Za sve one koje ne razumiju sarajevsku mahalu

Za sve one koje ne razumiju sarajevsku mahalu

Chick lit, žanr zabavne književnosti, po definiciji „lagana i duhovita“ literatura namijenjena ženama, koja se bavi ženskim problemima i dilemama u modernom svijetu, u domaćoj je publicistiku stigao relativno kasno, no pojavio se na sličan način. Uglavnom je nastajao od kolumni, objavljivanih u novinama i na portalima, koje su kasnije sabrane u knjige. Portal Doznajemo.com već nekoliko mjeseci objavljuje serije kolumni autorica Indire Kučuk-Sorguč  (izvorno objavljene u magazinu za žene „Azra“). Na prilici koju su dali ovakvim ženskim glasovima, navedenim medijima ne možemo biti baš mnogo zahvalni. Na uvidu koji su nam pružili u to šta zabavlja (ili barem navedeni mediji žele da zabavlja) ciljanu bh. čitateljicu zabavne književnosti ovim im putem osobno zahvaljujem. 

Bosanski chic lit dao nam je nekoliko autorica, prilično različitih, kao što su Đenana Alađuz i Sanela Dizdarević (čiji se tekstovi ocjenjuju i kao erotska proza), kao i Vedranu Seksan, koja je u svojim kolumnama u magazinu „Gracija“ možda jedina pisala o onome što bismo očekivali od bh. književnosti za žene, a što ću navesti u daljem tekstu. 
Knjiga  „Ja, mahaluša“ Indire Kučuk-Sorguč najprodavanija je na već dva sarajevska sajma knjige, a doživjela je i svoju pozorišnu adaptaciju, u istoimenoj predstavi. No, nije samo popularnošću svog pisanja ona za služila da bude tema ove analize. Ova se spisateljica potrudila u svojim kolumnama afirmirati sve i jedan patrijarhalni, rasistički, klasni, rasni, dobni stereotip, kao i otvorenu odbojnost prema ljudima iz ruralnih dijelova naše zemlje, prema „došljacima“ i njihovoj neumjerenoj ambiciji i čudnoj sposobnosti da uništavaju poštene ljude iz mahale. 
Foto: Naslovnica knjige "Ja, mahaluša"
 
Iz tog će razloga, ova kratka analiza biti posvećena ovoj autorici, njenoj ciljanoj, mahalskoj čitateljici i onoj neciljanoj, koja nikako da razumije sarajevsku mahalu. Susrele su se, bez da su izmijenile ijednu riječ, u jednom trgovačkom centru u Sarajevu, onako kako se obično susreću ljudi koji ne žele sresti jedni druge. Ciljana čitateljica donijela je, zaguran u Mango papirnatu kesu, novi broj magazina „Azra“, a neciljana je svoj kupila jer gaji pritajenu ljubav prema treš publicistici. Ciljana otvara svoj primjerak, ležerno naslonivši glavu na jednu ruku – listat će ga polako, dok dođe do poslastice. Neciljana ga lista brzo i žureći, kao da traži nešto. Kolumnu Indire Kučuk-Sorguč.
 
Šta zabavlja sarajevsku mahalu?
 
Od zabavne književnosti čitatelj obično zna šta očekivati.  Ne postoji forma koja svojim čitateljima više udovoljava. Nije, međutim, neciljana čitateljica Indire Kučuk-Sorguč nikako mogla očekivati da će domaća zabavna književnost „za žene“ biti jezivo leglo najprimitivnijeg seksizma i veoma hrabrog, otvorenog licemjerja usmjerenog prema vlastitom spolu, prema drugom spolu, prema drugačijim bićima, prema drugim i drugačijim životima.
Mogla je, možda, očekivati da domaće kolumnistice neće pisati kao Candace Bushnell, autorica Seksa i grada, serije kolumni po kojima je snimljena i poznata HBO-ova serija. Možda su se ljubiteljice ovog žanra upravo zbog te činjenice mogle radovati, a možda i poneka, pa i ova, neciljana čitateljica. 
 
Foto: Candace Bushnell
 
Možda je mogla očekivati da će, zbog života u zemlji seksualnih, rodnih, klasnih, rasnih, nacionalnih i raznih drugih nesloboda spisateljice koje pišu zabavnu književnost razviti ironičnu i duhovitu distancu prema sredini u kojoj žive, prema ljudima koji ih okružuju, da će svoje iskustvo žene u Bosni pretočiti u tekst pun oslobađajućeg i lakog humora, pronaći subkulturni prostor u kojem je sloboda moguća, borba za nju zabavna, a snovi mali, ali lako ostvarivi. Ne. 
 
Bosanskohercegovački chick lit odlučio je pisati, a domaći mediji ta pisanja objavljivati, o seksualno frustriranim ženama-vješticama, koje otac mlakonja nije dovoljno  mlatio, jer mu je žena isto tako seksualno frustrirana vještica, a ista mu je bila i majka. O muškarcima koji su bespomoćni pred ženskom i pred svojom seksualnošću. Bh. chick lit, iz pera Indire Kučuk-Sorguč, odlučio je pisati o tome koliko smo jadna, neizbavljiva i teško probavljiva ljudska bića, mi, muškarci i žene. O tome kako je seks, zapravo, oružje, opresivna sila. Dosadna fiziološka potreba je ta želja, ona je napast, uporna kao spolna bolest, koja od ljudi čini mlakonje, slabe studente, loše radnike, grozne majke, kurve, kriminalce, švalere, izdajice, odmetnike od mahalskog  morala. 
 
„Njeni joj nikada nisu ništa mogli. 'Nakrivo nasađena', što naši stari kažu. Čim je osjetila kojeg je spola, da ne kažem, čim se podvirila i vidjela šta je, počele su muke s njom. Bježanje s nastave, kašnjenje, drpanje s dječacima u svim prilikama… Vazda je haos bivao u kući zbog toga. Otac je samo šutio, sjedio bi k’o bokal na mušemi i prepustio sve majci. Kao što većina muškaraca radi kod nas. Mislim. A, kad bude nešto kako ne valja, majka je dežurni krivac za sve.“ (Šta kad ON traži nevinu, a ONA je puna iskustva, doznajemo.com, 4.4. 2013).
 
Foto: Scena iz predstave "Ja, mahaluša"
 
I dok žene u zemljama diljem svijeta svoj chick lit ispunjavaju slobodnim seksom, muškarcima za jednu noć, krivudavim putevima do poslovnih uspjeha, obiteljskim nedaćama, romansama, velikim i malim snovima, koktel partijima, kao i brojnim drugim događajima koje većina prosječnih žena u tim istim  zemljama nikada ne doživi (pa stoga igraju ulogu bajki za odrasle žene), autorica Indira Kučuk-Soguč odlučila je pisati o „istini“. U njenim kolumnama, obični su ljudi iskarikirani, burleskni mali monstrumi, koje svaka želja, seksualna ili kakva druga, pretvara u bespomoćne i bezmoždane životinjice.  Žene, kao i muškarci. Kicoši, mlakonje, sadisti, kurvari, licemjerni moralisti, seljačine. Naročitu odbojnost Kučuk-Sorguč uzgaja prema ženama iz ruralnih sredina, pripisujući im skoro demonske moći („Iz kaljača i blata u štikle i na asfalt: Priča o jednoj našoj Planinki"). 
 
Odlučila je, dakle, Kučuk-Sorguč, pisati „istinite priče“ o malim ljudima iz mahale, sa istom namjerom da zabavi i da na toj zabavi izgradi karijeru, s kojom se u pisanje dala nimalo talentiranija, ali zato znatno manje maliciozna Candance Buchnell, čije su plošne i mnogima iritantne heroine ipak doživjele da  u prime timeu, na televizijskim kanalima u cijelom svijetu, izgovaraju seksualno eksplicitne rečenice, dotad nezamislive za ženske likove u tv serijama. Gledateljima su išle na živce. Feministima, šovinistima, ženama, muškarcima, ljubiteljima televizijskih serija, intelektualcima, običnim ljudima, novinarima. Neciljana Indirina  čitateljica, koja ne razumije sarajevsku mahalu, bila je među njima.  I ciljana isto tako. Četiri neugledne, ni po čemu posebne, plitke žene, opsjednute sobom i seksom. Na televiziji. Skandal.  
 
E, pa, neciljanu čitateljicu, čekalo je nešto puno skandaloznije. 
 
Foto: Sex and the City
 
Kazna za djevojku iz provincije
 
Desilo se, nekako, da ciljana i neciljana Indirina čitateljica ipak čitaju kolumnu u isto vrijeme. Dok je ciljana došla do svoje omiljene kolumne, neciljana ju je pročitala dva puta, jer prvi put nije razumjela ništa. 
 
„Prvi kolega žrtva je došao da crta. Pogodili su cijenu 20 KM. I dok je on hudnik crt’o, glave nije diz’o, ona je nekoliko puta zadizala suknjicu na kauču naspram njega. Valjda da popravi gegice. Nešto joj, eto, same spadaju. Ni sama nije znala šta im je. Najlon valjda, pa klizi. I kad joj je već bila safra od dosadnih gegica, odlučila je da ih se riješi. Navalila je na ovoga k’o šarulja na ogradu! Momak ni čestan ni havjestan. Satran, k’o s grtalice je pobjeg’o glavom bez obzira, noge nije osjećao. Ni sam ne zna kako je dopuz’o kući. Pod tuš, u svoju podstanarsku sobicu. U svoj mir.
U njemu se poslije rodila želja da joj se nekako osveti. Posebno kad je pustila baju u kafeteriji gdje je bila glavna, da je nikitović, nesposobnjaković, mlohavi…”
 
 “Istinita priča o jednoj” , objavljena u magazinu Azra, a prenesena na portalu doznajemo.com (19.4. 2013.), govori o provincinijskoj djevojci, naglašene seksualnosti i ambicije, te još naglašenijeg  manjka talenta, koja je došla u veliki grad,  studirati. Otac, uzgajatelj šljiva i meda (iz “šljivorodnog kraja”) platio je veću sumu eura za njen upis. Ona je predator: vreba sirote 20-godišnje momke, mami ih u svoje podstanarsko potkrovlje, da joj crtaju za novce. I očito, za nekakav jako čudan seks, nakon kojeg je slijedilo ogovaranje žrtava po kafeterijama. Dolazili su, dakle, crtati, i upražnjavati seks, kojeg se mladi muškarci u Kučuk-Sorguč kolumnama, na neki neobjašnjiv način, plaše. 
 
Poznata je, naime, činjenica, da se dvadesetogodišnji mladići boje seksa i seksualne inicijative, te da je seks muškarcima zadnja stavka na listi prioriteta u studentskom životu. Neciljana čitateljica, koja ne razumije sarajevsku mahalu, zbunjeno nastavlja sa svojim drugim čitanjem. Ciljana se smješka, jer sluti zaplet. Povrijeđenost i, dabome, želja za osvetom, u sirotom dvadesetogodišnjem mladiću javila se još prije nego je strašna predatorka iz “šljivorodnog kraja” počela širiti glasine po kafeterijama o njegovom seksualnom neiskustvu i spolnoj neobdarenosti. 
 
Priča naglo postaje mračna. Neciljana čitateljica, koja ne razumije sarajevsku mahalu, krivi usta. Krivi ih i ciljana, da bi ugrizla usnu u iščekivanju. 
 
“Mali je danima izbjegav’o dolazit’ u kafeteriju sve do jednog jutra kad mu je prišao kolega Dubrovčanin i pitao za nju. Skovali su plan. Dubrovčanin će je naučiti pameti. Inače je u kuloarima bio poznat kao obdaren, ali i slatkohran. Taj naočiti Dalmoš se obreo kod nje na crtanju programa, i kada je u neka gluha doba završio, ona je opet probala istu taktiku. No, kod njega to nije palilo. Namjenski je progutao vijagru još prije njene tačke, jer je znao slijed događaja. Ne treba ni reći da joj je sijevalo pred očima, čak i Stradun se prikaza, k’o kakva utvara. Valja sve to izdržat’… Valjda tako pliva pravi mornar. U njoj je umrla svaka nada da će ikada više ugledati kopno. Hoće, ali kad on to bude htio. Tako i bi. Sutradan je nije bilo na ranim predavanjima. Nije se pomolila ni popodne. Nedostupna na mobilni, tako je govorila njena jaranica. Ma, jok… Ležala ti je ona k’o na umoru. Nije mogla vjerovati šta je snašlo. Jedva se pridigla da si skuha onu horo supu. Noge je nisu držale.”
 
Da se oči mogu duže zadržati na ekranu, utvara silovanja bi se, ciljanoj mahalskoj čitateljici, jamačno ukazala, kao što se ukazala onoj neciljanoj, koja ne razumije sarajevsku mahalu.  Da se oči mogu duže zadržati na tekstu, primijetili bismo šta sve nije i zašto, u sarajevskoj mahali – silovanje. 
 
Silovanje nije ako je cura htjela seks sa 20 muškaraca prije tebe, za 20 KM i nekakvu skicu. 
 
Silovanje nije ako je htjela seks s tobom, u zamjenu za uslugu, ukoliko je njen seksualni apetit veći od tvog, pa moraš popiti vijagru, da ju ušutkaš. 
 
Silovanje nije ako se svetiš svim svojim olajanim kolegama, koje je ona prethodno silovala uz pomoć gegica. 
 
Silovanje nije ako je cura iz šljivorodnog kraja. 
 
Silovanje nije ako je upisala fakultet preko veze. 
 
Silovanje nije ako je, po sudu mahale, laka i loša ženska, s neopravdanom ambicijom. 
 
Ciljana čitateljica diže pogled s teksta, lagano se promeškolji, smiješak joj treperi na usnama. U tom trenu, hvata oči neciljane čitateljice, koje su izvirile iznad magazina, podignutog tako da joj sakrije lice. Ciljana čitateljica brzo spušta pogled, sasvim prazan, dok u očima neciljane lagano sijevne tračak prepoznavanja. Pokušaj razumijevaja sarajevske mahale uvijek budi laganu paranoju. 
 
“To je samo bezazlena zabava”
 
Ciljana mahalska čitateljica koluta očima na ovaj moj tekst, kad kod kuće otvori Facebook, i vidi da ga je zajednički prijatelji nje i neciljane, nemahalske čitateljice, postavio na svoj status (“Uvijek zaboravim maknuti s liste prijatelja pedere, ljevičare, i feministice, kojima bi bilo pametnije da obriju pazuha i bave se stvarno važnim stvarima za žene.”). Sedam puta sam napisala tu tešku i ozbiljnu riječ, bez ikakve potrebe. Očito je da se radi o istjeravanju đavola iz napasne provincijalke, misli ciljana čitateljica iz mahale, i zatjeravanju iste natrag u provinciju. “Batinom”. Dalmatinskom. Dooh. 
 
To nije materijal za ozbiljne analize, to je bezazlena zabava, kaže implicirana mahalska čitateljica, replicirajući na status zajedničkog prijatelja. Neciljana prepoznaje na profilnoj slici jedre konture njenog njegovanog lica, uokvirene frizurom, na koju pogled boli kao žustro povlačenje četke kroz kosu, pod toplim zrakom fena u frizerskom salonu.  Neimplicirana čitateljica, nakon što pročta moj tekst, zatvara Facebook i čisti „browsing history“ na laptopu koji je posudila od gazdaricinog sina, jer je njen na servisu. Pokušaj razumijevanja sarajevske mahale, uvijek budi paranoju. 
 
Na kraju krajeva, batina je, kako veli autorica u ovoj izjavi, iz raja izišla.  Indira Kučuk-Sorguč nije u ovom slučaju komentirala muško-ženske odnose, nego problem rješavanja maloljetničke delikvencije, ali njen stav u svakom slučaju podržava opciju nasilja, kao rješenja za drugo nasilje. Također, miješanje države,  odnosno “jakog državnog sustava”, u probleme koje imaju maloljetnici, dodatno potcrtava taj stav, da bi, kako njena izjava teče dalje, autorica upala u kontradikciju, u kojoj opravdava mlade ljude za eskalaciju nasilja, jer im je život neispunjen sadržajima, odnosno onim pogrešnim – medijima i filmovima koji promoviraju nasilje. Dakle, postoje dozvoljene i nedozvoljene forme nasilja, a koje su to dozvoljene, odlučuje se isključivo institucionalno: u instituciji države, u instituciji obitelji, u instituciji tradicije odgoja koji nasilno odgovara na problematična razgoblja u odrastanju. 

Video: Indira Kučuk- Sorguč o nasilju

Skandalizirala se bh. internet javnost, po forumima i društvenim mrežama, zbog serije kolumni Dženane Alađuz, na portalu Žurnal.info, koji na žalost, u arhivi ima tek jednu, a koje je pisala dok je bila trudna. Pisala je Alađuz o boji i broju stolica koje ima, o konstipaciji, o oticanju nogu, o probavi, o samom porodu, o pokušajima seksa u trudnoći, o ogromnosti tijela u trudnoći... Pisala je, manje ili više vješto. To se  bh. čitateljicama i čitateljima isuviše gadilo da bi bilo istinita priča. Istinite priče, poput ovih Kučuk-Sorguč,  one su koje nas zabavljaju i bude u nama istinski zov mahalske pravdoljubivosti. 
 
Afirmacija negativnih vrijednosti
 
Ko su žene koje čitaju Indiru Kučuk-Sorguč? U pisanju koje je trebalo biti zabava za mahaluše i osrednja poslastica za ljubitelje treša, iznenada prepoznajemo ozbiljne opasnosti, u afirmaciji negativnih, šovinističkih vrijednosti, koje održavaju status quo u zemlji kojom ionako već neumjereno dugo vlada najbrutalniji patrijarhalni moral. U svojoj srži, ovo pisanje, upravo radi čitanosti, podilazi najnižim strastima i najeksplicitnijim fantazijama konzervativne sredine, kao što to čini turbo folk. Ovakvo pisanje održava tenziju, neophodnu za opstanak patrijarhata, između žene-vještice i žene-svetice, alfa mužijaka i mlakonje. Za obožavatelje Indire Kučuk Sorguč, njene kolumne doista jesu – pornografija patrijarhata.
 
Ko su, dakle, one? To su one koje žive u sado-mazo odnosu prema sebi, prema drugim ženama, prema drugim muškarcima, i to čini da se osjećaju stvarnim i prihvaćenim u sredini koja takav odnos podržava. U tom momentu, broj tih obožavateljica postaje istovremeno i tužan i strašan, ali očekivan.
 
Kolumna Indire Kučuk-Sorguč zabavlja ciljanu mahalsku čitateljicu magazina Azra, onako usputno priložena, kao poslastica, uz savjete kako skuhati filovane tikvice, koja je obuća ovo proljeće u trendu i kako održati kožu oko očiju mladom i elastičnom.
 
Porcija mržnje prema samoj sebi, servirana uz porciju savjeta o tome kako biti bolja i ljepša, sasvim je logična ciljanoj mahalskoj čitateljici. Kao što je onoj neciljanoj sasvim logično da se, ipak i još uvijek, od sjajnih očiju mahaluša koje vire iza uštirkanih zavjesa sarajevskih mahala, valja kriti. Ona, kratkokosa, dječački obučena, probušenog nosa, velikih tamnih podočnjaka, s torbom punom hrane za pse lutalice, valja se kriti. Valja se kriti od susjeda, dok se vraća s predavanja na postdiplomskom studiju, zbog kojih je iznajmila potkrovlje u jednoj kući, u sarajevskoj mahali, jer njen dom nije u Sarajevu. Valja se kriti, kad se u dvorištu za laku noć poljubi sa svojim momkom, dečkom iz Sarajeva. Valja se kriti, dok se u po mraku, u neka doba, penje kući. I lagati o sebi. Laž oslobađa. U sarajevskim mahalama, za kaznu strmim, maskiranim u mirisne avlije kao u fatamorgane, istina poput one o kojoj piše Kučuk-Sorguč vas neće osloboditi. U njoj nema ništa toplo i bosansko.