Ne mogu reći da sam pažljivo pročitala Handkeov Nobel lecture. Bilo je u njemu sentimenta na koji sam nakon dugog čitalačkog i životnog iskustva naročito imuna. Ono što, međutim, jesam uočila kao nešto čemu odmah treba replicirati jeste hladnokrvna Handkeova podvala. Handke pominje šta mu se svojevremeno desilo u Oslu gdje je boravio ‘‘zahvaljujući Ibzenu‘‘. Aha, čestitaće si čitalac na svojoj solidnoj informiranosti i pamćenju. Jer, on odmah shvata da Peter Handke cilja na ono kada je u Oslu, prije nekoliko godina, primio nagradu. U tome je baš zamka i razlog za repliku. Jer, nije Peter Handke u Oslu bio ‘‘zahvaljujući Ibzenu‘‘ (već odavno mrtvom). Bio je tamo zahvaljujući činjenici da je dobio nagradu Den internasjonale Ibsenprisen koja nosi ime velikog norveškog dramatičara. Nagradu mu je dodijelio konkretan žiri. U kome je, recimo uzgred, sjedila i osoba koja se u operetu (Ibzen i opereta!) razumije. Ovo Handkeovo zahvaljivanje Ibzenu daje za pravo Bori Đorđeviću da kaže kako mu je knjigu nagradio Ivo Andrić. Nije, nego ga je, njega i knjigu, nagradio žiri nagrade koja je počašćena, ni krivim ni dužnim imenom Ive Andrića. A članovi žirija imaju svoja imena. I svoja svojstva.

Toliko o Handkeovim suptilnim manipulacijama koje su sasvim u skladu sa već ispoljenom navadom da se u trenutku kada se od njega očekuje precizan odgovor, sklupča u toplinu pazuha mrtvih pisaca (Ich bin ein Schriftsteller, ich komme von Tolstoi, ich komme von Homer, ich komme von Cervantes). Nobel nije bio pisac te Handke, pogađamo, ovdje neće primijeniti isti postupak personificiranja (Den internasjonale Ibsenprisen = Ibsen).

Svojevremeno (1996.) sam napisala tekst povodom Handkeove knjižice ''Pravda za Srbiju''. Podsjećam ga se, a pokušavajući reći kako se tema Peter Handke i nagrada može apsolvirati već i na analizi njegovog teksta. Bez dodatne obaveze pominjanja njegovih intervjua, podastiranja grotesknih fotografija itd.

''Pravdu za Srbiju'' je Handke montirao (imam naročit razlog upotrebiti ovaj izraz) iz dva dijela. Jedan dio problematizira recepciju rata u ex Jugoslaviji, a naročito u Bosni i Hercegovini, kao posljedicu popratnog djelovanja zapadnoevropskih medija. Drugi dio je neka vrsta opisivanja Handkeovog kratkog putovanja po Srbiji, vremenski instaliranog uz dejtonski skup. Kako je onaj prvopomenuti dio prelomljen u uvod i epilog, drugi dio funkcioniše kao slika umetnuta u taj okvir. Okvir (uvod i epilog) ispovijeda Handkeovo nepovjerenje, čak odium prema pomenutoj recepciji. Handke pominje konkretna imena, reportaže, fotografije, novine. Formalno, ovakvo pretresanje je čak poželjno. Ono odbija prihvatiti serviranu sliku. Handke je u tom dijelu eksplicitan i nedvojben te mu se jednako može i odgovoriti.

Međutim, onaj drugi dio teksta (slika umetnuta u okvir) nije eksplicitan, prepun je maglovitih natuknica, koristi se (kvazi)literarnim alatom, te je stoga opasniji. Prioritetniji je za razmatranje. Baš kao lukavije načinjena i lukavije postavljena nagazna mina. Valja je demontirati prije okvira. Baš kao što je neko od prisutnih novinara trebao odmah upitati Handkea da li se on to bavi spiritističkim seansama te Ibzenu (Ah, da, Ibzen je autor drame Kad se mi mrtvi probudimo) zahvaljuje boravak u Oslu.

Prije no to pokušamo uraditi na jednom primjeru (pars pro toto) odgovorimo na dva pitanja.

Zašto je Handke onomad otputovao u Srbiju? Citiram: ''Naime, šta zna onaj koji pred očima umjesto stvari ima samo njenu sliku ili u TV vijestima skraćenicu slike ili kao u mreži informisanja, skraćenicu skraćenice.'' Handke sa svoje strane obećava da će čitaocu ponudito ono što filozof Husserl definira sintagmom ''svet života''. Krenuo je Peter Handke, dakle, da poništi medijski posredovane slike otkrivajući ''svet života''.

Kada je Handke krenuo po ''svet života''? Krenuo je kada su već desetine hiljada u Bosni i Hercegovini nasilno ispisani iz ''sveta života''. Tajming je baš takav da zaslužuje karikaturu: gledalac (Handke) nakon hektolitara piva ispijenog uz ''TV skraćenice'' diskretno podrigne i odluči: E sad je dosta! Das reicht jetzt! Krenuće da to lično izvidi.

E sad je dosta? Nakon Vukovara, Dubrovnika, Foče, Prijedora, Sarajeva... nakon i nakon... proradio je u piscu Peteru Handkeu poriv Supermena. Odgovor na pitanje kad? očito sam po sebi detronizira prethodno ponuđeni odgovor na pitanje zašto? Ne možeš demantirati nečije izvještavanje sa dramske predstave tako što ćeš svojim prisustvom udostojiti tek  posljednju scenu petog čina. Ovo bi mogao biti dovoljan razlog da sklopimo tekst ‘‘Pravda za Srbiju‘‘ otpisujući ga kao pamflet. Ali, prepustimo tekstu da se sam sobom demontira.

Karikatura: Midhat Ajanović Ajan

‘‘Ono što bih imao da ispričam o našem putovanju kroz Srbiju sigurno nisu namjerno izabrane protuslike višestruko štancovanim pogledima bačenim kroz špijunku na tu zemlju‘‘. Ovo kaže Peter Handke. Valja zapamtiti riječ protuslike i riječi namjerno izabrane.

Izdvajamo jedan od najdrastičnijih primjera kako Handkeova izvedba demantira Handkeovo obećanje. U prvom dijelu koji ispovijeda Handkeovu uzrujanost (insistiram baš na izrazu: uzrujanost) povodom medijskog posredovanja rata u ex Jugoslaviji, Handke pominje fotografiju djeteta u sarajevskoj mrtvačnici. ‘‘Kao u praznom univerzumu ostavljenog samog‘‘ kaže Handke za dijete. Čitalac ne može a da ne pozavidi piscu na sposobnosti artikuliranja onog osjećaja što ga u ovakvom suočavanju moraš imati, ali ne obavezno uspijevati i do riječi dovesti. Nije li to razlog da postoje pisci? Razlog da ne poželimo da ikad nestanu. Da u nemuštom grlu ne bi umro neiskazan osjećaj.

Handke ne propušta da kaže kako je suočen sa ovom fotografijom osjetio poriv da direktno uzvrati. Ili, ne pretjerujmo, iskazao je uzrujanost: zašto neko od nas ovdje (ili neko od onih tamo) ne likvidira Radovana Karadžića! On je odgovoran za smrt tog djeteta. Ubrzo ćemo otkriti da ona uzrujanost (kao svaka uzrujanost, uostalom) jeste kratkog daha te će nas Peter Handke pokušati zavesti uz velove sentimenta. Umalo da, prepustimo li se Handkeovom plesu, nagazimo na handkeovsku minu. Evo kako. Handke sa saputnicima (dva vodiča – Srbi sa decenijskim stažom izbijanja iz domovine) stiže u srbijansko selo. Porodin. Tu svrate u ‘‘prodavnicu mešovite robe‘‘ na pivo. Pred prodavnicom zatiču lokalnu muškadiju kako ispija pivo. Handke ovdje, i ne samo ovdje, iznevjeri pisca; e da bi istrčao kao površni i na prvu loptu (sjedi, jedan!) sociolog ili šta li već. Naime, zaključi da su ‘‘godine lišavanja‘‘ (ovom romantičnom sintagmom Handke pominje sankcije) učinile da ovdašnji muškarci ne mogu sebi priuštiti kafanu, te se zadovoljavaju sjedenjem pred ‘‘prodavnicom mešovite robe‘‘. Ne zna austrijski pisac sa pariškom adresom da od kada postoje ovdašnji muškarci i ‘‘prodavnice mešovite robe‘‘ postoje i ovakvi prizori. Ali tu nije kraj epizode imenom ‘‘prodavnica mešovite robe‘‘. Preko puta pogrešno protumačenog prizora Peter Handke uočava kuću na kojoj je crna zastava. Citiram :‘‘Nedavno je malo dete iz nje pregazio auto, u ulici-selu obično se vozi prebrzo. I kada je u prodavnicu ušao mlad čovek, u plavoj seljačkoj radnoj odeći, upaljenih očiju i kao natečenih usana, svako od nas je odmah znao da to mora biti otac deteta.‘‘

Handke opet prisiljava prizore da prerastu u znakove. Onaj čovjek može, ali ne mora biti otac nastradalog djeteta. Ali, to je manje važno. Manje je važno i to što bi se ova slika mogla raskrinkati kao prvorazredni kičeraj (o Handkeu i kiču, o kiču i zlu, drugom prilikom). Bitnije je to što nam se ova slika potura kao protuslika. Kojoj slici? Ne možete a da ovaj pomen djeteta ne primite kao sliku stavljenu uz onu prethodnu (dijete u sarajevskoj mrtvačnici). Jedna je u jednom, druga u drugom dijelu, jedna se drugoj odazivaju. Smrt djeteta u Sarajevu. Smrt djeteta u srbijanskom selu Porodin. Što bi rekli jezikom internetskog komuniciranja: dva taga. Tag: smrt. Tag: dijete.

Strašno i opet strašno. Mrtvo dijete je mrtvo dijete. Sarajevo ili Porodin, svejedno. Da! Ali! Nedopustivo je i podlo da se ove dvije slike stavljaju na stol imenom ‘‘Pravda za Srbiju‘‘. Da se ovako tagiraju.

Nije li Handke krenuo u Srbiju da ispravi pogrešnu recepciju rata u ex Jugoslaviji? Kako, dakle, ovu porodinsku (srbijansku) sliku čitati ako ne kao protusliku onoj sarajevskoj? Smijemo li pristati na podvalu koja kaobajagi slučajno brka zločin i nesreću. Tek kad bi oko svakog grada na planeti bila instalirana djelujuća teška artiljerija, kao što kroz svaki grad i selo prolaze automobili, Handke bi imao pravo na ovakve protuslike. Onda bi teška artiljerija oko grada bila civilizacijska tekovina kao što je i automobil u gradu, odnosno selu-ulici. Te bi ove dvije slike mogle jedna drugoj biti ekvivalent. Posredovano montažom pisca Petera Handkea. Ali, do tada (do nikada!) obaveza nam je reći da je ovakvo izjednačavanje podlo. Podlo i prema jednom i prema drugom djetetu. Jer manipulira i zloupotrebljava. U nemogućnosti da stvori pravednijeg Boga (zašto umiru i djeca?!) čovjek je bar u mogućnosti i obavezi da ne dozvoli zločin nad djetetom. Peter Handke je izričući ubojitu definiciju fotografije-dijete u sarajevskoj mrtvačnici, izmamio suzu, ali nam se ubrzo otkrilo da je to bila zamka u kojoj smo trebali da pristanemo na brkanje lončića.

Sav je tekst ‘‘Pravda za Srbiju‘‘ pun sličnih nagaznih mina. Handkeov opis puta po Srbiji nudi upravo ono što u najavi niječe. Protuslike. Ne pomaže ni to što ih Handke u najavi časti Husserlovom filozofskom definicijom ''svet života''? Dapače.

Onaj prazni univerzum u koji je položeno sarajevsko dijete, Peter Handke je, eto, učinio još praznijim i hladnijim. Te u njega zapravo, ni krivo ni dužno, položio i porodinsko dijete. Smije li takav pisac dobijati nagrade? Zapravo: Smije li se takvom piscu nagrada čestitati?

Peter Handke je Nobel lecture održao na svom maternjem jeziku, dan nakon što je na tom istom jeziku, u Auschwitzu, Angela Merkel izgovorila rečenicu koju prilažem ovom tekstu. Jer je to ona od rijetkih a dragocjenih rečenica koje, kada su iskreno izgovorene, prazni univerzum čine manje praznim i manje hladnim, jer čovjeka čine bližim nebu (ma ko njime stolovao!), a jer je od Petera Handkea, sad je sasvim izvjesno, nikada nećemo čuti. Ich empfinde tiefe Scham. Osjećam duboki stid.

___