Dijelovi teksta Slobodana Bobana Minića iz knjige Radio Sarajevo

Foto: screenshot/Laku noć Sarajevo/YouTube

Slobodan Boban Minić, nekadašnji novinar i urednik na Radiju Sarajevo, preminuo je u 75. godini života. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Minić je vodio emisiju Pokidane veze, u kojoj je, zajedno s kolegama, povezivao porodice i prijatelje koji su zbog rata izgubili kontakt. Nakon rata radio je i živio u Španiji. Bio je autor dvije knjige i dobitnik međunarodne nagrade LiberPress za doprinos slobodi štampe.

O svojim počecima i uredničkim danima na Radiju Sarajevo pisao je za knjigu Radio Sarajevo, 10. april 1945 – 10. maj 1992., u izdanju Mediacentra Sarajevo 2015. Dijelove njegovog teksta objavljujemo ovdje.

Pa dobri ljudi, šta je ovo?

Napisao: Slobodan Boban Minić

Početaka se sjećam “kao da je juče bilo”. Znajući za moja interesovanja i nemire moja starija sestra, koja je već radila na Radiju, obavjestila me je da je Radio Sarajevo, par mjeseci ranije, tačnije, 1. jula 1971. godine, počelo da emituje novi program - Sarajevo 202 - koji je trebalo da bude škola i odskočna daska za mlade i (manje-više) talentovane novinare. Nagovorila me je da se prijavim.

Sjećam se prijemnog ispita kojim je dirigovao Bato Zurovac, dok su u komisiji bili Omer Vatrić i još neki momci, ne mnogo stariji od mene. Sjećam se i zadataka koje smo trebali riješiti i tekstova koje smo morali napisati. Dali su nam “ulazne podatke“ za vijest: rano jutro, Titova ulica, automobil bez putnika na krovu... Sastavljači testa očigledno su mislili na automobil koji se prevrnuo u prometnoj nesreći ali sam ja obrnuo stvar i napisao kratku kozeriju o automobilu koji se misteriozno našao na krovu jedne od zgrada u glavnoj sarajevskoj ulici. Da li se to Bati učinilo originalnim ili je presudilo to što su se porodice Zurovac i Minić poznavale, ne znam, jer, bojeći se odgovora, nikada ga nisam pitao. Ali, dan kasnije našao sam se na spisku primljenih. Uprkos mom izgledu, dugoj kosi, bradi i dubokim čizmama bio sam stidljiv, i nesiguran tako da su se prvi dani na radiju provlačili u posmatranju kolega koji su već usvajali manire Woodwarda i Bernstinea. Sjećam se, takođe, da je moja prva napisana vijest završila u kanti za otpatke. Predao sam je tog dana dežurnom u Desku, starijem kolegi Suadu Hadžiomeroviću koji me je dočekao s nogama na stolu, uzeo papir i ne pogledavši ga, bacio ga u koš. Bio je to moj prvi čas iz hijerarhije i redakcijskog života. Drugi je već imao direktne reperkusije i trajnu korist za moj budući novinarski rad. Bato me poslao na neki zadatak s kojeg je trebalo da se vratim s gotovim tekstom. 

“Koliko treba da bude dug”, upitao sam izlazeći.

“Koliko god ti smatraš da treba”, odgovorio mi je Bato, i odmah dodao: “pa ga onda prepolovi”.

Kad sam već zatvarao vrata za sobom, čuo sam Batu kako dovikuje: “I, onda ga donesi meni da ga ja skratim još za pola”. Bila je to lekcija koju sam zapamtio za cijeli život.

Radio je konciznost i jasnoća. S malo riječi reci što više. I nikada nisam napisao dugačak tekst kojeg je trebalo kratiti, niti su moje emisije imale predugačke govorne blokove. Osim, možda, u jednoj prilici kada sam bio određen da prenosim svečanost dodjeljivanja 6. aprilskih nagrada grada Sarajeva iz Skenderije. Prenos je počeo u 19 sati. Bilo je predviđeno da napravim uvod sve do 19:30 kada je trebalo da priredba krene. Počeo sam s pripremljenim pričama, zapisima i stihovima i, kao neizlječivi zaljubljenik u Sarajevo, i sam sam uživao u njima sve dok mi nisu dali znak da je neko iz organizacije pogriješio jer nije računao na TV dnevnik. Tako da je dodjela nagrada trebalo da počne tek nakon završetka te informativne emisije, nekih 40-tak minuta kasnije od predviđenog termina. Kako nismo imali rezervnu varijantu, javili su mi da nastavim s pričom sve dok se “režija ne snađe“. Nije bilo druge, počeo sam da izvlačim sve što sam znao o Sarajevu i tako... punih 50 minuta. Sjećam se da se u jednom trenutku u mom improvizovanom studiju pojavio tadašnji direktor Zoran Udovičić koji mi je kroz staklo davao znake podrške i animirao me da nastavim s improvizacijom. Sreća da je tema bila Sarajevo o kome sam, kao svaki zaljubljenik, znao dosta priča pa čak i tajni. U svakom slučaju, bio je to najduži govorni blok u mom radijskom životu...sve do posljednjeg rata i legendarnih Pokidanih veza, kada smo moje kolege i ja, u želji da spojimo i informišemo što više rastavljenih i izgubljenih porodica i pojedinaca, čitali njihove poruke i po 3-4 sata bez prekida. Govoreći tako i toliko u ekstremnim uslovima vrućine ljeti i hladnoće zimi, krajem 1994. ostao sam bez glasa, što će biti razlog mog izlaska iz grada. Ali, to je već neka druga priča.

Mivionski manir

Par godina kasnije već sam bio na platnom spisku Radija. Ušao sam u Kulturno-zabavni program u kome sam se opet sreo s Batom Zurovcem. Bilo je zadovoljstvo raditi s tim talentovanim, obrazovanim i neobičnim čovjekom. Vjerovao sam u njegove kriterije a i on je, izgleda, vjerovao u moje tako da sam vrlo brzo preuzeo već tada legendarnu emisiju Mivion, koju su do zavidnih visina dovele moje kolege Zoran Đuričić, Goranka Mirić i Jovo Došlo. U emisiji i s emisijom sam ostao nekih desetak godina i suvišno je reći da su to bile najljepše godine mog života na Radiju. Dio špice Miviona bio je i uzvik: Pa dobro ljudi, šta je ovo... Kroz emisiju su prošli gotovo svi relevantni umjetnici (glumci, slikari, reditelji, muzičari, pisci) ex Jugoslavije, koji su program smatrali svojim jer je bio zabavan a nije padao u banalizaciju, šund i kič koji su sve više osvajali medijski prostor zajedničke države.

U jednom trentuku je nastao kvalifikativ “intervju u mivionovom stilu“. Bilo je to indirektno priznanje emisiji koje je ozvaničeno prvom nagradom u kategoriji kontakt programa na Festivalu jugoslovenskog radija u Ohridu, 1977. godine.

Uredničko vrijeme

Posljednjih 5 godina prije rata bio sam urednik Kulturno-zabavnog programa, onog istog u kome sam, daleke 1974., napravio prve profesionalne korake. Bez sumnje, moje imenovanje je bilo osobno priznanje ali ne mogu reći da me je novi posao ispunjavao na isti način i s istom snagom kao kreiranje Miviona. Nije bilo blisko mom karakteru rukovoditi, a pogotovo, naređivati. Tako da sam se okrenuo kreativnijoj strani funkcije: osmišljavanju novih emisija i projekata. U tom periodu reformisali smo popodnevni, uveli večernji i osvježili noćni program, s posebnom pažnjom i angažmanom na programima tokom vikenda. Svaki dan u nedjelji je imao svoju okvirnu temu i posebnu ekipu novnara i realizatora.

U to vrijeme, Kulturno-zabavni program je imao vise od 80 zaposlenih i oko 120 (ponekad i do 150) spoljnih saradnika i dopisnika, stalnih i povremenih, i “pokrivao“ je nekih 80% programske sheme Prvog, a servisirao je i druge programe Radija, posebno u sportskim i informativnim magazinima. Organizaciono smo bili program za sebe ali su nas smatrali, a i mi smo se tako osjećali, sastavnim dijelom jedne velike, komplikovane ali uigrane ekipe. Biti urednik jednog tako veliko i raznovrsnog programa sa sobom je nosilo i mnogo kompromisa. U programskoj shemi je bilo emisija koje su bile različite ili čak suprotne mojim ukusima i estetskim kriterijima. Ali i u tim emisija trebalo je bar pokušati pomiriti slušanost i kvalitet, kulturu i zabavu. Tako se transformisao popularni Đerdan, kao odgovor na beogradski Karavan, koji je “harao“ podnevom programskom linijom jugoslovenskog radio prostora. Da bismo vratili slušaoce Radio Sarajevu pokusali smo s eksperimentom - angažovali smo voditelje iz Humorističke redakcije (Nedeljka Opančića i Momčila Dragićevića, zatim Envera Šadinliju, kome je emisija ležala “kao rukavica“ i... Zorana Kapetanovića, šarmantnog gradskog “mangupa“ koji do tada nije imao nikakve veze sa narodnom, a, pogotovo ne sa tada popularnom turbo folk muzikom.

Bio je to puni pogodak i Đerdan je dosao na sami vrh slušanosti u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Kao uredniku bilo mi je posebno drago što je eksperiment sa Zoranom uspio, što je promijenilo “boju“ emisije ali, rekao bih, i Zoranovu profesionalnu karijeru. Bar tako sam sam sebi pravdao ustupke koje smo povremeno pravili u borbi za povećanje slušanosti. Moram reći da je u većini radio stanica kvalitet, polako ali sigurno, gubio bitku protiv slušanosti. Veća slušanost je predstavljala više sponzora a više sponzora i reklama značilo je više novca, koga je bivalo sve manje. Želim da vjerujem da su Radio Sarajevo i njegov Kulturno zabavni progam među posljednjim pokleknuli u toj neravnopravnoj borbi s tzv. novokomponovanom narodnom muzikom.

Radio nakon Radija

A onda je došao rat. Sjećam se konfuzije, srušenih iluzija, izdaje i razočarenja. Naravno, sjećam se, a to osjećanje nosim i danas, da je ratno vrijeme predstavljalo zvjezdane trenutke Radija koje nikada u istoriji nije imalo važnost i značenje koje je imalo za vrijeme opsade, gladi, zime i smrti.

Radio je bilo prozor za uplašene i izgubljene stanovnike Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine. Jedini prozor u svijet, rekao bih. Drago mi je da sam i ja, zajedno sa Željkom Ružičićem, Sudom Hadžiomerovićem, Alirizahom Gašijem i ostalim kolegama, držao taj prozor ne samo otškrinutim nego širom otvorenim.

Kada sam definitivno ostao bez glasa, izašao sam i pridružio se porodici koja je sredinom rata izbjegla u Španiju. U novoj sredini su mi pomogli, između ostalih, novinari Catalunya Radija (Radija Katalonije) čiji je dopisnik za Balkan u Ljubljani slušao naš program i tako znao za mene, pa me je, čak, početkom 1994. posjetio u Sarajevu i ostao u mom stanu 30-ak dana. U novoj sredini, prema dogovoru s rukovodstvom RTV Bosne i Hercegovine, trebalo je da ostanem godinu dana i da radim na uspostavljanju kontakata sa radio stanicama i institucijama kulture u Kataloniji i Španiji.

Uradio sam koliko sam mogao. Čak sam pomagao organizaciji sesije Međunarodnog suda naroda (tzv. Raselovog suda), koja je trebalo da se održi u Barceloni. Ponuđeno mi je da učestvujem u radu sekcije koja bi “sudila“ medijima. Tako je i bilo. Moj diskurs je govorio o “ulozi i krivici medija za jugoslovensku dramu i bosansku tragediju“. Nažalost, u analizi su se našla imena nekoliko bivših kolega sa Radio Sarajeva.

Tih dana u Barceloni sam se sreo sa Zoranom Udovičićem, Goranom Milićem, Milošem Vasićem. Ponovo sam se osjećao novinarom, tim više što sam u programu zasjedanja suda bio najavljen kao novinar Radio Sarajeva. Ali, ubrzo je stiglo otrežnjenje. Dragi kolega Irfan Čalo obavijestio me je da sam, zbog toga što se nisam vratio na vrijeme (a nisam ni mogao, ni fizički ni zbog obaveza u Sudu), dobio otkaz. Za mene je to bio težak udarac.

Radilo se o kući u kojoj sam proveo 24 najbolje godine svog života, pa ne čudi što jedno vrijeme nisam mogao zaspati i, što sam, u rijetkim trenucima kada mi je to polazilo za rukom, sanjao studije, mikrofone, emisije i kolege. Ali, nije bilo druge nego nastaviti s borbom za preživljavanje, s predavanjima širom Katalonje i Španije o ratu i opsadi, s časovima o etici novinarstva u ratu i sličnim temama u kojima bi uvijek isplivale priče o Radio Sarajevu i kolegama s kojima sam radio prije i za vrijeme rata.

2005. godine za “zalaganje u borbi za slobodu medija“, u Barceloni, uručili su mi međunarodno priznanje Liberpress. U obrazloženju je stajalo i to da se priznanje dodjeljuje i “zbog (mog) angažmana u ratu na talasima Radio Sarajeva“ (iako se ono već zvalo Radio Bosne i Hercegovine). Dakle, 10 godina nakon otkaza, moja sudbina i životna priča i dalje su bili vezani za Radio.

Radio Sarajevo je bilo česta tema kolumne koju sam tokom tri godine pisao za jedne ugledne španske novine. Takođe, možda najveće poglavlje moje knjige Bienvenido a Sarajevo, hermano (Dobro došao u Sarajevo, brate), posvetio sam Radio Sarajevu, odnosno Radiju BiH. Na Radiju i s kolegama s Radija snimljen je veći dio materijala za dokumentarni film Good Night, Sarajevo, koji bi trebalo da ima svoju premijeru do kraja ove godine.

Dakle, opet i uvijek, radio, radio, radio.

Moj bivši direktor i dragi kolega Zija Dizdarević, pozivajući me na saradnju u nastajanju ove knjige, napisao mi je: “Mislim da bi trebalo da napišeš priču o čovjeku na radiju i o radiju u čovjeku”.

Dragi Zija, šta bih drugo i mogao napisati

___