Najviše osam ljudi u RAK-u može nadzirati emitovanje programa, a emitera je 236. U tom se omjeru vidi sva snaga medijske regulacije.

Samo četvoro zaposlenih u sektoru emitovanja u Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH bavi se nadziranjem poštivanja kodeksa, a još četvoro kolega znaju im pomoći kada dođe do povećanog broja primljenih prigovora, ili prilikom provođenja ciljanih monitoringa. Televizijskih i radijskih emitera je 236 – 43 televizije i 140 radio stanica sa nacionalnom frekvencijom i 53 medija koji program emituju preko drugih komunikacijskih mreža.

Sve što Bosna i Hercegovina može regulisati u medijima u rukama je RAK-a, jedinog meritornog da prosudi i ukaže kako neki elektronski medij koristi frekvenciju i što posredstvom nje šalje u eter. Zbog toga je pitanje nadležnosti, osposobljenosti, kompetentnosti, funkcionalnosti i efikasnosti te agencije ključno pitanje medijske regulacije.

I pored ograničenih kapaciteta, RAK kažnjava nepoštivanje pravila. Nedavna odluka o kazni za RTRS, Hayat i ATV, izazvala je oprečne reakcije i pitanje o selektivnosti odluka.

Helena Mandić, pomoćnica direktora RAK-a za emitovanje, sektoru koji ima 19 zaposlenih, objašnjava da je monitoring vršen na osnovu prijava i da utvrdi li nepoštovanje kodeksa, prema Zakonu o komunikacijama, RAK može izreći mjere sankcije.

“Mjere idu od usmenog i pismenog upozorenja, preko novčanih kazni, do mjera suspenzije, odnosno oduzimanja dozvole. Izuzetak su javni servisi, čije dozvole slijedom odredbi zakona koji regulišu njihov rad, ne mogu biti suspendovane ili oduzete. Prema Zakonu, maksimalna novčana kazna je 150.000KM, a za slučaj ponovljenog kršenja taj iznos je 300.000 KM”, kaže Mandić za Mediacentar Sarajevo.

Mjere sankcije određene su “Pregledom povreda i odgovorajućih kazni koje izriče RAK”, što je usvojilo Vijeće ministara BiH, a početkom marta ove godine RAK je objavio i novi Pregled koji je, prema riječima Mandić, u smislu sankcija i kazni, rigorozniji od prethodnog.

Što struka misli?

Odluka RAK-a o kazni za RTRS, Hayat i ATV, izazvala je brojne reakcije, te je u jednom momentu izgledalo da neki koji su sebe smatrali akterima u sporu imaju više problema sa RAK-om, nego sa predmetom spora. Bez obzira na to, pitanja monitoringa, preventivnog djelovanja RAK-a i metodoloških načina provođenja ostaće aktuelna i bolna tema.

Novinarka Gordana Katana za portal Analiziraj.ba već nekoliko godina prati centralne informativne emisije “Dnevnik 2” RTRS-a i BNTV-a. Katana smatra da se postojećim načinom monitoringa u RAK-u ne može uvesti red na medijskom tržištu.

“Činjenica da RAK monitoring rada elektronskih medija vrši po određenom zahtjevu neke političke partije ili prema odluci Parlamenta BiH, najbolje pokazuje kako regulator kao takav nema interesa da uvede red u medijsko tržište. Prije svega, u onom dijelu koji se odnosi na informativno-političke programe, za koje mislim da su najbolniji dio čitavog tog segmenta”, kaže Katana.

Ona smatra da je regulator taj koji bi programe trebalo da nadzire prema službenoj dužnosti, obraćajući pažnju na sve što je zakon regulisao, a ne selektivno.

“U suprotnom, stvara se klima u kojoj bilo ko, pa i RTRS, može reći da je RAK monitoring radio po političkom nalogu, i tako se zatvaramo u krug koji završava sve većim neprofesionalizmom. Uvijek će postojati nezadovoljstvo radom, pa čak i kada bi RAK birao samo profesionalce, oni koji bi se našli pod metom sankcija sigurno bi našli načina i navodnih argumenata da ospore validnost onog što je utvrđeno, i na osnovu čega su sankcije izrečene”, kaže Katana.

Da RAK češće reaguje kad medijske kuće u privatnom vlasništvu prekorače dozvoljeni tremin za reklamiranje, nego na neki drugi programski sadržaj, primjećuje Ljiljana Smiljanić, reporterka Al Jazeere Balkans i sekretarica Kluba novinara Banjaluka, i dodaje kako smatra da s druge strane niko ne želi preuzeti odgovornost nego se sve pripisuje političkom uticaju.

“Primijetila sam, ne samo u slučaju RTRS-a, već i nekih drugih medija, da se ponekad ne poštuju kodeksi kad se izvještava o radu nekog političkog subjekta, bilo da su u pitanju stranke ili neke institucije. Mislim da bi svi mediji u BiH trebalo da vode računa o tome da poštuju strogo profesionalne etičke kodekse. Ne samo zbog toga što postoji mogućnost da RAK odreaguje i kazni neke od medija, već zato što je to naš posao. Zato što je novinarstvo u službi građana uvijek i na prvom mjestu, ne u službi stranaka ili institucija”, kaže Smiljanić.

Elvir Halilović, novinar i urednik RTV Vogošća smatra da je RAK kroz svoje djelovanje u posljednjih petnaest godina bio previše popustljiv, i da je regulacija onda otišla u nekom drugom smjeru.

“Mislim da se puno više radilo na tome u prvim poratnim godinama, dok je bila Nezavisna komisija za medije. U posljednjih pet do deset godina previše je govora mržnje, jezika koji budi nacionalizam u medijima, a da RAK ne reaguje pravovremeno”, tvrdi Halilović i ocjenjuje nedovoljnim to što je, prema njegovom iskustvu, sedmodnevni snimak programa RAK tražio samo u slučaju kada je trebalo da se produži dozvola za emitovanje, a programe na višednevnoj bazi pratio samo u slučaju prijave ili podneska.

Komercijalni i javni servisi, isti ili različiti aršini?

Sanel Musaefendić, urednik informativno-političkog programa na TV PINKBH tvrdi da se stiče utisak kako Regulatorna agencija za komunikacije više prati rad komercijalnih nego javnih servisa.

“Ne možemo reći da TV PINKBH kroz svoj program nije imao propusta, ali je ispoštovao sve pismene opomene, kao i novčane kazne koje su bile izrečene od strane RAK-a. Također nismo uvijek bili zadovoljni izrečenim kaznama pogotovo kada je riječ o visini istih, s obzirom da je tretman nas i javnih servisa bio drugačiji. Kada je riječ o vlastitoj produkciji, praksa je pokazala da komercijalne televizije nastoje ispoštovati obaveze RAK-a za razliku od javnih emitera prema kojima je sama Agencija mnogo popustljivija i definitivno nema iste aršine”, tvrdi Musaefendić.

U pogledu uspostavljanja potpunijih i kvalitetnijih metoda monitoringa, Musaefendić vjeruje da bi RAK trebalo da ima češću komunikaciju sa predstavnicima TV stanica kako bi bili upoznati sa problemima s kojima se stanice susreću kroz program i marketing.

“Mnogo bi značilo kada bi RAK više uvažavao prijedloge i sugestije na određene članove u pravilnicima o komercijalnim komunikacijama na koje TV stanice ukazuju kroz primjere u praksi. Za realan i ispravan monitoring emitovanog programa trebao bi postojati kontinuitet u praćenju svih TV stanica, a ne sporadično na osnovu žalbe pojedinca ili konkurencije”, zaključuje Musaefendić. Dodaje da je teško govoriti o ozbiljnijem monitoringu emitovanog programa u zemlji koja je u tranziciji, jer se stiče utisak da ona preuzima propise iz EU bez da ih prilagođava bh. medijskoj stvarnosti.

Zgriješili smo, ima li nazad?

Jedan od bitnih koraka u popravljanju medijske slike i javnog ugleda svakako jeste obuhvatnije i potpunije prihvatanje i mehanizma samoregulacije. Tako bi se odricanje od odgovornosti spriječilo prihvatanjem profesionalnih i etičkih principa, što bi dovelo do bitnih promjena na medijskom tržištu. Zasad je najveći problem medijske regulacije to što jedino tijelo koje može odlučivati je li se neko ogriješio o pravila korištenja javnog dobra frekvencijskog spektra nema resurse da to i ostvari. Ostaju dvije mogućnosti: ili će tranziciona, iscijepana i pauperizovana medijska stvarnost BiH najednom i preko noći postati idealna slika dosadnog demokratskog društva, ili će pitanje medijske regulacije i njenih kapaciteta što prije doći u samo sjecište politike i zakonodavstva. Zna li se šta je manje izgledno?