Krhko iskustvo pojedinca

Krhko iskustvo pojedinca

Krhko iskustvo pojedinca

Pisanje koje podržava krhko iskustvo pojedinca suprotstavljajući ga barbarskoj arbitrarnosti povijesti.

Foto: Alma Lazarevska

Premda je danas rođendanski slavljenik, dapače Nobelovac, starost je sila koja ne štedi nikoga. Zato, prije nego o njemu izgovorimo koju riječ, poželimo i pretpostavimo da je danas kako-tako dobro. Osamdeset šesti rođendan mu je danas.

I dan i mjesto rođenja nalažu danas razlog pomenu. Na današnji dan se desila i Kristalna noć. A on je bio žrtvom te noći. Ne baš u toj noći, ali u nizu događaja koji su uslijedili.

I grad u kojem je rođen nudi danas razlog pomenu. Grad u kojem stoluje Predsjednik što ovih dana o onima koji “nisu kao mi” poručuje da su nepoželjni i opasni. Kada počnemo govoriti o onima koji “nisu kao mi” i kojima zato valja zatvoriti vrata, ne kucamo li tada na vrata silama mraka? Fašizmu?

U Kristalnoj noći sile mraka su ciljale Jevreje. Danas?

Deportiran je u Auschwitz. I Buchewald je preživio. Oslobođen je 1945. 2002. godine mu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Između 1945. i 2002. je, dakle, nešto izuzetno vrijedno pomena morao uraditi.

1960. godine počinje pisati svoj prvi roman. Sorstalanság. Kod nas će biti dostupan kao Čovjek bez sudbine ili Besudbinstvo. U romanu opisuje iskustvo 15-godišnjaka u koncentracionim logorima Auschwitz, Buchenwald i Zeitz. Dvije godine čeka na njegovo objavljivanje. Zbog neobičnog pristupa temi, zbog nepodilaženja klišejima, roman u Mađarskoj nailazi na nerazumijevanje kritike i ograničen tržišni uspjeh. Naredne romane objavljuje tek 1988. i 1990. godine, ali jednako bez naročitog uspjeha. Tek 1993. godine, s pripovijetkom pod naslovom "Zapisnik", postiže značajan uspjeh u domovini. Tokom devedesetih njegova se djela prevode na engleski, njemački i druge jezike. Upravo će u Njemačkoj naići na najveće razumijevanje kritike i publike. Sic!

Osim po svojim književnim djelima, poznat je i kao prevoditelj. S njemačkog jezika, jezika kojeg se naslušao u logorima, preveo je autore kao što su: Nietzsche, Hofmannsthal, Schnitzler, Freud, Roth, Wittgenstein i Canetti. Jedna od posljednjih čvrstih činjenica koje pronalazimo o njemu je: Imre Kertesz živi sa suprugom Magdom u Berlinu.

Kad pročitam ovu informaciju, sjetim se naslova njegovog  romana “Kadiš za nerođeno dijete.”

Jedna od svježijih informacija jeste i ona da se domovini zamjerio spočitavajući joj balkanizaciju, te je zato za mjesto življenja izabrao Njemačku.

Da sam ja mađarski ili njemački novinar, posjetila bih ga danas. Buket cvijeća nije obavezan. Ali je poželjan. Uostalom, još cvijeća ima u mjesecu novembru/studenom. Osim što bih mu poželjela dobro zdravlje, upitala bih ga ponešto. Između ostalog: šta kao žrtva Holokausta misli o izbjegličkoj krizi? O izjavama Viktora Orbana? Šta misli o događajima u Gazi? O Palestincima i Jevrejima?

Šta misli o tome da je u gradu (Osijek) koji ima i paralelno mađarsko ime (Eszék) pa i njemačko (Esseg an der Drau), ovih dana jedan od političkih favorita ratni zločinac (Glavaš)?

Ako bi odbio odgovoriti na ova pitanja, podsjetila bih ga da je po povratku iz logora prva profesija u kojoj se okušao bila novinarstvo.

A kao bivša studentica komparativne književnosti, naglasila bih da mi je jedno od najljepših obrazloženja Nobelove nagrade za književnost ono koje se pominje uz njega: “…za pisanje koje podržava krhko iskustvo pojedinca suprotstavljajući ga barbarskoj arbitrarnosti povijesti”.

Iz njegovog najpoznatijeg romana, kao stanovnica opkoljenog Sarajeva (sve i jednog dana opsade stanovnica) pamtim rečenicu “Tek u logoru sam saznao da i u sužanjstvu postoji svakodnevnica, štaviše, da je pravo sužanjstvo u stvari sama siva svakidašnjica.”