U svijetu sveprisutnosti fotografije i manipulacije u sferi vizuelnog, nevjerovatni su dometi njene angažiranosti ali i izostanak empatije kod višemilenijskog auditorija. Nerijetko se small talks na društvenim mrežama vode o prizorima na nekoj fotografiji sa ratnog stratišta te se u(s)tvrdi da je tekst uz nju lažan. To se čini posebno besmisleno s obzirom da se kroz obrnutu pretragu Google images vrlo brzo može locirati njeno porijeklo. Otkud potreba onda za lažnim potpisom? „Ljudski rod prebiva u Platonovoj pećini neprosvećen, naslađujući se još uvek, po prastaroj navici, pukim slikama Istine“, napisala je, mnogo prije nego je postojala obrnuta pretraga na Google images, američka umjetnica i intelektualka Susan Sontag (1933-2004.) na početku svoje prve knjige O fotografiji. Esejom o sveprisutnosti fotografskih slika te estetske i moralne probleme koje to predstavlja u savremenom svijetu, započela je svoje dugo i značajno bavljenje tom temom. Zabilježila je 1977. godine: „Što sam više razmišljala o tome šta su fotografije, to su one postajale složenije i sugestivnije“.

Nečije tijelo

Činjenica je da danas prikazi ljudske golgote s jednog kraja svijeta ostavljaju uglavnom ravnodušnim ljude s drugog dijela Planete. Pri tom, ovisno o trenutku, prizor iz Sirije, može da se stavi u okvir „istine“ o stradanju Rohinja.  Ili obrnuto. Ovisno o potrebi aktuelnog trenutka na koju se lažni potpis stvarnog prizora referira. Sontag je drugu knjigu Prizori tuđeg stradanja počela citatom za koji bismo na trenutak mogli pomisliti da je inspirisan današnjicom; kao da ga je ispisala glede svih aktuelnih lažno potpisanih fotografija savremenog trenutka.

„U jutrošnjoj pošiljci nalazi se i fotografija možda muškog, a možda ženskog tijela, no tako je unakaženo da bi mogla biti i svinjska strvina. No bez sumnje se vide mrtva djeca i dio neke kuće. Bomba je razorila vanjski zid: još se vidi ptičiji kavez koji visi na nečemu, što je, pretpostavljam, bila primaća soba...“

Navedeni citat ne odnosi se na rat u Bosni i Hercegovini, Siriji ili Afganistanu. Ne odnosi se ni na jedan prizor stradanja koji imamo priliku svakodnevno gledati na mobitelu u gradskom prijevozu, monitorima na radnom mjestu ili televizijskom ekranu u našem domu. Napisala ga je Virginia Woolf u knjizi Tri gvineje prije osamdeset godina kao reakciju nakon što je bombardirana Guernica. U to vrijeme svijet su zgrozili prizori iz spomenutog španskog gradića, u kojem su stradali uglavnom civili. Danas nazočimo svakodnevno sličim slikama koje kod recipijenata ne izazivaju empatiju spram nevino stradalih kao što je to bilo 1937. godine. Jedan od najpoznatijih fotografa tog vremena, Robert Capa, upravo je 1936. u Španiji zabilježio „Padajućeg vojnika“. Njome je taj Jevrej mađarskog porijekla postao globalno poznat. Fotografija prikazuje vojnika u bijeloj košulji kako ranjen pada, a kritika ju je ocijenila neuvjerljivom a autora optužila da je naveo pogrešnu lokaciju i identitet republikanskog vojnika. Kasnije su pregledani negativi jednog od najpoznatijih ratnih reportera tog vremena, da bi se utvrdilo da li je fotografija namještena ili ne?! Ispisivani su tekstovi o svim fotografijama koje su bile prije ali i poslije „Padajućeg vojnika“. Kritika je bila podijeljena a nikada nije dokazano da fotografija nije autentična. O Capi i njegovoj velikoj ljubavi Gerdi Taro, također ratnoj reporterki iz Španskog građanskog rata, književnik i akademik Tvrtko Kulenović snimio je radiodramu Smrt na fotografiji. U okviru nje važno mjesto ima i navedena fotografija - nešto drugačije imenovana. Sontag se Capom bavila u Prozorima tuđeg stradanja. Ona „Padajućeg vojnika“ navodi u kontekstu njenog pozicioniranja pokraj reklame kada je objavljena u Life-u. Zaključila je da u izgledu te dvije fotografije (dokumentarne i reklamne), iako je svojevremeno bio različit, danas razlike više nema.

Krvava propaganda

U Prizorima tuđeg stradanja Susan Sontag nakon navoda iz knjige Tri gvineje Virginije Woolf  i spisateljičinih promišljanja o smislu rata (nakon što se suočila sa fotografskim svjedočanstvima Španskog građanskog rata), piše o ratnoj propagandi navodeći primjere nekoć iz Španije, ali i iz skorije historije Bosne i Hercegovine.

„Uobičajena reakcija na fotografski dokaz zlodjela koja je počinila vlastita strana jest proglasiti te fotografije krivotvorenima, poricati da se tako zlodjelo dogodilo, izjaviti da su to leševi koje je druga strana kamionima dopremila iz gradske mrtvačnice i razbacala po ulici ili da se nešto doista dogodio, ali da je to druga strana učinila sama sebi“.

Navela je primjer šefa propagande Francovog nacionalističkog ustanka koji je tvrdio da su Baski u aprilu 1937. godine sami uništili Guernicu tako što su stavili dinamit u kanalizaciju.

„Tako je i većina Srba iz Srbije i inozemstva tvrdila do kraja srpske opsade Sarajeva, pa i poslije, da su Bošnjaci sami počinili užasan 'pokolj u redu za kruh' u svibnju 1992. i 'pokolj na tržnici' u veljači 1994. bacivši velikokalibarske granate u središte svojega grada, te da su postavljali mine kako bi inscenirali osobito krvave prizore za kamere inozemnih snimatelja i osigurali dodatnu potporu međunarodne zajednice za bošnjačku stranu“, napisala je Susan Sontag u Prizorima tuđeg stradanja.

Prva zloupotreba

Sontag je smatrala da fotografisati znači prisvojiti fotografisanu stvar te da to pribavlja određeni osjećaj moći. Slike se poigravaju sa percepcijom svijeta koji po potrebi i retuširaju. Fotografija je prosto dokaz da se ono u što smo sumnjali zaista i dogodilo. S tim u vezi Sontag je navela prvi takav primjer u historiji fotografije. Navela je primjer iz juna 1871. godine, kada je pariška policija upotrijebila fotografije u smrtonosnom opkoljavanju komunara. Bila je stanovišta da je upravo tada fotografija „postala korisno oruđe modernih država za nadzor i kontrolu njihovog sve mobilnijeg stanovništva“.

Jedna od najintrigantnijih američkih intelektualki u oblasti kulture koja je djelovala u prošlom stoljeću, u svom opsesivnom bavljenju fotografijim došla je do zaključka: „Fotografije, koje pakuju svijet, kao da pozivaju na pakovanje. Tako se one lijepe u albume, uokviruju i stavljaju na stolove, kače po zidovima, projektuju kao slajdovi“.

To pakovanje svijeta modernom trenutku je još izražajnije jer jednostavnim klikom na opciju „podijeli“, fotografije koje prikazuju užase i ljudsku bol preplave društvene mreže. U „buci“ komentara isprepliću se informacije i kontrainformacije. Spekulira se datumima i mjestom. Šta mi u konačnici znamo o onome što vidimo? 

„Onima koji su uvjereni da je pravo na jednoj, a tlačenje i nepravda na drugoj strani, te da se borba mora nastaviti, važno je da to tko je ubijen i tko ga je ubio. (...) Za zaraćene je identitet bitan. A sve fotografije čekaju da ih pojasni ili krivotvori poratni tekst“, zapisala je Sontag u svojoj knjizi Prizori tuđeg stradanja. Ipak u konačnici opet ostaje pitanje: šta je suština manipulacijom diskursa na koji potiče fotografija stradalih ako je možda Sontag u pravu kada kaže da „angažovana fotografija je učinila barem isto toliko da umrtvi savjest kao i da je probudi“. Ona smatra da poslije trideset godina nakon objave prvih slika iz nacističkih logora možda je dosegnuta tačka zasićenosti. 

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.