Kad sam počinjao profesionalnu novinarsku karijeru, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pisao sam isključivo na pisaćem stroju a audio snimke s terena nerijetko u radijski program puštao – izravno sa diktafona na studijski mikrofon.  

 

Istovremeno dopisničke sam tekstove za novine slao telefonom i telefaksom a jedno vrijeme čak i teleksom (za koji mlađe novinarske generacije vjerovatno nikada nisu niti čule)  - sve u skladu sa tadašnjom razinom tehnološkog napretka i tehničke opremljenosti lokalnih redakcija.

 

Kompjuterom sam se u poslu počeo služiti početkom devedesetih a nekoliko godina kasnije prvi puta sam koristio mobitel. Sjećem se u tadašnjoj redakciji danas nepostojećeg zagrebačkog tjednika „Arena“ pojavila su se dva službena mobilna telefona: jednoga je „dužio“ glavni urednik a drugi je bio namjenjen reporterima za javljanja s terena.

 

Ne prisjećam s ovoga s nostalgijom, samo konstatiram činjenice. I sam se danas u radu služim najmodernijim tehničkim i tehnološkim dostignućima, koristim blagodati društvenih mreža i imam iskustva sa raznim medijskim platformama.

 

 

Dakle, ne tvrdim da tehnički i tehnološki napredak nije unaprijedio mogućnosti novinarskih aktivnosti. Ono na što želim ukazati (ili bolje – podsjetiti) zapravo je stara istina da svaki tehnički i tehnološki napredak ima uz mnoge prednosti i bar poneku manu. Isključivo od čovjeka koji koristi određene tehničku i tehnološke inovacije ovisi hoće li prednosti biti iskorištene te koliko i na koji način ili će se prepustiti manama da nadvladaju.

 

Mnogi primjeri iz medija u regiji pokazuju kako novinari oduševljeni najnovijim tehničkim i tehnološkim dostignućima istovremeno ne koriste čak niti mogućnosti koje su već dugo dostupne.

 

Evo jednog primjera koji je možda banalan ali time i upečatljiviji. U glavnom gradu jedne od država – nekadašnjih SFRJ republika – dogodilo se dvostruko ubojstvo. Jedna je TV stanica poslala ekipu na mjesto zločina koji se zbio u središtu grada oko podneva.

 

Kako su za zločin odmah saznale sve redakcije u gradu, pa tako i konkurentske TV stanice, urednici su odlučili da neće biti dovoljno čekati da ekipa s terena donese snimljen prilog već da prvi izvještaj sa lica mjesta treba odmah ići u program.

 

To je izgledalo ovako: dvije-tri minute reporterka je javljala o dvostrukom ubojstvu ono što je uspjela saznati odmah po dolasku na mjesto događaja a čitavo to vrijeme na ekranu je bila njena arhivska fotografija te njeno ime.

 

Slijedeći sat taj je tonski izvještaj ponavljan u TV programu nekoliko puta a tek potom je u program pušten snimak koji je na mjestu zločina načinio TV snimatelj dok je reporterkin prvi izvještaj ovaj puta pročitala, tj. prepričala spikerica da bi zatim manje-više sve to još jednom ponovila odgovarajući na pitanja voditelja u studiju.

 

 

Svi članovi TV ekipe na zadatak su otišli sa mobilnim telefonima u koje je ugrađen foto aparat što je danas gotovo uobičajen standard. Dakle snimatelj ili vozač mogli su snimiti reporterku na mjestu događaja (ili čak zamoliti nekoga od radoznalaca koji su se okupili oko mjesta zločina da to učine za njih) te poslati taj snimak na mobilni telefon urednika. 

 

Svakako je bilo moguće načiniti i više snimaka iz različitih kuteva na kojima bi se npr. vidjela reporterka ispred policijske trake koja spriječava pristup mjestu zločina, policajci koji obavljaju uviđaj itd. Ti bi snimci mogli „pokriti“ telefonsko javljanje reporterke mnogo autentičnije i dinamičnije nego njen arhivski portret.

 

Bilo je moguće i da TV ekipa ponese na zadatak i lap top sa ugrađenom kamerom što je danas također dio standardne opreme. Taj je dio grada „pokriven“ bežičnom internet vezom te se reporterka mogla javiti u program koristeći „skype“. Na taj način mogla je ići njena „živa“ snimka a mogla je kameru na lap topu usmjeriti i na neke druge kadrove na mjestu događaja. Tehnički je bilo moguće da se te snimke iskoriste za hitno javljanje u program.

 

Također, cijela se TV ekipa vratila u redakciju odmah nakon što je reporterka javila mobilnim telefonom ono malo podataka koje je imala a snimatelj snimio ono malo što je tada mogao – kako bi što prije snimak bio emitiran. Umjesto toga vozač i snimatelj mogli su se vratiti a reporteka ostati kako bi saznala nove informacije i, koristeći kamere na mobitelu i lap topu, možda poslala i neki ekskluzivni pa i važan snimak.

 

Naravno, tehnički kvalitet tih snimki je neupredivo lošiji od snimke profesionalnom kamerom ali problem je jednak onome kakav sam imao prije više od trideset godina kad sam mogao ili pustiti u eter tonski snimak s mjesta važnog događaja prislanjajući zvučnik diktafona na mikrofon u radijskom studiju  pet minuta nakon što se događaj zbio ili emitirati montirani snimak tek u slijedećim vijestima. I rješenje tog problema trebalo je biti isto: sadržaj je bitniji od forme.

 

 

Možete reći kako nam je novinarska profesija u cjelosti devastirana a novinari su u pravilu slabo plaćeni i mnogi nemaju motiva raditi niti ono što moraju a kamoli još da razmišljaju i više od toga. Također možete reći da je danas, na žalost,  u ovdašnjim medijima forma mnogo važnija od sadržaja.

 

Sve je to je istina ali nije opravdanje za novinare koji ne vladaju osnovnim novinarskim znanjima i vještinama – ili ih imaju ali ih iz bilo kojeg razloga ne primjenjuju. Ovdje nije riječ o tome što se danas „prodaje“ kao novinarstvo već o tome što novinarstvo zaista jest.

 

Slijedeći primjer je izvještavanje jedne TV stanice nakon vrlo snažnog potresa koji se dogodio dvjestotinjak kilometara od sjedišta TV stanice ali u istoj državi pa je stoga predstavljao važnu vijest.

 

Potres se dogodio usred noći. TV stanica objavila je tek dvadesetak minuta nakon potresa kako se potres „navodno dogodio“ a i slijedećih gotovo dva sata ponavljane su takve vrlo oprezne i u suštini neinformativne formulacije iz službenih izvora.

 

Pritom nikome u redakciji nije palo na pamet da bar nazove telefonom gradonačelnika, policiju ili vatrogasce u gradu u kojem se potres dogodio ili lokalne novinare. Naravno, neposredno nakon potresa nitko nije mogao dati potpunu informaciju ali bar su gledatelji mogli čuti impresije sa lica mjesta ako već ne i vidjeti pokoji snimak snimljen mobilnim telefonom ili kamerom na lap topu (sukladno prethodnom primjeru). 

 

 

Ako ništa drugo (jer i gradonačelnik i policajci i vatrogasci i lokalni novinari neposredno nakon potresa mogli su biti nedostupni ili zaokupljeni hitnim poslovima) novinari TV stanice su mogli pitati stanovnike grada pogođenog potresom nasumce izabrane u telefonskom imeniku – na primjer, da li se tlo još trese ili što vide kroz prozor.

 

Ili su mogli provjeriti što se zbiva na društvenim mrežama. Recimo, već u prvih nekoliko minuta nakon što se tlo počelo tresti na stotine stanovnika iz grada pogođenog potresom postavilo je na Facebook-u svoje impresije pa i pokoju vrlo zanimljivu informaciju. Također, novinari su mogli komunicirati putem Facebook-a s ljudima koji su se javljali i pokušati doznati nove pojedinosti. Slična je situacija bila i sa Twitter-om.

 

Naravno, prilikom korištenja takvih informacija treba biti vrlo oprezan i jasno naznačiti njihov izvor te činjenicu da nisu službene niti ih je trenutno moguće potvrditi. Ali zar to ne bi trebala biti obavezna procedura i prilikom objavljivanja svih ostalih informacija, bez obzira o čemu govore i  od koga dolaze?

 

Neprovjeravanje ili nedovoljno provjeravanje informacija još je jedan od ogromnih novinarskih propusta koji se neprofesionalnim korištenjem novih medija dodatno uvećava. Dovoljno je prisjetiti se neselektivnog korištenja svega što je moguće pronaći na web-u. Na mnogim web stranicama ima  pogrešnih informacija pa i namjernih dezinformacija a postoje i čitave web stranice koje su potpuna prevara.

 

 

Spomenut ću samo dva slučaja iz regije. Oba puta bile su to namjerne dezinformacije koje je bilo lako razotkriti ali se nitko nije potrudio. U prvom slučaju objavljena je lažna vijest o dobitniku Nobelove nagrade za književnost koju su prenijeli mnogi svjetski mediji uključujući i neke vrlo ugledne. 

 

Ne samo da Nobelovu nagradu nije dobio pisac za koga se to tvrdilo u navedenoj vijesti nego u trenutku objave te vijesti odluka o dobitniku još uvijek nije bila službeno potvrđena. A blamaža se mogla izbjeći samo da je bilo tko prije preuzimanja lažne vijesti provjerio službenu najavu termina objave rezultata. I tu je informaciju bilo moguće naći na web-u.

 

Drugi je primjer objava vijesti da je čovjek u moru nedaleko australijske obale u borbi „prsa o prsa“ ubio morskog psa. I tu su vijest prenijeli mnogi mediji u svijetu a u redakciji jedne TV stanice su se čak potrudili angažirati stručnjake i izraditi grafikone te simulaciju borbe ne bi li objasnili je li moguće da čovjek „golim rukama i zubima“ usmrti  morskog psa. 

 

Da je itko provjerio originalni izvor vijesti vrlo brzo bi shvatio kako agencija koja ju je emitirala ne postoji, tj. da je „vijest“ izmislila grupa balkanskih „šaljivdžija“ koji su pokrenuli satirični web portal.

 

Namjerno u ovom tekstu nisam imenovao redakcije kojima su se dogodili opisani profesionalni propusti jer nisu one niti jedine redakcije kojima se to dogodilo niti ima se događalo češće nego nekima drugima. To je samo slučajan izbor nekih od gotovo bezbrojnih primjera na koje je moguće naići. 

 

 

Dakako, ima u regiji i suprotnih, pozitivnih primjera – novinara, urednika pa i čitavih redakcija – što majstorski koriste nove medije i sve moguće suvremene platforme i za prikupljanje i za objavu informacija. Ali ovdje se ne govori o njima već o onima koji su formalno fascinirani suvremenim tehničkim i tehnološkim napretkom ali u poslu realno ne koriste niti mogućnosti koje već odavno postoje. Štoviše, ne znaju koristiti niti ljude – niti kao novinare niti kao potencijalni izvor informacija.

 

Mislite da pretjerujem? Evo jednostavnog zadatka. Kad imate malo slobodnog vremena potražite web stranice raznih medija iz regije i provjerite koliko njih ima otvoren nalog na Facebook-u ili Twitter-u. Potom na redakcijske adrese pošaljite elektronskom poštom poruku da imate važnu informaciju koju ste spremni dati ukoliko vam se netko iz redakcije javi. 

 

I, na kraju ali ne najmanje važno, pozovite broj telefona koji nađete na redakcijskoj web stranici. Moguće je da će se netko javiti pa vas čak i saslušati ali se nemojte iznenaditi ako se nitko ne bude javljao. Događalo mi se čak i da broj koji sam pronašao na web stranici neke redakcije već odavno s tom redakcijom nema nikakve veze.