Za kandidatkinje je i dalje najvažnije da utvrdimo 'čije su', dok stvarna politička moć ostaje u rukama velikih vođa

foto: Marko Dragić / Ustupljeno Mediacentru

Smrt Ratka Mladića obilježila je početak ovogodišnje predizborne kampanje i gotovo potpuno potisnula sve druge teme. Način na koji je ispraćen u Republici Srpskoj i Srbiji, od javnih oproštaja do sahrane uz državne i vojne počasti, odredio je dinamiku i poruke kampanje, još jednom nas podsjećajući zbog čega od nas „rat nikako da ode“.

I ma koliko se trudile, posebno aktivistkinje i feministkinje, iznova dokazivati kako je rat muški princip, a kako je ključna uloga (što je istina) u procesu pomirenja i uspostavljanja humanijih životnih tokova u poraću bila u rukama žena, političke kandidatkinje kao da se trude ne samo da ih demantuju, nego da potpuno anuliraju mirovni ženski aktivizam.

Presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić sahranjen je tri dana nakon zvaničnog početka predizborne kampanje za Opće izbore u Bosni i Hercegovini 2026. godine. Jelena Trivić najavila je odlazak na sahranu, dok je Željka Cvijanović tokom političke polemike govorila o „džihadu“ i „mudžahedinima“. Ovakvi primjeri pokazuju kako se kandidatkinje same uspiju diskreditovati, nekada prije nego što to učine njihovi protivnici. Jer se mjera političke zrelosti i odgovornosti ne bi smjela završavati entitetskom granicom.

Nacionalistička retorika i nastojanje da se preživjeli i porodice žrtava genocida i drugih zločina u BiH retraumatiziraju zauzeli su toliko javnog prostora da je razgovor o seksizmu u kampanji gotovo postao sporedan. Kada bismo izvodili jednostavne zaključke, mogli bismo reći kako je i seksizam rezervisan za razvijenija društva, ona u kojima su odnos prema ratnim zločinima i veličanju zločinaca definisani po civilizacijskim principima i kriterijima. Ali manje vidljiv seksizam ne podrazumijeva ravnopravnost političarki u medijima, kao što je teško govoriti i o njihovoj ravnopravnosti na samoj političkoj bh. sceni.

Tri dominantna načina predstavljanja kandidatkinja

Prije četiri godine analiza štetnih narativa tokom Općih izbora 2022. izdvojila je tri dominantna načina predstavljanja kandidatkinja. Označene su kao nesposobne i nedorasle politici, izdajice vlastitog naroda i marionete političkih vođa.

Jelena Trivić kao tadašnja kandidatkinja za predsjednicu Republike Srpske bila je izložena napadima koji su se protezali od komentara o ličnoj higijeni do insinuacija o ljubavnim aferama i eksplicitnim snimcima. Za takvu vrstu medijskog i digitalnog terora teško je naći očigledan pandan među primjerima koji su dosad obilježili ovu kampanju. To ne znači da je seksizam nestao. Jedan od obrazaca opisanih prije četiri godine nimalo se nije „potrošio“: za političarku je najvažnije da za početak utvrdimo „čija je“.

Najbolji dokaz možda je Milorad Dodik. On na ovim izborima uopće nije kandidat. Kandidati njegove političke opcije su drugi ljudi, ali je on njen dio i u simboličkom i u suštinskom smislu. On objavljuje imena kandidata, tumači njihov izgled, pojavljuje se na skupovima i vizualima, te ne prestaje biti osoba prema kojoj se referira i vlast i opozicija. Za Dodikov kontinuitet i poziciju nije presudna pozicija i kontinuitet na glasačkom listiću.

Ljudi sa SNSD-ovih lista zato više djeluju kao glumačka alternacija velikog vođe nego kao samostalni kandidati koji na sceni iščekuju amnestiju prvaka drame. Teško možemo ženu zamisliti u takvoj pozorišnoj podjeli.

Prije četiri godine Borjana Krišto bila je kandidatkinja HDZ-a za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Danas je to Darijana Filipović. Dragan Čović nije kandidat, ali je njegova stvarna moć jednaka Dodikovoj, uz sretnu činjenicu po njega što, za razliku od Dodika, nije „pod ukorom“.

Medijska i društvena percepcija Željke Cvijanović ipak nije sasvim jednaka onoj koju ima Darijana Filipović. Cvijanović je prije dolaska u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine bila predsjednica Vlade i predsjednica Republike Srpske. Životna dob, a što je kod doživljaja žena jako važno, a u slučaju muškaraca najčešće nebitno, dug politički staž i niz visokih funkcija omogućili su joj da djelimično izgradi vlastiti autoritet. Njena povezanost s Dodikom nikada nije nestala, niti je to unutar bh. političkog konteksta moguće, ali je s vremenom postalo teže predstaviti je isključivo kao osobu koja ne postoji mimo Dodika.

Filipović u kandidaturu ulazi mlađa, s manje iskustva na najvišim izvršnim funkcijama i bez institucionalne težine koja bi je donekle „branila“ od svođenja na Čovićev izbor. Zato vlastitu političku autonomiju tek treba dokazati. Pred njom je gotovo nemoguć zadatak: nivo odanosti koji se očekuje prema politici stranke i njenog muškog lidera najčešće isključuje mogućnost ostavljanja utiska o samostalnosti.

Filipović je odmah nakon kandidature morala odgovarati na ocjene da je Čovićeva „produžena ruka“ i „daljinski upravljač“ u njegovim rukama. Tokom gostovanja na Federalnoj televiziji odbacila je svođenje vlastitog rada na tuđu volju.

Svođenje političkog puta Darijane Filipović na sintagmu „mala od kabineta“ podsjeća nas na to kako je uvijek moguće ženu i njen politički put vratiti u stanje političke i biološke nezrelosti.

Analizom štetnih narativa tokom predizborne kampanje prije četiri godine bila je obuhvaćena i pozicija žene kao potencijalne „nacionalne izdajnice“ jer je, u cijelom korpusu pogrešnih uvjerenja o ženi, jasno da će se od nje više nego od muškaraca očekivati ideološka i svaka druga „prevrtljivost“.

I zato je razumljivo, ali svakako ne i opravdano, što žene na političkim pozicijama, odnosno kandidatkinje za njih, u nastojanju da se dokažu kao legitimne predstavnice srpskog ili hrvatskog naroda, „pomalo“ zaborave na to da su žene. Iz ovoga neminovno proističe da su žene narod samo kada su u službi njegovog jedinstva.

Postojanje treće stolice nije garancija za ravnopravnost u studiju

Nije neophodno političarku etiketirati kao nedoraslu ili nečiju marionetu. Ponekad je dovoljno „smjestiti“ je između dva eksponirana muškarca, pa pustiti da percepcija, kreirana putem medija, „odradi“ svoje.

U predizbornoj debati N1 televizije 14. septembra učestvovali su Haris Zahiragić, Elmedin Konaković i Melisa Hasanović iz novoformirane političke stranke Crvena linija. U izvještaju na televizijskom web portalu u naslovu je stajalo – „žestoka rasprava Konakovića i Zahiragića“.

Dalje u tekstu vidimo da je Hasanović ipak bila prisutna te da je govorila o nezavisnosti pravosuđa, parlamentarnom nadzoru, sigurnosnim institucijama i političkoj odgovornosti. Na pitanje bi li podnijela ostavku ako ne ispuni obećanja odgovorila je potvrdno. Ona nije ostala „nemapirana“ u naslovu zato što nije govorila o politici. Naprotiv. Ali institucionalne reforme imaju male šanse u poređenju sa predstavom koju su spremni napraviti muškarci kakvi su pomenuti, koji su svoj politički portret i izgradili na spremnosti za konfrontacije.

Ovdje nije samo odgovornost na medijima ili publici koja, u monotonoj svakodnevici i najčešće praznim predizbornim obećanjima, želi malo spektakla, da ne kažemo cirkusa. Odgovornost je i na političkim partijama i tome šta su spremne da urade na prepoznatljivosti kandidatkinja prije nego što ih smjeste u studio sa dvojicom profesionalnih proizvođača političkog konflikta. Samo postojanje treće stolice u studiju nije isto što i ravnopravna pozicija u debati.

Politička odgovornost i kalorijski deficit

Iako je smrt Mladića premjestila fokus sa uvreda žena na vrijeđanje dostojanstva žrtava i preživjelih, mizoginija svakako nije nestala. Vidimo to na primjeru Fatke Kulenović kojoj je na društvenim mrežama upućen komentar „kurva“. Osim što je neprihvatljivo dovoditi u pitanje seksualnu moralnost žene kako bi je se diskreditovalo, zanimljivo je posmatrati i način na koji je javnost brani, navodeći da je časna supruga, majka dvoje prelijepe djece… Kao da u suprotnom, kada žena to sve nije, imamo pravo njenu moralnost dovoditi u pitanje. Napadi, kao i dobronamjerna odbrana, u bh. društvenom kontekstu, nažalost, najčešće su zarobljeni istim sistemom vrijednosti.

Činjenica da je neko političarka ne štiti je od odgovornosti za vlastite riječi i postupke. Jelena Trivić i Željka Cvijanović odgovorne su za ono što su govorile nakon smrti Ratka Mladića. Darijana Filipović odgovorna je za političke planove koje nudi biračima, poput „isturenog“ odjeljenja Predsjedništva BiH u Mostaru, ako osvoji taj mandat.

Benjamina Karić treba odgovarati na pitanja o javnom novcu i rezultatima svog rada, jer rodno odgovorno izvještavanje ne znači političku amnestiju žena. Ali postoji razlika između pitanja kako je političarka trošila javni novac i komentara o njenim „svečanim kaloričnim izdanjima“. Populizam, javni novac i političke odluke legitimne su teme za razliku od kalorijskog suficita ili deficita.

Čak i kada otvorene seksističke uvrede ne dominiraju naslovima, to nam ne govori koliko je žena ravnopravna u kampanji. Zato, uz prepoznavanje uvreda i stereotipa, vrijedi pogledati kome pripada stvarna moć, a ko statira u još jednoj predizbornoj predstavi u kojoj su vođe rijetka konstanta.

Članak je finansirala Evropska unija i regionalni projekt „SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan“ koji implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) kojeg je finansijski podržalo norveško Ministarstvo vanjskih poslova.

Sadržaj članka je isključiva odgovornost implementatora projekta i ne odražava nužno stavove Evropske unije, norveškog Ministarstva vanjskih poslova, Centra za promociju civilnog društva (CPCD), Centra za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) ili Instituta za demokratiju i medijaciju (IDM).