Kad su slobodno i profesionalno izvještavanje ugroženi, mnogi vjeruju da su “vijesti u ogledalu” izlaz, ali nema instant revolucija kroz politički humor.

Foto: Stari liberal Facebook

Kako raste broj kritičara medija, bez obzira na političko opredjeljenje, obrazovanje ili bilo koju drugu kategoriju, raste i publika satiričnih medijskih sadržaja. Kad su slobodno i profesionalno izvještavanje ugroženi, mnogi vjeruju da su, na primjer, “vijesti u ogledalu” izlaz.

Da rješenje u satiri vidi i struka, svjedoči i nagrada “Stanislav - Staša Marinković” dodijeljena srbijanskoj verziji planetarno popularnog The Daily Show-a – voditelj Zoran Kesić dobio je prošle godine nagradu za novinarsku hrabrost i rezultate u istraživačkom novinarstvu. Na tom talasu, beogradski satiričar Dragoljub Petrović, smatra da je satira najmanje cenzurisana vrsta medijskog sadržaja.

Satiričnog medijskog sadržaja, u uslovima oštro podijeljene crnogorske medijske scene, ima sve više, naročito na društvenim mrežama. Istovremeno, Evropska unija i ove godine upozorava ovog ‘regionalnog lidera EU integracija’ da nije ostvario napredak u oblasti medijskih sloboda. Druge međunarodne organizacije, kao što je Freedom House, ističu problem tabloidizacije i nedostatka profesionalnih standarda. A publika, na internetu, odgovara satirom.

Kada čitaoci i gledaoci sumnjaju šta je istina – dok se dva medijska tabora međusobno optužuju da služe vlasti, odnosno opoziciji i političkim ambicijama vlasnika – velika su očekivanja od humora i slobodnih korisnika društvenih mreža.

U diskusijama o važnosti takvog sadržaja, često im se daje emancipatorski značaj sadržaja kao što je Last Week Tonight; pa se kaže i da je to jedini način da se pruži otpor dominantnom diskursu, kritikuje politička elita i pozove na političku akciju.

Međutim, neki teoretičari medija na zapadu insistiraju da većinom ne izvlačite prave zaključke ako stalno i samo upoređujete, na primjer, sistem u Kini sa zapadnim sistemima, kao što je onaj u Sjedinjenim Američkim Državama. Isto je i sa medijima, odnosno publikom.

Alternativno razumijevanje

Tako je profesorica sa LSE, Wendy Willems, uporedila popularni politički humor u crnogorskim medijima i humoristički medijski sadržaj u nekoj potpuno neočekivanoj zemlji nove demokratije, poput Zimbabvea i njihovog komičnog stripa Chikwama, u dnevnim novinama The Daily News.

Početkom 2000. godine mediji u Zimbabveu su bili oštro podijeljeni, slično kao u Crnoj Gori danas. S jedne strane su oni koje na različite načine finansijski pomaže država, koji se bave ‘razvojnim’ novinarstvom tj. izvještavanjem iz pozitivne perspektive. Sa druge strane su mediji koji kritikuju političku elitu, koje nazivaju ‘neprijateljima države’ i dovode u vezu sa osnivanjem opozicione političke partije i podržavanjem civilnog sektora. Chikwama u Zimbabveu je list koji godinama objavljuje satirični strip u drugom bloku.

U svojim analizama tog stripa Willems zaključuje da se humor ipak ne može uvijek tretirati kao vid otpora. Alternativno razmišljanje koje nudi je da humor služi kao sredstvo da se čitaoci nose sa realnošću.

Tako umjesto ismijavanja onih koji su na vlasti, strip Chikwama upire prstom u one koji su žrtve sistema. Chikwama je lik, koji se iz stripa u strip, druži sa običnim građanima Zimbabvea, i objašnjava im krizu ili politiku, relativizujući problem.

“Umjesto saosjećanja sa situacijom, Chikwama i njegovi prijatelji su prikazani kako se smiju krizi i kao da pokušavaju da preokrenu njen negativan uticaj u smiješnu situaciju”, objašnjava Willems.  

Chikwama, kao ogledalo, koristi humor da bi se ismijavala nemoć prosječnog građanina da utiče na sistem, koji percipiraju kao nepromjenljiv.
Već dvije godine u Crnoj Gori popularna je  Facebook stranica Stari liberal.

Kako autor te stranice primjećuje, od sticanja crnogorske nezavisnosti 2006. godine, raste broj građana koji se predstavljaju kao ’stari liberal’, tj. članovi sada ugašene političke partije – Liberalnog saveza. To je samo po sebi paradoks, jer ta stranka, koja je prva, početkom '90-tih, zastupala ideju crnogorske nezavisnosti, bila protiv rata i politike Slobodana Miloševića, sve vrijeme je jedva prelazila census za ulazak u crnogorski parlament.

Stranica na satiričan način predstavlja razmišljanja velikog broja crnogorskih građana koji su sada spremni da ignorišu greške vlasti, ili ih opravdaju, naglašavajući važnost očuvanja nezavisnosti Crne Gore. U isto vrijeme, ti građani insistiraju na svojoj principijelnosti, jer su ’90-tih, kad je malo ko smio, bili uz Liberalni savez i naročito podržavali ideju o samostalnoj državi.

Stari liberal kao profilnu sliku koristi i kao motiv za meme, fotografiju člana mladih Demokratske partije socijalista, koja je na vlasti u Crnoj Gori 25 godina. Ta facebook stranica je kao ogledalo prosječnom crnogorskom građaninu, koji je spreman da relativizuje odgovornost političke elite i sve probleme koje su prouzrokovali jer su, kako to ironično primjećuje autor stranice, ‘donijeli državu’. Autor insistira da je dominantna većina koja podržava partiju na vlasti, sada, ‘stari liberal’.

'Glavni smo izvoznici...radnika'

Kako to da poredimo strip i facebook stranicu? Crnu Goru i Zimbabve? Poredimo humor i nalazimo nesumnjive sličnosti, ali i bitne razlike.  

I strip u Zimbabveu i meme u Crnoj Gori namijenjeni su, ipak, određenim dijelovima društva. Willems kaže da je Chikwama bio dostupan urbanim i obrazovanim građanima, koji se smatraju na neki način podržavaocima opozicionih partija. Sudeći po komentarima, ali i po nalazima Ministarstva za informaciono društvo o korištenju interneta, Stari liberal se u Crnoj Gori obraća sličnoj publici.

Chikwama nije usmjeravao sarkazam ni na jednog političara ili instituciju, nego se smijao cjelokupnoj naciji za, na primjer, „porast izvoza, ali izvoza radne snage“.

Stari liberal se dominantno bavi samokritikom prosječnog crnogorskog građanina. Ponekad, ipak, jasno imenuje koga prepoznaje kao krivca za loše odluke na lokalnom ili nacionalnom nivou. U posljednje vrijeme sve češće, Stari liberal povezuje stanje u politici i stanje u društvu, dok je Chikwama samo generalno govorio o političarima kao korumpiranim licemjerima, ostavljajući čitaocima da sami identifikuju krivce.

‘Budi kao Stari’

Primjer iz Zimbabvea ne služi da zaključimo da politički humor u Crnoj Gori i Zimbabveu znače isto. Ali kao što teoretičari medija u postkolonijalnim zemljama tvrde da se humor koristi kao skript za praktičnu kritiku političke elite, ista očekivanja imaju i analitičari na Balkanu.

A kada se i strip na afričkom kontinentu i internet meme u Jugoistočnoj Evropi šale sa mentalitetom, generalnom političkom kulturom i dominantnim diskursom, onda humor ne služi samo kao sredstvo otpora. I drugi teoretičari medija u novim (postkolonijalnim) demokratijama, poput Ebenezera Obadarea, zaključuju slično kao Willems. On kaže da se publika u Nigeriji smije sebi i apsurdnosti življenja u disfunkcionalnom sistemu, ali i tome što niko ne radi ništa drugačije od dominantnog načina ponašanja.

Zato ostaje prostor za sumnju da ne samo da humor ne kritikuje i ne poziva na otpor, već razoružava. Oni koji ga prate ne čine ništa, vjerujući da najveći broj ljudi misli i radi kao Chikwama, odnosno Stari liberal. Kako je to većina, znači da je takav način funkcionisanja nepromjenjiv, pa samim tim i politička elita koju održavaju na vlasti.   

Nema instant revolucija kroz politički humor. Preveliko očekivanje od toga što se neko samo dobro šali je da će mijenjati status quo u novim i tranzicionim demokratijama ili sistemima koji to pokušavaju da budu. Ali, još jedan teoretičar medija sa afričkog kontineta, Francis Nyamnjoh, kaže da je važno što komedija i satira postepeno vraćaju ljude politici, što će vremenom rezultirati promjenom. Dok mediji međusobnim sukobima i optužbama zbunjuju publiku i produbljuju nepovjerenje, istu ulogu, u tom smislu, igra i The Daily Show u Americi i Stari liberal u Crnoj Gori.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.