Vijesti iz NASINOG centra u Kejp Kenediju, poslije lansiranja letilice, bile su učestale, ali informativno škrte (sada mi je jasno da je za slučaj neuspjeha trebalo u javnost pustiti što manje konkretnih činjenica važnih za ovaj poduhvat), ali su zato to nadomještali naši komentatori iz Beograda i Zagreba, koji su  napravili pravi obrazovni program iz koga smo saznavali sve što je njima kao poznavaocima ove teme moglo biti dostupno iz astronomije, aero i  kosmonautike, projektovanja vasionskih brodova i dotadašnjih američkih i sovjetskih iskustava. Mnogo kasnije sam upoznao Milivoja Jugina na jednoj JRT konferenciji obrazovnih TV programa gdje je bio gost. S poštovanjem smo slušali njegovo predavanje o astronautici i novim poduhvatima (sada je on već prisustvovao i poletanjima sovjetskih brodova iz Bajkonura). Onako u povjerenju neki su govorili kako je upravo on jedan od projektanata tada  poznatog jugoslovenskog vojnog mlaznjaka Galeb, a to je u našim uslovima bila velika referenca. 

 

           

 

No, svaki trenutak vraćanja na taj epohalni događaj – Nil Armstrong, prvi čovjek na Mjesecu –ostavljao je kod mene gorak osjećaj neke nelagode. I danas ponekad pomislim da li sam mogao nešto više učiniti da i bosanskohercegovački radio slušaoci podijele trenutke uzbuđenja sa stotinama miliona ljudi u svijetu koji su gledali i slušali direktan tv i radio prenos spuštanja letjelice na Mjesec.

 

Koliko se sjećam, 16. jula te 1969. godine iz RTV Beograd stigla je obavijest da će za JRT mrežu Milivoj Jugin dati direktan izvještaj iz NASA centra o lansiranju letilice na Mjesec. U to vrijeme sve važne događaje iz inostranstva radili su pulovi jugoslovenske RTV, ili Beograd ili Zagreb, koji su bili najrazvijenije RTV stanice u tehnici i sa odličnim  novinarskim ekipama i ekspertima različitih profila. U Sarajevu je odmah donesena odluka da se i Radio Sarajevo i TV Sarajevo ( koja tada nije imala svoj produkciono –emisioni studio, već samo predajnike za distribuciju programa iz Beograda i Zagreba ) uključe u zajednički jugoslovenski program.   

 

Lansiranje je  uspjelo.  Sjećam se, Jugin je bio izvan sebe i poput tadašnjih sportskih reportera, pun emocija ponavljao je rečenicu, da je   parafraziram: „Ovo je zastrašujuće, ovo je veličanstveno...!!!“ Ne sjećam se da li je to izgovoreno baš u direktnom prenosu poletanja ili smo slušali snimak, ali svako ko je to slušao znao je da sada treba čekati i veliko finale događaja. Čini mi se da do tada Amerikanci, a pogotovo Sovjeti, nisu baš unaprijed i pogotovo ne u realnom  vremenu, obznanjivali svoje uspješne i, naravno, neuspješne svemirske  pokuse. 

 

 

 

Uveče 20. jula kolega Zlatomir Saler i ja bili smo dežurni u desku Radio Sarajeva. Predveče je stigla najava da se ponovo uključimo u jugoslovenski RTV program i tada smo saznali da je Apolo 11 već spreman da se „primjeseči“. Ali usred  izuzetno dobro aranžiranog programa u kome se moglo čuti svega i svačega, stigla je još jedna obavijest – prenos slijetanja  neće biti do 12 sati, kako je najavljeno, već koji sat iza ponoći. Televizija tih godina nije emitovala program cijelu noć, pa  je Beograd odmah oko ponoći izbacio telop i najavio ponovo  uključenje „ kad stigne vijest iz Kejp Kenedija“. Radio Sarajevo je trebalo emitovati program po redovnoj šemi do jedan sat poslije ponoći. Kolega Saler i ja znali smo da će i centrala vodova i predajnici radija biti u to vrijeme isključeni ako ne dobiju naredbu za produžetak rada. Odlučili smo da odmah zovemo tadašnjeg direktora Radio Sarajeva da nam da ovlaštenje za produžetak programa. Ne znam da li je naš direktor uopšte gledao te večeri televiziju ili slušao radio, ali je na našu obavijest i traženje dozvole  za produžetak programa odgovorio zaprepaščujuće : „Šta je vama, pa mi smo državni  radio, mi radimo po šemi. I Oslobođenje najavljuje naš program, šta će reći slušaoci ...!“.

 

Bila je to neshvatljiva, zastrašujuća činovnička odluka i to od čovjeka koji je i sam bio nekad novinar. Razmotrili smo mogućnost da sami sebi damo pravo na odluku, ali nismo znali tehničke procedure da se obavijeste i na preko dvadeset punktova zadrže dežurne postave i podigne cijeli sistem. Odlučili smo da odmah pozovemo i tadašnjeg direktora Televizije Sarajevo Dragana Kecmana. Odgovorio je: «Naravno momci. Požurite, javite terminalu!» 

 

 

 

Ta  operacija je bila jednostavnija za televiziju, jer je samo trebalo u potkrovlju zgrade radija, u ulici Daniela Ozme,  gdje se nalazio tv terminal, podići jednu sklopku i signal iz Beograda bi bio usmjeren na tv predajnike. U terminalu, naravno, više nije bilo nikoga, ali je u susjednoj sobi bio teleprinterista Radija Mirko Zuber, koji je znao sve oko uključivanja predajnika. Otišao je i podigao sklopku, a tv gledaoci su dočekali izlazak Nila Armstronga na Mjesec. Mi smo se nadali da će se to možda ipak dogoditi do kraja radijskog programa, ali je Nil Armstrong na tlo Mjeseca stupio tek dva sata ili nešto više  iza ponoći. Da je požurio, a ne kasnio,  i na vrijeme stigao na Mjesec možda bi tadašnje Radio Sarajevo emitovalo direktan prenos ovog istorijskog događaja. Otprilike ovako se poslije toga u gorkoj šali komentaruisalo među nama n radiju. 

 

Sutra na kolegijumu generalnog direktora RTV Sarajevo, ni sam ne znam kako, naš direktor je odbranio svoju odluku, a televizija je Zubera nagradila za požrtvovanost.

 

Možda je ovaj događaj bio posljednji izdanak dotadašnjeg poimanja radija kao „državotvornog“ kod onih koji su njim upravljali i onih koji su od njega očekivali ne da govori, komunicira, informiše o važnom i nepoznatom, već da javlja ono što je odlučeno da treba da se zna. Radio Sarajevo je još dugo bio u državnom vlasništvu, ali se već tada, na prelazu u novo desetljeće, nagovještavala prva  radio revolucija – nastanak živog radija, radija komunikacije.