Kad sam početkom 1966. došao na Radio Sarajevo dočekale su me razne priče. Jedna od njih - kako su dva  novinara, preko noći, protjerana sa radija. Radili su direktan prenos iz Skupštine BiH. U toku prenosa nastala je strka u studiju, a reporteri su jedva završili posao. Odmah su se našli kod direktorice radija, a tu je bio još „neko“. Greška je bila u tome što su reporteri pomenuli da zasjedanju Skupštine prisustvuje i tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća BiH Avdo Humo. A on nije bio tu. Slične greške se i danas  dešavaju reporterima, ali je ovo bila „katastrofalna greška na štetu države“. U to vrijeme u kuloarima  se znalo reći, polutiho, u šali ali i u zbilji: „OZNA sve dozna“ (OZNA je bila prethodnica tajne službe UDBE ). A Služba se u ovom slučaju upetljala i u profesionalne novinarske poslove. Ubrzo se pročulo po radiju da je predsjednik Izvršnog vijeća morao hitno sa nekom jugoslovenskom delegacijom otići u Ameriku, a reporteri su pročitali spisak zvanica na sjednici koji su ranije dobili od skupštinskog protokola. U to vrijeme bio  je nepovrediv  radijski standard da reporteri sa političkih događaja, sa lica mjesta, uglavnom čitaju ono što su unaprijed napisali, a ne da govore ono što vide. U ovom slučaju Služba je sa direktoricom radija zaključila da bi pomijanje Avde Hume na nekoj sjednici u Sarajevu, istovremeno kad je on u Vašingtonu, moglo kod Amerikanaca stvoriti sumnju kako im je Jugoslavija podvalila „dvojnika“! Teorija zavjere i činovnički koncept radija slomili su se na leđima dva novinara. Informacija o tome zasigurno je ostala u dosijeima Službe, a novinari su u međuvremenu postali advokati. 

 

 

Druga priča - umro negdje na povratku iz inostranstva Đuro Salaj, predsjednik Saveza sindikata Jugoslavije i poznati revolucinar. Vijest je čitao na radiju, cijeli dan, Mirko Kamenjašević, tada spiker, a kasnije poznati sportski reporter. Poslije svakog čitanja bilo je obavezno reći:“Neka je vječna slava i hvala drugu Đuri Salaju!“ U jednom  trenutku Mirko se zanio i reče: „Neka je vječna slava i hvala drugu Đuri Pucaru Starom!“ (Pucar je bio generalni sekretrar Komunističke partije BiH, prva politička ličnost u BiH). Mirko, a i drugi  spikeri, toliko puta su na dan znali pomenuti Đuru Pucara, pa nije ni bilo čudno što je spiker načinio lapsus. Greška je, naravno, proglašena užasnom. Na radiju odlučiše da Mirka pošalju direktno drugu Đuri, pa šta bude da bude. Nagađalo se kako će taj novinar proći kod Pucara, oštrog komuniste, partijskog čelnika koga su mnogi znali uživo  samo sa prvomajskih parada kada je otpozdravljao pionirima i omladincima sa svečane tribine. Mirko se vratio od Pucara „bezgriješan“. Jedni  su govorili da je dobro prošao zato što je bio iz prvoboračke  porodice, a drugi,  što je čak i drug Đuro shvatio, da spiker može napraviti lapsus, što radijski činovnici nisu mogli shvatiti. Mirko je, međutim, samo ispričao da je sa Starim popio dobru rakiju. 

 

 

Treća priča je uvod u ono što želim da pišem - kako je nastala prva radijska revolucija. Možda najbolji spiker Radio Sarajeva, Zdravko Knezović, čitao je vijesti u jutarnjem dnevniku. Dnevnik se tada nije uživo vodio. Sve priloge dežurni novinar je prethodno veče sredio, snimio i povezao svojim najavama uključujući i jutarnji pozdrav „Dobro jutro dragi slušaoci, ovo je jutarnji dnevnik“. Zatim bi u snimku ostavio malu pauzu sa najavom „najnovije vijesti “ iza koje bi jutarnji spiker uživo pročitao vijesti. Bila je to višegodišnja praksa fingiranja dnevnika uživo, sa mnoštvom zamki koje su očekivale realizatore i zbunjivale slušaoce. U ovom slučaju Zdravko je uživo pročitao najnoviju vijest o jednoj teškoj nesreći, koju je „demantovala“ sinoć snimljena informacija.  Nasatala je zbrka oko toga šta je tačno, a šta nije. Više porodica koje je pogodila ova nesreća  protestovale su zbog dovođenja u zabludu, htjeli su da tuže Radio Sarajevo, ali radio je bio „država“.   

 

Mislim da je to bio vrhunac spoznaje koliko se Radio Sarajevo drži staromodnih, u svijetu radija već napuštenih standarda produkcije i realizacije programa. Radio je bio državni medij ne samo po tome što je pipadao državi, već i zato što je svojim antimedijskim, državotvornim saopštavanjem držao distancu od onih kojima govori, a svoje poruke činio nedodirljivim. Bilo je to vrijeme kad se moralo dobro paziti šta se u eter šalje, pa je zato najbolje bilo sve snimati. 

 

Bilo je i tragikomičnih situacija. Sjećam se dana, jutra, kada je Crnu Goru potresao razoran zemljotres, koji se dobro osjetio i u Sarajevu. Ljudi su u panici izjurili na ulice, pronosile su se svakakve glasine, a Radio Sarajevo je cijeli sat svirao i emitovao neku planiranu emisiju. Kako urednik informativnog programa nije mogao nikoga da dobije u redakciji, odjurio je do radija i cijelu smjenu našao ispred zgrade. Dežurni novinar se pravdao da  nije znao šta se dešava i da nije smio prekinuti program jer “nije stigla ni vijest iz Beograda od TANJUG-a!“, (TANJUG je bio zvanična državna novinska  agencija Jugoslavije), pa je  dežurni, isprepadan obavezom da u važnim stvarima uvijek čeka na TANJUG-ovu vijest, učinio najgluplju moguću odluku da ostavi radio i sleti do ljudi ispred zgrade da vidi šta se to dešava.

 

 

U ovakvom profesionalnom i političkom ambijentu razvijao se Radio Sarajevo šezdesetih godina. Ne mogu reći da u radiju tada nije bilo i dosta onih koji bi drugačije radili, ali ideološkiki koncept „društveno-političke odgovornosti“ i  novinara kao „društveno-političkog radnika“ stajao je kao omča nad profesijom. Početku radijske revolucije pogodovala su dva događaja. Prvo, dolazak na čelo Radija Sarajevo dva iskusna novinara: Faika Dizdarevića, koji je bio dopisnik TANJUG-a iz Egipta i Muhameda Nuhića,  sa bogatim iskustvom iz omladinske štampe. Drugo, u cijeloj Jugoslaviji učinjen je korak ka većoj demokratizaciji društva i decentralizaciji upravljanja, pa je dah tih promjena zahvatio i medije. Bilo je to poslije 1968. godine, odnosno na samom početku sedamdesetih. 

 

 

Jednog dana, u proljeće 1972. godine, direktor i glavni urednik pozvali su cijeli novinarski sastav informativno- političke redakcije i dali nam zadatak: od ponedjeljka dnevne informativne emisije treba da idu uživo; Ante Štrelov i Zoran Udovičić - večernji dnevnik, Tihomir Milašin i Zlatomir Saler - popodnevni dnevnik, a Savo Trifunović i Ivica Mišić - jutarnji dnevnik. Savo Trifunović je već ranije odlazio u Radio Beograd i tamo vidio kako se rade uživo informativne emisije, a ja sam se u Radio Ljubljani i Radio Beogradu upoznao sa konceptom integrisanog novinarsko- tehničkog pogona realizacije, u kom su novinari, radio montaže i studiji za realizaciju bili u jednom prostoru i tako omogućavali bržu komunikaciju svih učesnika u realizaciji. Nažalost, u radijskoj tehnici nije bilo osjećaja za ovu produkcijsku novost, pa je ona realizovana tek prelaskom radija iz stare zgrade u Daniela Ozme ulici u RTV dom. Tako je u starom radiju godinama trajala trka između trećeg, drugog i prvog sprata, pri čemu je jednom čak dobro nastradala urednica Novosti dana Mirjana Bojanić survavši se niz stepenice u žurbi da ne zakasni u emisiju. 

 

Meni je pala obaveza da izvedem uživo prvi večernji radio dnevnik. Za današnje profesionalne pojmove rad uživo je normalna stvar, ali je to tada bila prava revolucija – stresan posao čitati i govoriti pred tolikim auditorijem, biti u stanju sve smjestiti u pola sata emisije (probijanje termina je tretirano kao najveći programski prekršaj), dogovarati se sa tehničarom  iza stakla, paziti na crveno svjetlo ili isključivati i mikrofon kad se želiš nakašljati. Povrh toga upozorenje: pazi šta govoriš! Radiofoničnost, bezgrješno čitanje i govorenje bili su tada pravila iznad svega. Šteta je što se i sada više ne radi na tome. Malo prije ovog zadatka učio sam  sa lektoricom kako da izgovaram „č“ i „ć“ (sarajevski problem) da bih dobio dozvolu da mogu svojim glasom snimati svoje tekstove.  Prvo javljanje uživo u mom dmevniku imao je Zoran Pirolić ispred Likovnog paviljona u Velikom parku, a prvi gost novinar bio je Aleksandar Mlač, koji se vratio sa neke proslave u Varešu i nije stigao snimimiti prilog, pa je uletio u studio i izgovorio šta je vidio. 

 

I greške su bile neminovne. Negdje na samom početku mog uređivanja/vođenja dnevnika pogriješio sam u odjavi dan i datum sutrašnjeg dana. Iza  stakla je nastala panika, gestikulacije, neko je mahao papirom sa koga nisam mogao ništa pročitati. Uhvatila me je panika, ali sam uspio da se izvinim i još više pogriješio. Tehničar se uhvato za glavu, a ja sam se na kraju  nekako snašao i rekao: „Oprostite, opet greška, ali dragi slušaoci, vi  najbolje znate koji je sutra dan, laku noć“.

 

Sve to je iza studijskog stakla, iz režije, svaku noć pažljivo pratio šef deska Srećko Rundić. Iako nikad nije uživo vodio program rekao nam je: „Dok ide program  ne intervenišite izvana bez velike potrebe, izazvaćete još  veću  paniku“.  U nekom ranijem vremenu možda bih bio suspendovan, a tada mi je Srećko samo rekao: „Uči se mladiću!“

 

Tako je otpočela prva revolucija na Radio Sarajevu. Uskoro su nastali uživo vođeni informatvni programi, Žurnal u deset na prvom programu i cijeli set živih programa na tek otvorenom programu Sarajevo 202 i Drugom programu radija. Na takmičenjima Jugoslovenskog radija u Ohridu naši dnevnici su počeli osvajati nagrade. Izrastala je cijela generacija mladih novinara koji su živim vođenjem programa, javljanjem uživo sa lica mjesta i komunikacijom krčili puteve prema modernom, zanimljivom, interaktivnom radiju.