Čestitke, želje i pozdravi što ih svakog 3. maja uredno upućuju ljudi iz vrha administracije, krema i kajmak političkog života Bosne i Hercegovine, rijetki su primjeri dobrih priča. I samo priča.

Bosanskohercegovački mediji uistinu dugo stoje pred jednom zagonetkom: kako živjeti od priča koje publika voli čitati, gledati i slušati. Zagonetku kako živjeti od priča koje interesne zajednice žele plasirati u javnost cijepajući njenu pažnju linijom razgraničenja javnih mnjenja i publike s posebnim potrebama odavno su riješili, premda to uopšte nije trebalo da im bude zagonetka. Ipak, pred ovom prvom zagonetkom stoje dugo, predugo i već se čini da je nikad neće savladati. Što više objavljuju priče za koje su sebe sami ubijedili da njihova publika treba i želi, to tiraži, slušanost, gledanost, “klikanost” sve više opada. Pritom, publika je sve prinuđenija da u štampi utvrđuje i ponavlja ono što je večer ranije čula u dnevnicima. Često bez razlike u diskursu ili odnosu prema stvarnosti.

Profesionalno, tačno, objektivno i uravnoteženo izvještavanje svakako trpe kada se na tržištu pronađe medij koji ne želi formirati ukus publike, nego živi od ukusa populizma i oglašivača. Ta paradigma pretvara medij u kanal koji je toliko dugo stanište manipulacija da uspijeva kontaminirati čak i ono što se ne naziva “fake news”, a što posredstvom kanala dolazi do javnosti.

Kadija izvještava, kadija te demantuje

U takvu situaciju medije su ponajprije doveli administracija, birokratija i političari, onemogućavajući im pristup informacijama, podvaljujući netačne podatke i trudeći se da svojim zluradim interpretacijama spriječe kontekstualizaciju, intervenišu u odnos medija prema stvarnosti i napune ga jezikom kojim oni vole opisivati stvarnost.

Kad u društvu vladaju cenzura i autocenzura, kad novinari ne mogu od vlasti dobiti tačne i provjerene informacije ni o njihovom radu ni o pokazateljima životnog standarda, a mogu dobiti šamar ili uvredu, najmanji je problem što su mediji postali industrija zabave, prostor za manipulaciju, sredstva indoktrinacije, front za bombardovanje propagandom. Najmanji, a ujedno i najveći, jer bi mediji trebalo da spriječe takav uticaj određenih interesnih grupa, a ne da u tom strujnom kolu budu samo provodnici.

Stoga je odista zanimljivo posmatrati šta to administracija i političari imaju reći o Danu slobode medija.

Krenimo redom: "Ono na čemu treba raditi i što je opredjeljenje svih nas jeste da se jačaju prava novinara, ali isto tako da se pojačava odgovornost za izrečenu riječ kad su u pitanju političari, funkcioneri i nosioci bilo kakvih važnih pozicija i da se pojača odgovornost novinarske struke", rekla je Željka Cvijanović, predsjednica Vlade Republike Srpske. Onda je - kaže RTRS - naglasila: "Uvijek sam na strani novinara i novinarske profesije jer znam da bez njih i njihovog predanog rada ne možete pokazati ni bilo kakvo dostignuće. Ako radite nešto u institucijama, a nemate medije ne usluzi, taj posao nikada nije u potpunosti prezentovan".

Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, istakao je da su u Srpskoj stvoreni uslovi za rad svih medija, i da će profesionalno novinarstvo uvijek imati društvenu podršku.

Možda se neko pita kojim smo to redom krenuli kad je Željka Cvijanović prva, a Milorad Dodik drugi. Jednostavno je: sve po zaslugama. Zna se ko produžava životni vijek a ko vlaži publiku nezavisnošću.

Valjda zbog toga čestitka predsjednice Vlade na portalu RTRS-a ima pet paragrafa, čestitka predsjednika RS, predsjednika Narodne skupštine i člana Predsjedništva BiH po jedan, dok se čestitke predsjednika SDS i PDP spominju u kontekstu “čestitali su i oni”, u jednoj rečenici.

U entitetu gdje se jača odgovornost novinarske struke dok profesionalno novinarstvo ima društvenu podršku, gdje političari uvijek staju uz medije i novinare koji su uvijek na usluzi kada neki posao treba da bude prezentovan (ili penzije treba da budu prolongirane, a da se njihova isplata ne odgodi), njegov javni servis ne može ni čestitku povodom Dana slobode medija prenijeti objektivno i uravnoteženo.

Ko vas plaća?

S jedne strane, oni kojima je u interesu da manipulišu javnost, sloboda medija ne znači gotovo ništa. Najviše bi voljeli kada bi se ona mogla svesti na samo jedan dan. Ne mora to biti treći maj. Najpoželjnije bi bilo da to bude onaj dan kad traje predizborna ćutnja.

S druge strane, zamislite kada bi mediji baš tog dana objavili sve bitne informacije o radu, djelatnosti i aktivnostima političara i administracije. Drugim riječima, kada bi javnosti otkrili sve što oni znaju, ne trudeći se da sakriju i zaštite bilo koga: jasno, direktno i precizno. Ne bi li to bilo čak i egzotičnije od svakodnevnog trčanja za masom informacija koja - kad se već poima kao proizvod - može da se daje ili uzima na kašičicu. Što reče Staša Košarac, delegat SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u Viber prepisci sa novinarom: bitno je da izađe, jebo to da li jeste ili nije.

Ne treba biti maliciozan, ali za 7,5 KM koje mjesečno izdvajate za RTV pretplatu, to zahtijevate, ne dvoumite se uopšte može li sistem koji to omogućava pred tim posustati - ne očekujete, već morate dobiti.

Šta bi bilo maliciozno? Maliciozno bi bilo da kao medij prenosite priču vlasti da iza okupljanja “Pravda za Davida” stoje domaće i strane obavještajne agencije, dio opozicije, dok se trudite što neetičnije prenositi poruke sa okupljanja “Pravda za Davida”, ne uključiti se u priču sa svim svojim kapacitetima.

To je već problem o kome bi Narodna skupština Republike Srpske, kao osnivač RTRS, trebalo da raspravlja. Pogotovo, k tome, ako ima imalo istine u izjavi premijerke Cvijanović da između Vlade i novinara postoji takav kontakt da su oni naprosto na usluzi za sve što treba. Mnogo veću frku, na kraju krajeva, RTRS je podigao oko pet miliona evra koje Srbija ulaže u Republiku Srpsku, nego oko činjenice da grantovi ministarstva prosvjete i kulture, nauke i tehnologije, porodice, omladine i sporta ne iznose ukupno ni polovinu budžeta Predsjednika Republike Srpske.

Porazno je da taj problem nije riješen izvještavanjem jednog medija, i još je poraznije ako se javni servis nije za to zalagao.

Da bi se javnost i društvo riješili ovakvih nelogičnosti, da bi se mediji izborili da njihova intervencija u stvarnost spriječi propagandu koja se želi podvaliti javnosti, prvo moraju spriječiti podvale i neetične aktivnosti koje se njima pokušavaju pripisati. Prvo javni servisi i njihovi sindikati. Osim ako ne očekujete da će se javnost zamisliti nad onim što vi propuštate i preko čega olako prelazite.

Istina, 7,5 KM mjesečno i nije neki iznos zbog koga bismo bučno, predano i napadno tražili profesionalnost, etičnost i dobar ukus. No, u zemlji gdje policija tvrdi da možete opljačkati kuću, ukrasti 200 KM, pa potom u najprljavijoj rijeci u radijusu od hiljadu kilometara mrtvi potrošiti 20 KM, valjda i 7,5 KM nešto znači.

___
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.