Zašto mnogi odlični novinari počinju stagnirati? Prenosimo savjete i primjere iz prakse stručnjaka Poynter instituta o tome kako otkriti same uzroke problema stagnacije pojedinaca u redakciji i kako efikasno pretvoriti teškoće pojedinih novinara u prednosti cijele redakcije.

Novinari, naročito oni dobri, skloni su da stagniraju na nivou koji su dostigli u određenoj fazi karijere. Izvještavaju, pišu, produciraju ili dizajniraju savršeno kompetentno, čak sjajno, ali ne napreduju. Neki su zadovoljni dostignutim kvalitetom, dok drugi taj nivo posmatraju kao nepriliku, kao problem koji žele da riješe. Kao njihov urednik ili menadžer možete biti zadovoljni ili možete željeti da ih povedete dalje. Evo kako da im pomognete, a možda i poboljšate rad čitave redakcije.

Zašto novinari stagniraju

Uzroci stagnacije mogu biti višestruki, a među njima su nedostatak vještina, strah od neuspjeha, pritisak kolega, niska očekivanja, te najčešći među njima: dosada i prezasićenost. Urednici imaju običaj da najbolje novinare drže u istom resoru jer dobro rade svoj posao i osvajaju nagrade. Ali novinarima ponavljanje počinje da dosađuje i počinju koristiti prečice, kao što je neprestana upotreba jednih te istih izvora, dok na kraju ne 'sagore'. Glavni simptom istrošenosti je kada vidite sebe kako istu stvar radite uvijek iznova, bez mogućnosti da se iz takve situacije izvučete, pri čemu se svega toga grozite. Ova nevolja može zadesiti i fotoreportere, producente, dizajnere i ostale u redakciji.

Neki novinari stagniraju jer im nedostaju vještine koje su potrebne za sljedeći nivo. Mi pretpostavljamo da svi u redakciji vladaju svim potrebnim tehnikama. Ali, to nije nužno tako, odnosno moguće je da ne vladaju sa dovoljno vještina. Naprimjer, mnogi novinari ne znaju kako da postavljaju teška pitanja tokom intervjua. Na obuci su naučili kako da dođu do tonskih inserata i citata, snimaka i činjenica, ali ne i kako da iziđu na kraj sa neprijateljski raspoloženim ili nevoljnim sagovornicima.

Novinari, naročito oni sa zvjezdanim statusom, žive u stalnom strahu od neuspjeha, a to je tema o kojoj nikada ne razgovaraju. Svoj sadašnji nivo rada drže pod kontrolom, ali se brinu da će doživjeti neuspjeh na sljedećem nivou. Zato ni ne pokušavaju, ili to čine bojažljivo.

Čak i pritisak kolega može destimulisati napredak. Kako kaže jedna stara ruska poslovica, „Ekser koji štrči biva zakucan.“ Jednom sam obučavao novinara koji je stagnirao, a kojeg su svi smatrali najboljim piscem u tim novinama. On je želio da napreduje, a njegovi urednici su željeli da on dođe na nivo nacionalne zvijezde. Urednici su ga nagovarali da piše rjeđe, ali bolje priče. On je to odbio, plašeći se da će drugi novinari biti ljubomorni na tu njegovu privilegiju.

Na koncu, niska očekivanja menadžera drže ne samo pojedince, već i cijele redakcije na niskom nivou. Svake novine koje izdajete, svaka emisija koju emitujete, svaka stranica koju postavite na internet, pokazuje vašim saradnicima šta očekujete i oni će vam dati ono što misle da želite. Urednici i menadžeri koji zahtijevaju visok učinak svojih ljudi i koji im pomažu, to će i dobiti.

Kako napredovati

Rješenje, naravno, zavisi od uzroka problema, tako da treba da obavite razgovor sa svojim saradnicima koji stagniraju da biste saznali šta ih koči. Ne prihvatajte prebrzo jednostavne odgovore; kopajte do dna, do suštinskih uzroka.

Ako je problem dosada ili prezasićenost, onda je rješenje promjena. Promijenite resor, promijenite rubriku u novini ili emisiji, promijenite neposrednog urednika, promijenite vremenski raspored, promijenite obim posla. Kolumniste prebacite na vijesti i obratno. Od izvještača napravite urednike i obratno. (I urednici se mogu istrošiti.) Jedna novina je izliječila svoje prezasićene fotoreportere tako što je svakog dodijelila grupi od četiri izvještača i jednog urednika. Zamislite šta se desilo. Svi su izvještači takođe bolje radili.

Novinarima kojima nedostaje vještina potrebna za prelaz na sljedeći nivo potrebno je malo poduke. Jednom sam podučavao izvještača zaduženog za policiju, kojeg su u novini smatrali najbržim piscem. On bi užurbano radio za svojim kompjuterom samo deset minuta i zatim predao fantastičnu priču od tridesetak redaka, izazivajući nevjericu i divljenje svojih kolega. Ali odbijao je da prihvati bilo koji drugi zadatak jer bi onda morao pisati više od toga. Upitao sam ga: „U čemu je čarolija trideset redaka,“ i na kraju otkrio tajnu njegove brzine. On bi u svojoj glavi napisao tih tridesetak redaka dok bi pripremao izvještaj, zapamtio bi ih i onda ih prenio na monitor. Ali njegova nevjerovatna memorija je mogla držati samo tridesetak redaka. Stoga sam ga naučio još nekoliko načina da komponuje tekstove, kao što je kombinovanje dva dijela od po tridesetak redaka. Na kraju je bio sretan kada je prešao na duže tekstove. Ako vi niste sposobni da obučite svog novinara, neko drugi u vašoj redakciji jeste. Investirajte tako što ćete im platiti ručak koji će provesti u učenju.

Strahujući od neuspjeha, izvještači se bave ranijim neuspjesima; redakcije nikada ne zaboravljaju i rijetko opraštaju. Od novinara koji su blokirani na jednom nivou razvoja tražim da mi ispričaju o najboljim pričama koje su ikada uradili, a zatim razgovaramo o tome šta je u njima dobro u tehničkom smislu. Na kraju ih pitam da li bi još uvijek mogli da koriste iste metode, ali na intenzivniji način. Jedna novinarka koju sam obučavao je kazala da je u svojim ranijim vrhunskim prilozima uvijek imala više sagovornika, dok njeni sadašnji jednolični portreti koriste samo jedan izvor. „Dakle, šta treba da uradiš?“, pitao sam, a ona je odgovorila, „Da intervjuišem više ljudi.“ Pun pogodak. A kada vaš novinar počne bolje da piše, sjetite se da ga javno pohvalite pred kolegama.

Pritisak kolega zavisi od uzora i počiva na pretpostavci da svi treba da rade na otprilike istom nivou. Ako kolege koje su uzor rade na zvjezdanom nivou, kao u danima slave lista Philadelphia Inquirer ili emisije "60 Minutes", mnogi saradnici će pokušati da imitiraju njihov sjajan rad. Ako su kolege koje su uzor u redakciji zabušanti i cinici, dobijate ujednačeno niske rezultate. Dakle, radite sa svojim najboljim igračima da biste podigli opšti nivo cijele redakcije. I razgovarajte o tome zašto su novi tekstovi bolji. Drugim riječima, kontrolišite pritisak kolega i manipulišite njime da biste dobili rezultate koje želite.

Podizanje očekivanja

U većini redakcija koje posjetim nailazim na očekivanja koja variraju od niskih do osrednjih. Stalna smanjenja uredničkog osoblja su snizila očekivanja, a činjenica da novinari proizvode sve više i više dnevnih priča neizbježno rezultira padom kvaliteta. Šta treba raditi u takvim teškim vremenima?

Sa smanjenjem broja zaposlenih i povećanjem stresa, urednici treba da podignu očekivanja u pogledu kvaliteta u svojim redakcijama.

Podizanje očekivanja diže moral, čak i u teškim vremenima. Dizanje morala podiže samopouzdanje, a dizanje samopouzdanja podiže učinak. Evo kako da istovremeno poboljšate svačiji rad u redakciji koja stagnira: odaberite dva najbolja izvještača i lično radite sa njima tokom nekoliko sedmica s ciljem da proizvedu znatno bolje priče. Igrajte na veliko sa njima, javno ih hvalite i neka svi pričaju o tom umijeću. Zatim ih gledajte kako se podižu i lebde.

Originalni tekst – Poynter Online: http://poynter.org/column.asp?id=34&aid=128612