foto: pixabay/ilustracija

Donošenje uredničkih i reporterskih odluka o načinu i fokusu izvještavanja s ciljem stvaranja prilika da društvo u cjelini razmotri nenasilne odgovore na konflikt, predstavlja ideju o mirovnom novinarstvu. To u praksi znači da se prikazuju pozadina i kontekst sukoba, slušaju sve strane, istražuju skriveni planovi, i nudi se osnova za analizu sadržaja iz akademskih krugova. Tako kaže teorija.

A nekako ovako (je) izgleda(la) praksa.    

U martu 1992. godine bio sam student završne godine novinarstva, sa već nešto iskustva iz novina i s radija. Moglo je izgledati da je jedan od snova naše generacije, koja je stasavala uz fenomen omladinskih yu-medija, ispunjen. Jednopartijski sistem je bio ukinut, mediji su se otvarali na sve strane, više nije bilo cenzure, i izgledalo je da se može početi razmišljati o tome šta da se dalje radi. Moj tajni plan je bio da uletim negdje u mostarsko dopisništvo sarajevskog dnevnika, i lovim priče po Hercegovini. Tamošnji mentalitet je uvijek bio bliži mom poimanju svijeta – misli se brže, i to se manje čuva za sebe nego u Sarajevu. Barem sam tada tako mislio. Ono što se nije promijenilo jeste da se atmosfera dijaloga brže uspostavlja: dovoljna je po jedna fora, s jedne i druge strane, da čovjek zna na čemu je.

“A to si ti, kurvin sine, mog'o sam ti nešto ružno reći.“

Negdje pred sami referendum o tome treba li Bosna i Hercegovina ostati u (krnjoj) Jugoslaviji, ili poput Slovenije i Hrvatske izabrati da samostalno nastavi dalje – o bože, kakva slatka iluzija – počeli su dolaziti strani novinari, kojima su trebali ljudi koji poznaju lokalnu scenu, nisu ubijeni mem(l)om i alkoholom novinarenja za smeđim redakcijskim i kafanskim stolovima, i znaju nešto engleskog. P. je već dobrano bio upao u te šeme, stigao i do Slavonije gdje su ga neki idioti držali jedno dva-tri dana u zarobljeništvu, malo tukli, malo “ispitivali“, jer šta on tu ima snimati, a i, znate već: sumnjiv je, došao je iz Sarajeva, za neku stranu agenciju, ko zna šta oni tu petljaju, daj da ga malo prebijemo, pa će nam on već reći ko je, šta je i šta radi ovdje. Tada su postojali ljudi koji su ubrzano radili na tome da rat počne, a svi mi skupa tom nismo pridavali neki značaj. Naša greška. Naša prevelika greška.

Kad je došao iz Slavonije, sjeli smo u snack bar Hotela “Beograd“, koji smo svi tada zvali – Zemun. U kafanici sa desetak stolova u kojoj smo provodili studentske dane događale su se svakodnevne provale: stariji mangupi, koji su krenuli s privatnim biznisom, uglavnom su bili oko šanka, a mi mlađi koji smo dangubili na faksu, lafo sa umjetničkim aspiracijama – za malim stolovima u kraju sale. Dočekali smo P.-a, koji se prvi od nas odvažio da uđe u svijet “velikog“, međunarodnog novinarstva, a on je, kad smo ostali samo nas dvojica, rekao:

“Znaš, i ovdje će biti rat. Recimo, kad se čovjek sa snajperom popenje na UPI-jevu zgradu, on kontroliše sav ovaj prostor unaokolo.“ U tom trenutku, to je izgledalo nezamislivo.

Za početak, valja nešto razriješiti: priča o tome da su u Sarajevu 1992. baš svi govorili “da tu ne može biti rata“, “da je to tolerantna sredina u kojoj se vijekovima živi skupa, i da je nemoguće da to ovdje krene“, samo je manjim dijelom tačna. Prvo, vladao je strah: ko iz pozicije života u kojem manje-više ima sve, planira zločine prema bivšim susjedima, komšijama, prijateljima i neznancima, i ide ratovati. Takozvani, običan, “normalan“ čovjek. Čak i prije rata, uvijek me plašila definicija – normalnosti. A tek sada? Kad smo umjesto iluzije o normalnom, dobili “novu normalnost“.

Eto, gdje završavaju normalni.    

Ta priča se svugdje može dogoditi: doduše puno “lakše“ na Krimu ili u Gruziji, Libanu ili Afganistanu, nego u Kataloniji ili Škotskoj, ali stvar je, u osnovi, jednostavna. Stvori se atmosfera ugroženosti, u kojoj nasilje postaje legitimno sredstvo, i na kraju jedini izlaz. Ukopavali su se armijski tenkovi oko Sarajeva, svo oružje iz bivše Jugoslavije slijevalo se u bosanske kasarne, a mi smo govorili – “ma, neće rat!“ – jer, kako će se kasnije pokazati, nije bilo nikakve mogućnosti da se on izbjegne. Jedni su bili spremni, i imali oružje. Drugi su se, iako ispočetka, nevoljko – morali braniti.

Nevjerovatno je kako u takvim trenucima radi mašta zla: demonizacija “druge strane“, “njih“ u odnosu na “nas“ krenula je iz Beograda, a pojavljivali su se simboli koji su neumitno vodili u katastrofu, ali nije preostalo ništa drugo, nego da se čovjek zajebava s njima. Proslava šeststogodišnjice Bitke na Kosovu, srpskom je nacionalizmu došla je kao ultimativna točka ujedinjenja, tribalni Band Aid, u kojem će se kao Vođa, pojaviti čovjek dehumaniziranog glasa, s velikim zaliscima, birokrat iz podsvijesti ugroženog srpstva. U medijima smo ga odmah prozvali – Vožd. Što je, možda, bila titula u davna vremena, ali je taj simbolizam odmah bio prihvaćen.

Beogradski mediji su nastavili sa proklinjanjem Slovenaca – “bečkih konjušara“, Hrvata – “ustaških koljača“, bosanskih Muslimana – “mudžahedina i islamista“, i bilo je pitanje kad će iz medija i “intelektualnih“ rasprava stvar doći na ulicu.

Sklonost najbanalnijim detaljima bila je uža specijalnost naše raje: u predvečerje rata pojavile su se dvije reklame. Prva je bila za muški parfem: u nekom bluru, i jakom odsjaju sunca, promicale su prilike u rimskim togama, a iznad su se presijavale dvije ukrštene sablje. Dubok muški glas, bas, samo je najavio: “Vožd je stigao“. Parfem se naravno tako zvao, a mi smo svako sljedeće pojavljivanje našeg druga G., čovjeka izraženih liderskih ambicija, najduhovitijeg u raji, oglašavali tako: “Vožd je stigao.“

Druga takva pojava, a opet izašla iz uma ispod istog šinjela, bio je – Voban. Maskota Vojvođanske banke, lutka prosijedog činovnika s aktovkom, koja nudi kredite u zemlji divlje inflacije, trebao je, valjda, svojom pojavom uvjeriti klijente da je sve u redu, i da novac mogu povjeriti Vobanu, odnosno Vojvođanskoj banci. Dugo nakon toga, niko od raje Miloševića više nije zvao nikako drukčije nego – “Voban.“

Crni humor jeste najskuplji, ali u crnom vremenu on je u čemu se može uživati.  Jeste perverzno, ali, izvinjavam se, kakvo je ovo vrijeme? Takvo da moramo dovesti Amerikanca, da nam kaže kako neće biti rata.

A mi – puni trauma, nepovjerljivi, neiskreni, i duhovno lijeni. Lojalni svakoj vlasti. Što je gora, mi joj više povlađujemo.

Zato je danas više nego ikada potrebna odgovornost: već se polako došlo dotle da se mijenja kanal čim se u predugim “informativnim“ emisijama, dođe do sugestivnih patriotskih poruka, tipa “eto ja sam mogao zauzeti stranu, i biti kralj, a još uvijek sam nezavisan, i vama sam dragi moji gledaoci na usluzi. A vama rade o glavi.“

E, sad, nije baš ni da ne rade o glavi, ali uvijek valja imati na umu prvo, da je bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati, i drugo, da tamo gdje se ljudi prečesto zaklinju u opće dobro, negdje na kraju u zatišju – ima ličnih interesa. Ljudi smo, a vrijeme gradi kule, i razgrađuje ih. Nismo mogli sanjati da ćemo se nekih ratnih detalja sjećati kao najsjajnijih životnih događa, ali nije rješenje prizivati rat, pogotovo ne sad kad je svaki peti čovjek otišao negdje na bolje. Skoro uvijek postoji način da se stvar smiri, osim, valjda, kad ratni zločinci “razvlače pamet.“ Tu, svaki koncept pada u vodu. Ali, rat i jeste zato da prestane. I da se nešto i zaboravi.  

Život u komemoraciji je vegetacija. Nimalo bujna.

Mili bože, kakvih je sve majstorskih konstrukcija znalo biti na Hrvatskoj televiziji, početkom rata. Trenutak zaprepaštenja i žala za ljudima koji pate smjenjivao je vatromet propagandističke taštine. Vijest bi obično počinjala sa “jutros je jugo-četnička armada ničim izazvana napala utvrđene položaje hrvatske vojske“. Onda ide razvoj: “jugo-soldateska“, “srbo-četničko topništvo“, “velikosrpska neman“… Uz, naravno, začin za svako jelo. Vegeta su bili čuveni niški specijalci kojih je u vijestima izginulo kao u Body countu. Ozbiljna studija vijesti iz toga doba pokazala bi da je na početku rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izginulo oko tristo hiljada niških specijalaca, što bi značilo da u tom gradu mehane, derta i jakog voćnog alkohola nije živio niko drugi osim fantastično izvježbanih i na sve spremnih ninja-ratnika, koji lete s brda na brdo a hrane se krvnom plazmom neprijatelja. Strah i mašta rađaju svašta, a najgore je kad “poetski“ žele pojačati opise katastrofe.

Na početku rata u Hrvatskoj iz Beograda su krenuli brzi, barutni naslovi, koji, kako je kasnije šef mirovnih operacija Richard Holbrooke opisao Milošević – „nisu bili lišeni nekog brutalnog šarma“. Istina, čitanje tog „šarma“, značilo je da ste do za vrat u problemima, ali vrijeme diktira svoje „vrijednosti“. Vjerovatno, u nedostatku oružja, neko se dosjetio da u Slavoniji uzme poljoprivredni avion, i nadleti položaje JNA i srpskih formacija. Nisu imali drugo oružje, pa su od starih bojlera u koje bi stavili sve što eventualno može eksplodirati pravili „bombe“, što je dio srpskih medija dočekao perverzno, ali ne bez duha. Naslovi „Ustaše bacale bojlere“ i „HDZ nišani i u decu“ dugo su stajali negdje u redakciji, zalijepljeni na ormar. Kad su se stvari zaoštrile, što se kaže, izgubio se „sportski“ karakter, jer je svaka nova propagandna laž morala biti „jača“ od prethodne. Kad je napadnuto Sarajevo, tadašnja državna televizija objavila je kako se nad Srbima u opkoljenom gradu provodi brutalan teror, i da neki ugledni građani Sarajeva, poput Mirze Delibašića, Davorina Popovića ili Safeta Isovića drže lavove u kavezima, koje hrane „srpskom decom.“ Istina je bila daleko od toga, ali u povodu je bilo „nečega“: nakon nekoliko dana od početka napada na Sarajevo nestalo je hrane u zoološkom vrtu u Pionirskoj dolini, pa su se od tamo se preplašili da divlje životinje ne krenu napadati ljude. I kako to obično biva: kad fali činjenica, proradi „mašta.“        

Od toga se teško braniti, a u Sarajevu nije postojao aparat, niti je javnost na početku bila nahuškana tako da bi se izmišljene situacije primale među ljudima. Jedna od najjačih iz toga doba je kako je Saša, sin Radovana Karadžića prešao u redove Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, i da se bori protiv „očevih“ na obroncima Sarajeva. Rat je, tvrdi genijalni pisac SF-a Isaac Asimov, utočište nesposobnih. S druge strane, u Sarajevu je većina ljudi koje sam znao bila nesposobna za rat. Jer, mir može postojati samo ako ga možete obezbijediti.

P. je nastavio raditi za strane agencije, a mi bismo se susretali sa stranim novinarima koji su manje-više išli za onim što im se „nudi“. Tražili su novu krv za svoje gledaoce, haos se širio svuda unaokolo, a ljudi naoružani dugim cijevima u pratnji političara postali su normalna stvar. Sve češće, radili su se intervjui u prisustvu naoružanih tjelohranitelja, ljudi koji ubrzano prolaze hodnicima, prenose vijesti ili neke „važne“ papire. Rat je već bio počeo, ali mi to nismo znali.

Ili, nismo htjeli da znamo!?           

Većina novina u kojima sam radio su propale. Sve, osim jedne, i to na samom početku rata, bile su okrenute onome što nazivamo humanističkim vrijednostima; promovirale su antifašizam, liberalne ideje, otvoreno društvo, i imale, uvjetno kazano lijevi pogled na stvari. Uvijek su bile proglašavane neprijateljima vlasti – najčešće su to i bile – i u tim redakcijama su se vodile duhovne borbe, od kojih sam na neke ponosan.

Ipak, na kraju se može reći da smo izgubili, jer su na vlasti, i u medijskom mainstreamu ostali oni. Sa svojim kompleksima i tlapnjama, sa željom da ljude drže u mraku, i da im ne ponude alternativu. Jedina sreća u cijeloj toj situaciji je u tome što nikad nisu znali raditi posao. Njihovi su mediji uvijek bili diletantski, jer cijeli koncept nije upućen prema onome što jeste glavni zadatak novinarstva – stvaranju i protoku novih informacija – nego da zauzmu stav koji odgovara dominantnoj političkoj opciji. Čudan neki put da se pokaže “pravovjernost“ naroda.

Mnogo je situacija koje su se odigrale u redakcijama, i koje će se ispričati na drugom mjestu. Ovdje smo, ipak, da, zbog dugogodišnjeg iskustva, damo i neke preporuke. Pa, evo ih:

• Forumi i prostor za komentare tekstova na portalima najveći su generator konflikta i prostor za izlijevanje frustracija razne, često i najgore vrste. Pokušajte da ih ne zabranite, ako neko nema gdje da kaže ono što ga muči nikada nisam imao protiv da kaže ispod mog teksta. Ali, pod pravim imenom. Razmjerno veliki broj ljudi shvati da priča gluposti onog trenutka kad se mora potpisati pod njih. Izlazak iz anonimnosti je ključna točka, od koje treba početi.

• Ukoliko se nešto pozitivno događa u vašoj bližoj okolini, probajte tome dati podršku, i medijsku dimenziju koju zaslužuje. Kod nas to zna biti teško, jer stvar često propadne kad onaj ko ne treba čuje za nešto, ali život je takav. Nađite ton za svaki glas. To je, zapravo, mirovno novinarstvo.

• Ako radite plemenitu i humanu stvar, i ako ona još ima uspjeha, naučite da je obezbijedite. Novine su kod nas propale dijelom i zbog toga što su se iscrpili izvori financiranja, ali i zbog toga što su ih štamparije “ubile“ cijenama usluga. Nemojte trčati trku u kojoj ne vidite sebe na cilju. Ne morate biti prvi, ali morate je završiti. Takva su pravila. A tu su da bi ih se rušilo. Ali, što bi rekao Aristotel – “nije važno samo zaustaviti rat, treba obezbijediti stabilan mir.“

Što se nađe više načina da se mir obezbijedi, bliže smo mirovnom novinarstvu. Dotad, ono je želja. Bolje rečeno san. Jer, kako kaže pjesma – “samo da rata ne bude“. Ludila među ljudima. Kojeg kod nas nikad ne fali. Ali, eto, neće valjda, ovaj put biti rata.         

Mirovno novinarstvo? Zvuči kao dobra ideja. Kao što je Mahatma Gandhi rekao za zapadnu civilizaciju. Iz njegove perspektive, to je (bilo) tako. Iz naše? Nismo se previše pitali, iako je bilo toliko pitanja. A samo jedan odgovor.

Rat. Mir je bio alternativa, ali nije je imao ko provesti.   

Tekst je napisan u sklopu projekta "Novinarstvo kao prvi nacrt historije" kojim se dokumentuju iskustva novinara koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Projekat implentiraju Mediacentar Sarajevo i Digitalni arhiv Infobiro.

___