i dezinformacija) koja je imitirala onu pravu, veoma brzo sam imala utisak da će mi mozak prepući kao fiktivna brana, a memorisani podaci u talasima iscuriti iz ušiju. Drugim riječima, bila sam bukvalno potopljena i zagađena količinom informacija koje sam nastojala da procesiram. 

 

Prisjetimo se kako je to izgledalo. Internet portali i 'savjesni' pojedinci su se od prvog dana natjecali u širenju informacija o poplavama i vijesti su se umnožavale nevjerovatnom brzinom. Već na samom početku, kao po nekom programiranom kodu, vijesti o poplavama na portalima su zadobile senzacionalistički i ekskluzivistički ton potvrđujući tako da od svoje 'prirode' i potrebe za klikom ne mogu odustati ma o čemu se radilo. Druge informacije su potirale prve, a u igru su odmah uvedene i 'dezinformacije' i sve su one egzistirale zajedno i bile dostupne u svakom trenutku svakome. Već je ispisana mirijada tekstova koji prokazuju iste, kao i kritika medija, kako novih tako i tradicionalnih (kao i kritika na njih), tako da mi nije namjera da još i ja ovdje upućujem na njih.Tekstove i naslove su često pratile i slike koje su se uzimale iz izvora koji s našim poplavama nisu imali veze, a koje su bile prigodne, potom iz izvora koji se nisu navodili, a iskušenjima koje nam pruža fotoshop je i ovaj put bilo teško odoljeti, pa su objavljivane različite fotomontaže (Justin Bieber s riječima podrške itd). Jednom riječju, vizualna manipulacija je bila na nivou i možda je čak nadmašila tekstualnu. 

 

 

Ono što je mene dotuklo na samom početku i što je odličan dokaz koliko smo kao vrsta evoluirali, jesu religijski i apokaliptični diskursi, kao i različite teorije zavjere koji također, kao po pravilu, prate prirodne i ljudske katastrofe (prisjetimo se apokaliptičnih diskursa koji su pratili 11 septembar npr). Tako su se oglasile različite vjerske vođe i fanatici koji su u poplavi vidjeli božje kazne zbog pederluka i nemorala, novine su izvještavale o suhim vjerskim knjigama i statuama gospe u poplavljenim stanovima, u medijima su se pojavljivali i različiti vidovnjaci koji su navodno poplavu prorekli još davnih dana i od kojih se tražilo 'mišljenje o budućnosti'. Drugim riječima: ništa novo pod kapom zemaljskom i džaba nam napredna tehnologija i internet i slobodan protok informacija kad na kolektivno misaonom nivou nismo odmakli dalje barem od ere telegrafa.

 

Međutim, ono što je bilo dodatno problematično u svemu proističe upravo iz prirode interneta i njegovog umnožavanja informacija do beskonačnosti, jer se u ovom konkretnom slučaju odsustvo cenzure i uredničke politike te bilo kakvog kontrolnog filtera može gledati na negativan način. U moru vijesti koje su poplavile moj newsfeed, od kojih je velika većina bila 'ispod nivoa na kojem počinje mišljenje' i predstavljala umnožavanje svih spomenutih diskursa, po prvi put u životu sam osjetila nostalgiju za predinternetskom erom. Onim vremenom u kojem je postojalo svega nekoliko medija i old school novinara koji ne plasiraju informaciju bez provjere, koji poštuju ljudsku inteligenciju i imaju jak urednički i cenzorski filter. Vremenom u kojem se vijest cijenila i nije bila toliko puta otpovrgnuta i ponovljena da se ispraznila od značenja i izgubila na efektu i u kojem se za provjeru istinitosti trošilo vrijeme, jer bi u suprotnom slijedila sankcija. 

 

 

O prednostima interneta u konkretnom slučaju ne treba trošiti riječi. Brzina širenja informacija, demokratičnost i višeglasje su i ovaj put doveli do blagovremenih akcija i zahvaljući olakšanoj komunikaciji, ljudi su se udružili i skupljene su humanitarne pomoći i organizovane volonterske akcije. I to nigdje ne bi moglo biti brže izvedeno nego na socijalnoj mreži, iako su i ti procesi praćeni mnogim krivim informacijama (spasioci su upućivani na kriva mjesta, humanitarne pomoći na krive adrese itd), ali je to valjda nemoguće izbjeći. 

 

 

Tradicionalni mediji su se kasnije uključili u akciju i već su im zbog toga upućivane kritike, ali pitanje koje bih ja željela postaviti u vezi toga jeste: Da li se to desilo upravo zbog postojanja interneta? Prije interneta su i sami ti mediji su bili profesionalniji i ozbiljniji i ne treba ih ni na koji način potcjenjivati. To je na neki način kao kad danas gledamo film u kojem se dvoje ljudi dogovaraju da se nađu, i to čine preko fiksnog telefona.

 

Teško se iz sadašnje perspektive ne zapitati kako će se naposlijetku naći (tj. kako su se ljudi uopće nalazili!?), jer mnogo toga se može desiti usput, a nemaju mobitel. U tolikoj mjeri smo ovisni o njemu da se ne sjećamo kako smo prije sasvim dobro mogli funkcionisati i bez njega. Isto tako je i s internetom i da ga nije bilo, vjerujem da bi i putem drugih medija uspjeli adekvatno i uspješno doći do informacija i brzo djelovati! Jer, da ponovim, pored prednosti koje nam je internet pružio u ovom slučaju, čini mi se da ih je količina imbecilnosti i dezinformacija premašila. Poželjela sam da imam neku vrstu zaštitne maske, sličnu onoj kakva se nosi u poplavljenim područjima da bih se zaštitila od mentalnih toksičnosti koje su nas svakodnevno zapljuskivale s portala. U poređenju s tim mi se uzimanje lopate u ruke ili učestvovanje u humanitarnoj akciji nameće kao prava terapija, nešto što je STVARNO KORISNO u poređenju sa iluzijama korisnosti koje nam pružaju like, share i facebook aktivizam. 

 

U kontekstu svega ovoga se valja vratiti na pitanje s početka: Da li bi bilo lakše da smo za vrijeme rata imali internet? Odgovorila bih da bi bilo u određenim stvarima (brže bi se saznale neke stvari, pa bi se time brže i djelovalo, iako bi, s druge strane, propaganda i neistine bile multiplicirane), ali smatram da se baš NIŠTA SUŠTINSKI ne bi promijenilo.