Mediji u Srbiji o događajima u BiH: U skladu sa potrebama kampanje

Mediji u Srbiji o događajima u BiH: U skladu sa potrebama kampanje

Mediji u Srbiji o događajima u BiH: U skladu sa potrebama kampanje

“Država” i “državnost” Republike Srpske u srbijanskim medijima

foto: Ilustracija / Mediacentar Sarajevo

Izveštavanje o Bosni i Hercegovini (BiH) se zasniva na incidentima, reviziji prošlosti, ignorisanju genocida i ratnih zločina počinjenih sa srpske strane, potom na autoviktimizaciji i isticanju ugroženosti Srba i srpskog naroda kroz istoriju pa do danas.

Zaoštravanje međuetničkih odnosa u BiH i “nefunkcionalnost” susedne države omiljena su tema srbijanskih medija, a u izveštajima je apsolutna dominacija jedne strane – srpske. Svaki prilog, makar u podtekstu, sadrži priču o ugroženosti Srba. U afirmativnom obliku prenose se izjave političkih lidera srpskog naroda u BiH i analitičara iz Republike Srpske (RS), dok se izjavama drugih zvaničnika uglavnom dodaje negativni predznak, a skoro nikada se – osim retko, u nezavisnim medijima – za tumačenje određenih političkih prilika u BiH traži mišljenje nekog analitičara iz Federacije BiH ili prenosi pisanje sarajevskih medija. Sve je to dovelo da, i pored brojnih sadržaja u medijima koji tretiraju događaje u BiH, verovatno retko ko, osim onih koji pomno prate političke dešavanja, u Srbiji zna ko je, recimo, član Predsedništva BiH Denis Bećirović. U ovdašnjoj javnosti predsednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović proglašen za arhineprijatelja, ali i njegov značaj se crpi pre svega zbog prezimena i oca. Sa Bakirom doduše “div-junak” Milorad Dodik, predsednik RS, lako izlazi na kraj. Dodik, malo-malo, u srbijanskim medijima, “patosira” “malog Đokicu” Izetbegovića. Kao što “spušta na zemlju” visokog predstavnika Kristijana Šmita, “paranoičnog parazita”.

Bosanskohercegovački entitet RS se doživljava kao “ratni plen”, čime se zapravo opravdava ratotvorna i gubitnička srbijanska politika devedesetih, kojoj su promoteri i pokrovitelji bili predstavnici sadašnje vlasti. Kada ekstremno-nacionalistički političar Boško Obradović, iz ultradesne organizacije Dveri, kaže da je RS “naša najveća pobeda u poslednjih 100 godina”, on se zapravo nimalo ne razlikuje od slike sveta i usaglašenog javnog stava koji kreiraju provladini mediji. Čak ni on u svojim izjavama ne ide desnije od onoga što čine mediji pod kontrolom predsednika Srbije Aleksandra Vučića i delovi njegove vlasti.

Prosečan građanin Srbije, koji prati samo ovdašnje medije, pomislio bi da niko u BiH od ne-Srba ništa drugo ne radi nego pokušava da uz pomoć Zapada napakosti RS i Dodiku. Sa druge strane, Dodik, uz podršku Vučića, uspeva da odoli svim tim pritiscima. Ovo što smo napisali deluje karikirano, ali na žalost – nikako nije daleko od slike koju srbijanski mediji stvaraju o događajima u BiH, i u koju mnogi građani veruju.

Protesti na međuentitetskoj liniji u očima srbijanskih medija

Pored brojnih napisa i izveštaja o BiH, građani Srbije zapravo ne znaju šta se dešava u susednoj državi. To je zato jer je izveštavanje u mainstream medijima ideološko, a ne informativno i profesionalno. Mnogima će to izgledati čudno, ali građani Srbije koji nisu poslednjih decenija bili u BiH uglavnom misle da između bosanskohercegovačkih entiteta postoje granični prelazi i carine. Toliko je moćna slika “države” i “državnosti” RS koja se stvara u ovdašnjim medijima.

Proteste pod nazivom “Granica postoji”, organizovane kao čin podrške Miloradu Dodiku na “međuentitetskim linijama”, nakon što je protiv njega i direktora Službenog glasnika RS podignuta optužnica zbog kršenja odredbi Krivičnog zakona BiH u vezi sa neizvršavanjem odluka visokog predstavnika, dominantni mediji u RS prate “po službenoj dužnosti”, bespogovorno podržavajući politiku Dodika, koja se zasniva na podsticanju međuetničkih i međuentitetskih razmirica. Ovo nije prvi put da mediji u ovom entitetu pokazuju spremnost da prate Dodika i u vatru i u vodu – ako zbog toga treba proizvesti rat, oni su tu da pomognu. Demonstracije su imale neprikriveno provokativni karakter i želele su da izazovu incidente (prvobitno je planirano da se održe u Sarajevu, pred Tužilaštvom BiH), te podignu političku temperaturu. No, po svemu sudeći ovaj projekat je doživeo fijasko. To nije samo evidentno po čak začuđujuće malom broju mitingaša, već možda i po načinu na koji su ga pratili mediji u Srbiji. Naime, ako se i izveštavalo sa prvih protesta održanih 1. septembra, ovi potonji su manje ili više, ili u potpunosti, ignorisani. Valjda se procenilo da su u pitanju pseudodogađaji niskog intenziteta koje je nemoguće iskoristiti za bilo šta korisno za vlast u Srbiji.

Zaštitnik od rata

Međutim, kada se dublje analizira medijska prezentacija ugroženosti “srpstva” i opasnost od rata, te način kako se te teme plasiraju u medijima bliskim vlasti, jasno je da se svesno manipuliše strahovima građana koji se stavljaju u funkciju političke kampanje. Postoje naravno napisi koji imaju sve karakteristike ratnog huškanja, ali ipak u srbijanskim medijima dominira nešto drugo, pogotovo u predizbornim periodima. Jasno je da građani Srbije nisu odveć zainteresovani za rat, te da još nisu prevazišli traume devedesetih, pa shodno tome Vučić šalje poruke koje otprilike glase da je “važno da se razvijamo i da ne ratujemo”. Bezbrojne su medijski napisi koji ukazuju da je cilj njegove politike – očuvanje mira, što bi se moglo oceniti kao korektna politička poruka da nije konteksta i da nije nastavka rečenice. Kontekst koji tvore mediji bliski vlasti kazuju da je “upaljen crveni alarm”, da svi naokolo napadaju Srbe, žele da ih ugroze, proteraju sa ognjišta, i slično, a Vučić onda uspešnom politikom, uticajem u svetu i ekonomskim razvojem – uspeva da ih zaštiti i bez rata. Ukratko, on u odnosu na javnu scenu koju kreira njegov tim ispada umeren, razuman političar mirotvorac. On dakle pali vatre, pa ih gasi, ali ipak ostavlja žar. To je smisao nastavka rečenice: nismo za rat, ali smo spremni da zaštitimo Srbe u regionu. Stoga se veliki deo propagande zasniva i na poboljšanju položaja, opremljenosti i efikasnosti Vojske Srbije.

U svojim učestalim javnim nastupima Vučić kombinuje “krizne situacije” u regionu sa promocijom “ekonomskih uspeha” Srbije. Dakle, u “istorijskim obraćanjima” govori se o mogućim ratnim sukobima, odlučujućim datumima, raznim opasnostima, ali se sve to filuje rastom BDP-a, investicijama, prosečnim platama i novim auto-putevima. To je, naravno, posebno vidljivo u predizbornim kampanjama.

Uloga Milorada Dodika

Uloga Milorada Dodika u srbijanskoj politici se, manje-više, ne menja decenijama. Svi lideri Srbije vole da se javno druže sa njim, on se pojavljuje na skoro svim državnim svečanostima, i predstavlja se kao nekakav “rezervni vođa”. Ovdašnji lideri tako kupuju pomenuti “patriotski legitimitet” i demonstriraju brigu o Srbima u regionu. Osim toga, postoji i značajan broj glasača u Srbiji iz BiH i Hrvatske, pa se procenjuje da Dodik može doprineti usmeravanju njihovih listića ka pojedinim političkim opcijama. Kada je reč o aktuelnoj vlasti, postoji sumnja čak i da su oni na prethodnim izborima, kako je to objavio predsednik opozicione Stranke slobode i pravde Dragan Đilas, organizovano dovoženi iz BiH kako bi se osigurali tzv. sigurni glasovi sa Srpsku naprednu stranku. Procenjuje se i da Dodik i njegovi saradnici imaju razgranate, velike poslove u Srbiji, i sa njima prateći uticaj na javno mnenje, pa je i stoga uputno imati ga na svojoj strani.

Sa druge strane, Dodiku je zarad unutrašnjih političkih pozicija potrebno da ima promotivno blizak i prijateljski odnos sa srbijanskim vlastima. Čak i ako to zapravo nije slučaj, on uspeva da stvori sliku koja pokazuje da ima nedvosmislenu podršku Beograda. Mnogi događaji van medijskih reflektora svedoče da Vučić i Dodik zapravo i nemaju baš visok nivo međusobnog razumevanja, ali niti jednom niti drugom ne ide u prilog da razlike ističu.

Postoje, recimo, brojni dokazi da je na prethodnim izborima u BiH Vučić podržavao Dodikovu opoziciju, o čemu svedoči i hapšenje novosadskog biznismena Dejana Slijepčevića, bliskog SNS-u, u Gradišci. On je priveden na saslušanje, zajedno sa pet drugih osoba zbog sumnje da su učestvovali u kupovini glasova u korist opozicionog SDS-a i opozicione predsedničke kandidatkinje Jelene Trivić. Slučaj je posle zataškan. Jedan od javnih indikatora je i sukob između vlasnika “Informera”, glavnog Vučićevog propagandiste Dragana J. Vučićevića, i kćerke Milorada Dodika, Gorice. Oni su se žestoko sukobili takođe u kontekstu izbora u BiH. Vučić svakako Dodiku nije oprostio to što je ovaj na predsedničkim izborima u Srbiji 2012. godine nedvosmisleno podržao Borisa Tadića u okršaju sa Tomislavom Nikolićem, tadašnjim predsednikom SNS-a. Poznavaoci prilika na RTS-u tvrde da snimak neformalnog, off-the-record razgovora Milorada Dodika sa voditeljem, u kojem bosanskohercegovački političar vređa tenisera Novaka Đokovića i njegovu porodicu, nikako ne bi mogao da procuri u javnost bez znanja vrha srbijanske vlasti, pogotovo što zbog tog “incidenta” niko sa javnog medijskog servisa nije odgovarao.

Aktuelni događaji u BiH, “obračun” Dodika sa visokim predstavnikom Kristijanom Šmitom, podizanje optužnice protiv predsednika RS, protesti na “međuentitetskoj liniji” – u medijima u Srbiji se prate, ali utisak je – ne možda toliko intenzivno i senzacionalistički u odnosu na velike mogućnosti ovdašnjih glasila. I dalje u izveštajima dominira jedna strana, i dalje se sukob predstavlja kao ugrožavanje srpskog naroda, RS i šalje poruka da je BiH neodrživa zajednica, ali se – kada je reč o Dodiku – akcenat stavlja na nešto drugo, na njegovu podršku Aleksandru Vučiću. Tako je recimo veoma dobro eksploatisana Dodikova izjava da su se drugi predsednici Srbije samo grlili sa njim, a da jedino Vučić pruža konkretnu, finansijsku pomoć RS. Inače, kada je onomad podržavao bivšeg predsednika Srbije Borisa Tadića, tvrdio je da je i on pružao veliku i konkretnu pomoć bh. entitetu.

U okviru proslave Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, koji se od 2020. godine, 15. septembra, proslavlja paralelno u Srbiji i RS, Dodik je zajedno sa predsednikom Srbije prisustvovao demonstraciji “moći” Vojske Srbije u Nišu. Njegova izjava je glasila – “Čestitam Vučiću na unapređenju vojske, koja je garant slobode!” Dodao je da je u pitanju vojna sila koja “nikada nije napadala nego se samo branila”. Dodik ocenjuje i da je Vučić podigao Srbiju, i politički i ekonomski, i infrastrukturno. Predsednik RS je govorio i na Vučićevom kontramitingu, koji je bio odgovor na velike proteste opozicije nakon tragedija u beogradskoj školi “Vladislav Ribnikar” i u Mladenovcu i Smederevu. Nije prvi put da Dodik koristi srbijanskom režimu u svrhu obračuna sa opozicijom. Dodik je na mitingu poručio: “Neki su pomislili da je Srbija slaba. Ali Srbija nije slaba, i večerašnje okupljanje govori da nismo slabi. Naša tuga je način da budemo još jači. I oni koji su okupili bulumentu koja je usmjerena protiv države neće proći. Džabe Britancima i drugima što okupljaju satrape i izdajnike”.

Odnosi između Vučića i Dodika su daleko od idiličnih, ali su oni politički itekako potrebni jedan drugome, kao svojevrsni povezani sudovi. Stoga je važno medijski promovisati njihovo prijateljstvo, koliko god se oni ispod stola lupali po cevanicama. Ni Dodik ne ostane dužan Vučiću, no njegove provokacije su takođe podzemne, razumljive samo politički posvećenim. Na pomenutom skupu u Nišu, on će oštro kritikovati – u kontekstu sukoba sa Šmitom – nemačku politiku na Balkanu, proglašavajući je antisrpskom. To Vučiću svakako nije prijatno ušima, jer ovdašnja propaganda upravo u Nemačkoj vidi najvažnijeg ekonomskog partnera. Osim toga, prethodna kancelarka ove zemlje Angela Merkel je jasno i nedvosmisleno podržavala predsednika Srbije u njegovom usponu do ubedljivo najvažnije i najmoćnije političke figure, ne samo u svojoj zemlji.

Mediji u svrhu kampanje

Treba imati na umu da je predizborna kampanja u Srbiji praktično već počela i da Vučiću ne bi odgovaralo da događaji u BiH sada eskaliraju i postanu tema koja će prekriti one socio-ekonomske. Osim toga, eskalacija može dovesti i do pogoršanja njegovih odnosa sa Zapadom, koji ga još – za mnoge, iz nejasnih razloga – podržava. Rat u Ukrajini mu je nenadano poremetio tok kampanje na prethodnim izborima i odvukao deo glasova ka desnici. Tako što bi se moglo desiti i ukoliko bi problemi u BiH dobili dodatne dimenzije. Stoga je realno očekivati da će mediji u Srbiji događaje u susednoj državi pratiti sa manjim intenzitetom, odnosno biće rabljeni samo u onom meri u kojoj će se čuvati pozicija Vučića kao patriote i zaštitnika “srpstva”.

Ukoliko se ipak desi da đavo odnese šalu, koliko god to iz sadašnje pozicije delovalo neverovatno, te da međuetnički i međuentitetski sukobi u BiH eskaliraju do te mere da ih je nemoguće medijski “denfovati”, Vučićeva propaganda će izmeniti taktiku. Tada se može očekivati žestoka, mnogo žešća nego sada, retorika u izveštavanju iz susedne zemlje. Vučić će pokušati da preuzme primat kako na problemu ne bi profitirala desna opozicija. Neće mu biti prvi put da se igra vatrom, kao što mu neće biti prvi put da vatra izmakne kontroli.

Građanska opozicija će ovim događajima svakako biti zatečena i neće znati kako da se odredi prema njima. Ako budu kritikovali Dodikovu politiku, biće proglašeni izdajnicima na svim naslovnicama i u svim udarnim informativnim emisijama televizija sa nacionalnom pokrivenošću. Ako to ne urade, ostaće ne samo bez dela glasača, već i dela članova. Zato će biti konfuzni kao onomad kada je rat u Ukrajini započeo.

A gde su u celoj ovoj političko-medijskoj priči građani Srbije i BiH, koji – koliko god politički trovani – ipak nisu za rat, već za miran i normalan život? E, pa oni nisu bitni.

___
 

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.