U svojoj novinarskoj karijeri susretao sam se sa različitim ocjenama novinarskog rada. Neke su se odnosile i na mene. Kad sada razmislim o tome  da li postoji „idealan“ novinar sjetim  se Sergija Lukača iz beogradskog Instituta za novinarstvo, koga sam upoznao u vrijeme kada  sam započinjao rad u profesiji: „Idealan novinar bi mogao biti novinar koji saopštava samo suštu istinu. Ali kako nema apsolutne istine, postoji samo „dobar“ novinar. To je onaj koji istražuje što više podataka i činjenica i tako se približava istini“. Mnogo godina kasnije  predavao sam u Visokoj školi novinarstva Media plan. Ovaj tekst sublimira neke teze  koje sam iznosio  studentima govoreći šta je po mom mišljenju i mom iskustvu dobar novinar.    

 

 - - - - - - - - - - - 

 

Nekad je u javnosti postojala sintagma da je dobar novinar onaj koji „zna svoj posao“. U akademskoj zajednici znalo se reći da su novinari „zanatlije“ i zato ovoj struci dugo nisu dali pristup u univerzitetsko obrazovanje. U međuvremenu novinari i novinarstvo stekli su mnoštvo atributa: „idealan“,  „podoban“, „nezavisan“, „pravi“, „naš“... sve to zavisno od toga šta ko očekuje od novinara: da mu kaže nešto što ne zna ili da mu potvrdi ono što već zna;  da  ga povede u boj za svoju ideju ili da ga poveže sa istomišljenikom, bliskomišljenikom ili neistomišljenikom; da mu pomogne da se lakše snađe u moru  životnih problema ili da uradi nešto za račun drugoga, a da se ne zna ko je naručilac toga.  Taj „posao“ koji radi novinar, taj „zanat“, danas se zove novinarska profesija,  a sposobnost da se kvalitetno obavi – profesionalizam.

 

 

Dobar profesionalac je ustvari dobar novinar. Profesionalnost čini dobro poznavanje metoda i tehnika novinarstva (pa ako hoćete reći - i „zanata“)  i principa novinarske etike. Definitivno, ta dva  uslova za dobrog novinara više se ne mogu razdvajati. Reklo bi se da je ova šema profesionalizma jednostavna. Međutim, nije.

 

Novinarstvo se ne uči samo u školi već i kroz cijelu novinarsku karijeru. Ono je  puno izazova, rizika, pa i opasnosti, ne samo onih na koje se često pomisli (prijetnja ili napad na život ), već i onih koji nastaju na granici često suprotstavljenih odluka koje treba brzo donositi. Na primjer: kako doći do vjerodostojne informacije kad ne možete brzo do svih relevantnih izvora; kako biti kritičan, a da izbjegnete kritizerstvo ili kako da svoju frustraciju ne prenesete na   tekst koji pišete; kako se uhvatiti sa temom koja je puna kontroverzi... Zamislio sam moguću karikaturu „idealnog“ novinara: u jednoj ruci mu podebela knjiga „Kako pisati za medije“, a u drugoj Novinarski kodeks. Na balončiću iznad glave piše: „Moram sve znati i sve ovo  zapamtiti!“  Ne vjerujem da takav novinar postoji. Novinar nije profesionalni perfekcionista, niti to može biti, jer bi proizvodio činovnički oblikovane, dosadne, neinventivne, šablonizirane priče.

 

Novinar  je kreativna, misaona ličnost  i u praksi nema formulare u koje smješta šta je dopušteno, a šta nije dopušteno. On misli, gleda i slika život, zapaža i prosuđuje, daje formu u kojoj će se njegovo pisanje najbolje razumjeti. Zato su granice između dobre i loše  novinarske odluke nerijetko vrlo tanke, a rizik postoji da se pogriješi. Novinar treba dobro da poznaje i kodeks i metode i tehnike svog rada, a da ih sagledava i primjenjuje u najširem kontekstu svoje misije: da kaže, napiše ono što publika njegovog medija ne zna ili o čemu nedovoljno zna, da iz različitih uglova dodje do pojašnjenja  kontroverznih situacija, da bude zanimljiv, originalan, ako može i ekskluzivan, a da pri tome ne povrijedi dostojanstvo i prava svojih čitalaca i građana. Možete ovo nazvati odgovornim novinarstvom, a nećete pogriješiti i da ga samo nazovete – profesionalno novinarstvo.  

 

 

 

Novinar nije uvijek spreman da primi kritiku za ono što radi. Često se kritika iz javnosti,  na greške  medija i novinara zna u novinarskoj zajednici proglasiti napadom na slobodu medija.  Ali i glasovi iz javnosti, posebno političara,  još više ne razumiju novinare. Prije desetak godina u Novinarskoj školi Media plana planirali smo seriju radionica za ljude iz politike, državnih službi, privrednih i nevladinih organizacija na temu „Kako 'čitati' medije“. Interes za ovo pokazala je samo nekolicina ljudi iz nevladinih organizacija. Objavljeno je mnoštvo knjiga „kako pisati za medije“ ali poduka kako se najlakše snaći i bolje razumjeti medije posmatra se isto kao kad bi neko visoko obrazovanog čovjeka želio da podučava jeziku i pravopisu vlastitog jezika. Složenost medijskog izraza traži umjeće onih koji novine čitaju, radio slušaju ili televiziju gledaju, da bi medijske spoznaje na najbolji način iskoristili za svoju javnu funkciju. Riječ je možda i o nekoj vrsti predubjeđenja, teoriji zavjere u kojoj novinari „tendenciozno“ (sa zlom namjerom ) pišu o svemu i svačemu.  Novinari  stvarno imaju namjeru,  tendenciju,  da nešto otkrivaju i saopštavaju, a javnosti  žele reći nešto što je tačno i istinito, što se pojedincu ili nekoj interesnoj grupi ne mora sviđati. Ako etimološki pogledamo značenje riječi „tendencija“ vidjećemo  da je to namjera da se nešto postigne. Namjera može biti dobra, a nikako samo loša. U najboljoj novinarskoj praksi to znači da se dobar novinar zalaže za demokratsko ponašanje i  nekriminogenu praksu, protiv zloupotrebe  vlasti. On  ima namjeru da pomogne čitaocu/ gledaocu/slušaocu da bolje rasuđuje i donosi odluke u svom okruženju. To je legitimna novinarska metoda, legitimna novinarska „tendencija“: pravo da se javnosti kaže sve što je sakriveno ili nedovoljno poznato, koristeći najpogodnije novinarske metode i tehnike i pridržavajući se etičkih principa. No, u javnosti, posebno među političarima, to pravo na slobodu istraživanja često se etiketira kao „tendenciozno“, pri čemu se misli zlonamjerno, iako je novinar primijenio profesionalna pravila.

 

Na kraju, na novinarima je da se uče tome kako da sa svojim namjerama ne upadnu u zamke zlonamjere, a na korisnicima medija  da raspoznaju dobru namjeru od  zle namjere. Mediji i građani su na zajedničkom poslu ako se želi ostvarivati sloboda misli i izražavanja i odgovornost za iskazanu riječ.