Vlasnik je onaj koji u mnogo čemu određuje filozofiju i misiju medija, te pristup određenim pitanjima.

foto: bhn

Dvije veoma važne stvari za čiste odnose u medijskoj zajednici i veće povjerenje u medije u BiH jesu tačne i precizne informacije o vlasništvu nad medijima i način finansiranja. Ovo bi trebali biti javni podaci dostupni svakom konzumentu medija i važni za svaki medij isto kao što im je važno ime glavnog i odgovornog urednika ili direktora ili bilo kog drugog uposlenika. Uostalom - da li postoji ijedna odrasla osoba koja svoje dijete ne pita ili ijedna mlađa osoba koju roditelji nikada nisu pitali s kim se druži, ko su ta djeca, čija su?

Vlasnik je onaj koji u mnogo čemu određuje filozofiju i misiju medija, te pristup određenim pitanjima. Ako vlasnik medija ima i fabriku za preradu mesa moguće je očekivati da će kad-tad svoj medij upotrijebiti da oslabi konkurenciju ili izvrši pritisak na nekog regulatora u sektoru u kom posluje. U takvoj situaciji ostatak sadržaja u tom mediju može biti krajnje profesionalno urađen, ali samo jedan tendenciozan sadržaj može konzumenta tog medija dovesti u zabludu i stvoriti pogrešnu sliku o nekom događaju ili procesu. Onaj ko zna da čita između redova i ko zna ko je vlasnik medija ili ima pristup većem broju medija možda i može da donese ocjenu da tu nešto nije u redu, ali šta je sa ostalima?

Jedan od primjera je (da niko ne zamjeri) TV1 koja ima sjajan informativni program. Kada je ta tv-kuća osnivana, govorilo se da je kapital vlasništvo američke humanitarke bosanskog porijeka Sanele Dženkins koja tako pomaže
predizbornu kampanju Harisa Silajdžića. Kasnije se pojavila informacija da ta tv-kuća ima 16 (su)vlasnika, no ono o čemu se ozbiljno priča po kuloarima, ali i u samoj TV1, jeste da je stvarni vlasnik Safet Oručević, bivši gradonačelnik
Mostara, bivši visoki funkcioner SDA i navodno lobista austrijskih kompanija koje djeluju u energetskom sektoru. (Ko bolje pamti, sjetiće se ministra energetike u Vladi FBiH, Vahida Heće iz Stranke za BiH i skandala sa dodjelom energetskih resursa jednoj austrijskoj kompaniji iza čega je, opet navodno, stajao sam Oručević i poništavanju te odluke. Sada se pojavljuje i nova kompanija za mjerenje gledanosti tv-programa u BiH, pa se opet po kuloarima priča da je i ta kompanija Oručevićevo vlasništvo i da postoji zloupotreba mjerenja gledanosti...

Da postoji transparentan registar vlasništva nad svim medijima u BiH, ovih dilema ne bi bilo, ali bi bila onemogućena i koncentracija vlasništva, pa da ista osoba ima više medija, i tv i radio i jedan ili više štampanih medija, putem kojih može netačnim informacijama i zamagljivanjem stvarne slike «pokriti» više publike od bilo kakve konkurencije. Samo podsjećanja radi, jedna sjajna američka sentenca kaže: novine koje čitate da bi ste se informisali o događajima u svijetu vam mogu pokriti prozor s pogledom na vlastito dvorište!

Naime, bez obzira na jasna pravila novinarskog zanata (traženja međusobno nepovezanih izvora, eksperata...) svaku sliku je moguće zamagliti tako što autor medijskog sadržaja više nego pažljivo ili tendenciozno bira sagovornike. Evo recimo Duljko Hasić je do juče bio najtraženiji nezavisni ekonomski ekspert, ali sada je u ime SBB-a jedan od čelnih ljudi BH Telecoma i više nije nezavisan, može mu se, ali više i ne smije slijepo vjerovati jer sa pozicije na kojoj je može i ne htijući da govori u interesu stranke koji se ne mora poklapati sa interesima javnosti. Zbog toga je uostalom i prelazak nezavisnog magazina „Dani“ iz ruku novinara Senada Pećanina u ruke porodice Selimović (koja posjeduje industriju hrane) okarakterisan kao «ubistvo», a „Dani“ kao «zombi» ili «živi medijski leš».

Postoji uvriježeno mišljenje da netransparentnost vlasništva u medijima i netransparentnost finansiranja, na isti način kao i cenzura ili autocenzura i tabloidizacija, parališu sistem javnog informisanja. Naime, kada ne znamo ko su vlasnici - ne znamo pozadinu medija, ne znamo za koga rade, iz kojih izvora se finansira i zbog toga uvijek ostaje otvoreno pitanje za koga radi i da li, preko nekog iz vlasničke strukture, centri moći utiču na sadržaj medija ili uređivačku politiku što je pogubno i za društvo u cjelini i za demokratiju.
Stav Evropske unije je da svi mediji moraju preuzeti obavezu da prijave informacije o vlasništvu nacionalnim regulatornim agencijama jer mediji ne mogu očekivati da izvještavaju o javnom interesu, a da pri tome sami budu obavijeni velom tajne. U Srbiji, recimo, na pitanjima vlasništva nad medijima radi državni Savet za borbu protiv korupcije i to dovoljno govori o tome s čim se najlakše povezuje netransparentnost nad vlasništvom u medijima. Slično je
u Hrvatskoj, Crnoj Gori... Konsultantski tim Access Info Europe je nedavno utvrdio da u većini evropskih zemalja ne postoje zakoni koji garantuju
transparentnost medijskog vlasništva.

U BiH treba uspostaviti javni registar vlasništva u medijima i to može da
uradi sama medijska zajednica, ali može da nametne i država, zakonom ili nekim drugim propisom. Kako trenutno stoje stvari, međunarodne organizacije će finansijski pogurati nevladnin sektor da provede sve potrebne predradnje i definiše prednacrt potrebnih zakona, ali najavljena donacija Google-a namijenjena istraživačkom novinarstu u online medijima u Evropi bi trebala potaknuti same vlasnike medija da se bolje predstave kako bi mogući donatori tačno znali kome daju novac i s kim rade i, u krajnjoj liniji, šta mogu očekivati.

Ovaj tekst je originalno objavljen u majskom biltenu Udruženja BH Novinari, posvećenom transparentnosti medijskog vlasništva. Elektronsku verziju biltena možete preuzeti ovdje.