Redakcije u bunkerima zastarelih pravila

Redakcije u bunkerima zastarelih pravila

Organizacija novinske redakcije u Srbiji u osnovi je nepromenjena već pedesetak godina: ista struktura, način odlučivanja i ista nepisana pravila. Redakcije moraju da se upuste u komplikovan prostupak samopreispitivanja i postavljanja novih ciljeva. 

• Spoljni faktori teraju na promene: promene u štampariji, tehnološke inovacije u pripremi i prenosu teksta i programa, promene vlasnika ili osnivača i slično.

• Unutrašnji faktori se protive promenama: redakcije nisu svesno i odgovorno, donele odluku o neophodnim strukturalnim promenama.

• Organizacije uhvaćene u sopstvenu senku su umiruće organizacije.

• Stanje u štampi je mera slobode u društvu: dovoljno je na nekoliko bitnih kontrolnih tačaka imati proverene poslušnike, tako funkcionišu i društvo i novinske redakcije.

Ko god je u prilici da ozbiljno razmišlja o problemima unutrašnje organizacije novinskih redakcija, ima verovatno toliko sopstvenog iskustva da mu ovih nekoliko naznaka neće biti od prevelike koristi.

S druge strane, početnici nemaju ni vremena ni nerava da se upuštaju u ovu problematiku, iako je instinktivno osećaju kao pritisak kratkih rokova, mrzovoljnih operatera, nekompetentnih redaktora, neozbiljnih fotoreportera (ili drugih pratećih ekipa, posebno na radiju i televiziji, gde su mnogi početnici stvorili dobru osnovu za čir zbog arogancije i "viška pameti" vozača, osvetljivača ili majstora tona).

Iskusnije kolege, opet, vremenom su diplomirale u tim i takvim košmarima, pa im je postalo gotovo svejedno kako je organizovana njihova redakcija; važno je da oni sami u svemu tome dobro plivaju.

Zato i nije čudno što su se, u osnovi, ista struktura, isti način odlučivanja, ista službena hijerarhija i ista nepisana pravila do te mere zabunkerisali u mnogim redakcijama da gotovo i nema ozbiljnih pokušaja da se bar povremeno sve to razmotri i valjano protrese. Pa, ako se posle toga zaključi da ništa ne treba menjati - u redu; ali, kao da nekakav strah od promena sprečava da se učine ti prethodni, više nego neophodni koraci.

Iluzija promena

Kad je 19. februara 1992. godine list "Borba" proslavljao 70-godišnjicu (u to vreme sam bio direktor NIP "Borba"), Nezavisna televizija Studio "B" prikazala je filmski žurnal iz 1952. godine, snimljen u dane kad je "Borba" navršavala tri decenije. Bilo je frapantno, posebno za nas iz tadašnjeg rukovodstva lista, da se u organizacionom smislu za tih četrdeset godina (od 1952. do 1992.) baš ništa nije promenilo: kolegijum zaseda, novinari putuju i pišu, stenografi beleže, daktilografi prekucavaju, urednici skraćuju i opremaju tekstove, tehnički urednici mere "ciceražu", štamparija opominje na rokove, kamioni prevoze tek odštampane primerke.

Kad je u aprilu 2004. godine moja ćerka Marina počela da radi u beogradskoj rubrici “Večernjih novosti” (listu, u kome sam i ja počeo septembra 1973. godine) bio sam zapanjen činjenicom da se u unutrašnjem ustrojstvu tamošnje redakcije, bez obzira na savremeni enterijer i kompjutere gotovo ništa nije promenilo u odnosu na početak 1979. godine, kad sam ja otišao iz nje. Iz razgovora sa ćerkom shvatio sam da je postojeći “redakcijski sistem” uspeo da se odupre čak i nekim tehnološkim inovacijama (rad bez papira, kompjuterski prelom, korišćenje interneta, elektronska pošta...), odnosno da uporedo sa delom redakcije koji startuje i razvija se u takvom okruženju – egzistira i veći broj novinara i urednika koji kao “ludisti 21. veka” i dalje veruju svojim mehaničkim pisaćim mašinama i redigovanju hemijskom olovkom.

U zamci svoje senke

U svom značajnom delu "Svet koji čeka da se rodi " M. Skot Pek zabeležio je da su "porodice ili veće organizacije uhvaćene u sopstvenu senku - umiruće organizacije". Možda i zbog toga većina redakcija, iz senke svog sopstvenog unutrašnjeg ustrojstva, pokušava da se otrgne uglavnom pod pritiskom spoljnih faktora (promene u štampariji, tehnološke inovacije u pripremi i prenosu teksta i programa, promene vlasnika ili osnivača i slično), nego što su same, svesno i odgovorno, donele odluku o neophodnim strukturalnim promenama.

Često se događa da neki vrsni urednici i novinari, kad promene redakciju, ako im se ukaže prilika, nastoje da novoj sredini nakaleme svoja prethodna iskustva (svoje "senke"), pa onda gotovo karikaturalno deluje novouspostavljena organizacija nekog nedeljnika (ili dvonedeljnika) pod dirigentskom palicom čoveka koji je sve svoje zapovesti i pravila izgradio u dnevnom listu. Međutim, i tu redakcije pokazuju veliku žilavost, pa novodošlom ubrzo otupe ambicije i polet ili se, s druge strane - i posle nekoliko godina (s)trpljenja sve začas vrati na staro, čim uporni "gazda" ode s određenog mesta.

Znači li to - pitaće se neko - da unutrašnji redakcijski sistemi traju i opstaju zato što su sami po sebi dobri i što predstavljaju rezultate koji su iznad linije prostog zbira pojedinačnih sposobnosti njihovih članova?! Hans Magnus Encesberger je u eseju "Novinarstvo kao ples između jaja" zapazio da novinari često mogu da budu "žrtve vlastitih rituala" i da to - i prema spoljnjem svetu/čitaocima, i prema sebi samima - postaju kad u dugom periodu "dobrovoljno iznose parole".

Unutrašnje parole

U redakcijama, iznad uredničkih stolova i na oglasnim tablama, sve češće srećemo te "unutrašnje parole", od obaveštenja o rokovima do tehničkih uputstava ("nadnaslov se kuca verzalom"). Ali, kad tih vidljivih znakova nema, to ne znači da unutrašnji redakcijski saobraćaj nije regulisan čitavim nizom informacija, upozorenja i zabrana, koje se u prvih nekoliko dana svakom početniku ukazuju kao besmisleni lavirint, da bi se vremenom u svemu tome gotovo za svakog našla poneka "krivina", prostor u kome je moguće uspostaviti neka lična pravila, čime će se potom, takođe, opterećivati sledbenici i naslednici.

Time se održava iluzija promena, a u osnovi sve najbitnije ostaje po starom: i pozicija glavnog i odgovornog urednika, i odgovornost kolegijuma, i podela po rubrikama, i sektorsko pokrivanje događaja, i način izdavanja i kontrola izvršenja zadataka, pa i način pisanja, odnosno uredničke obrade pojedinih priloga...

U odavno podeljenim ulogama i zaduženjima, gotovo da su svi podjednako statisti, nemoćni da u okviru uskih kompetencija (pa makar bili i na najvažnijim mestima u redakciji) ozbiljnije uzdrmaju logiku sistema koji, po pravilu, odbija promenu.

M. S. Pek, međutim, kaže da "zato što otpor (promenama - prim. I. M.) predstavlja prepreku organizacionom zdravlju i razvoju, neka od najrazvijenijih preduzeća pokrenula su u poslednjih nekoliko godina program samopreispitivanja", tako što "svake druge ili treće godine izlažu osnovne ciljeve i svrhe organizacije, i rukovodioci su često iznenađeni kakvom brzinom se ovi ciljevi mogu nenadano promeniti".

Posledice zadržavanja promena

Od početka 2000. godine radim u redakciji beogradskog dnevnog lista “Blic”, koji je od tada do momenta pisanja ovog teksta (septembar 2004.) dva puta promenio vlasnike, tako da smo u nepunih pet godina imali prilike da osetimo tri koncepta vođenja preduzeća i lista “Blic” kao njegovog brend proizvoda. Pri prvoj promeni, međutim, gotovo da ništa nije promenjeno u unutrašnjoj organizaciji novinske redakcije, niti je došlo do bilo kakvog “samopreispitivanja”, što je moglo da ima ozbiljne posledice po tiraž, uticaj i prihode lista.

Neposredno uoči druge promene i tokom preuzimanja firme od strane sadašnjih vlasnika (švajcarski izdavački koncern “Ringier”) pristupilo se ozbiljnom sagledavanju tadašnjeg koncepta lista i pozicije na tržištu, da bi se zaključilo da “Blic” ima šansu za uspeh ako bude podjednako daleko i od “ozbiljnih” dnevnih listova, i od “žute štampe”. Novo rukovodstvo i njihovi savetnici definisali su “Blic” kao “bulevarski list”, što je u prvi mah izgledalo samo kao promena grafičkog koncepta, da bi vremenom postalo jasno da se ne samo odabir i obrada glavnih tema, već i ukupan način rada kompletne redakcije moraju postaviti na bitno drukčijim osnovama.

U novim uslovima više nije dovoljno da novinar ode na neki događaj i zabeleži šta je tamo čuo ili video, već zajedno sa urednikom mora da pripremi i odgovarajuće tabele ili grafikone; nije dovoljno da se kolegijum sastane samo jednom u toku dana i “podeli zadatke”, već se to čini najmanje tri puta dnevno; nije dovoljno ni da urednici pojedinih rubrika samo prenesu neku agencijsku vest, već mora da se kolegijalno utvrdi u kom delu lista i uz kakvu dopunu i obradu će ta informacija biti najbolje plasirana.

Dakle, jedno ozbiljno “samopreispitivanje” pokrenulo je čitav niz promena, kojih, ruku na srce, dobar deo urednika i novinara “Blica” još nije svestan. Nekima od njih se čini da oni i dalje ”idu na šljaku” i da mogu da rade kao što su “uvek radili”, odnosno da se novine i dalje prave “samo od tekstova, fotografija i naslova”.

Promene u redakcijama zavise od promena u društvu

Encesberger kaže da je "stanje u kome se nalazi štampa i danas pouzdan pokazatelj za meru unutrašnje slobode koju je sačuvalo jedno društvo". Upravo na toj tezi sasvim se jasno pokazuje zašto u nas tako dugo nema značajnijih promena u samim redakcijama: jednostavno, nije se promenilo društvo! Društvu (državi, strankama na vlasti, uticajnim moćnicima, novim “gazdama” kao eksponentima i reprezentima određenog društva) postojeća struktura medija i unutrašnja organizacija novinskih redakcija apsolutno odgovaraju, jer to omogućava da se gotovo svi stari mehanizmi i poluge i dalje nesmetano koriste da bi se artikulisali i odbranili određeni interesi i njihovi javni protagonisti.

Sa staromodnim redakcijskim strukturama, u kojima je dovoljno na nekoliko bitnih kontrolnih tačaka imati proverene poslušnike, jedino je bilo moguće izvršiti sva političko - informativno - sadržinsko -tematska salta mortala, čiji smo svedoci bili u poslednjih deset godina Dvadesetog veka. To je, ruku na srce, nastavljeno i posle petooktobarske revolucije u Srbiji, upravo zbog toga što se ona ubrzo pokazala kao personalna promena, a ne kao promena institucionalnog i ekonomskog sistema. Sve tri postmiloševićevske vlade nastavile su da vladaju koristeći u manjoj ili većoj meri osnovne poluge i mehanizme uspostavljene tokom njegove vladavine, pri čemu je nastojanje da se manipuliše medijima i javnim mnjenjem (ako već ne mogu da se stopostotno kontrolišu) bilo i ostalo posebno omiljeno.

Pepeljasta saopštenja

Slaba je uteha što je u tom smislu situacija u dlaku identična na čitavom prostoru bivše SFRJ, jer i to treba shvatiti kao dokaz više za tezu da nedemokratskom i autokratskom karakteru vlasti odgovaraju tako ustrojeni (i uštrojeni) mediji. To što su u pojedinim etapama političkih previranja otpadali čitavi novinarski i urednički timovi, što je sistem informisanja sistematski proizvodio nekompetentne kadrove (Pek: "ljudi dignuti na nivo svojih nesposobnosti"), samo je vidljivi ritual nevidljive bitke da se postojeći sistem ne menja, a posebno da te promene, ne daj bože, poteknu iz samih redakcija, kao njihova imanentna potreba i interes.

Zapanjujuće je što se u tom smislu ništa bitno ne događa ni u tzv. nezavisnim medijima, mnogobrojnim novopokrenutim listovima i stanicama, iako se svi diče drugačijim svojinskim, osnivačkim i programskim konceptima. Bilo bi suviše jednostavno to pripisati stečenim navikama (jer su na čelu tih medija uglavnom ljudi sa višegodišnjim stažom u tradicionalnim redakcijskim obrascima), a još gore - odsustvo redakcijskih sastanaka ili neformalnu atmosferu u nekim kućama dizati na nivo novopronađenih organizacionih formi.

Zabrinjavajuće je, takođe, što od raspada bivše zajedničke države svi relevantni opozicioni/oporbeni politički faktori, osim načelnih parola o slobodi štampe i post festum reagovanja na pojedine događaje i skandale - nisu pokazivali baš nikakvu volju da proniknu u suštinu odnosa koje reprodukuje (i koji reprodukuju) postojeći sistem.

Njima, izgleda, nije ništa manje drag "pepeljasti stil službenih saopštenja" (Encesberger), koji je u raznim varijacijama bio i ostao osnovna odrednica ovdašnjeg zvaničnog komuniciranja, što veoma često bukvalno demonstriraju nastupajući u javnosti raznim saopštenjima, ili samo preko zvaničnih predstavnika.

Ta se praksa vremenom pretvorila u gotovo jedini oblik političkog delovanja velikog broja partija i njihovih lidera, među kojima mnogi smatraju da im je ta vrsta “prisustva u javnosti” dovoljna legitimacija za neku “predizbornu koaliciju”, kojom će se, šlepujući uz veće i ozbiljnije stranke – kako tako održati u životu. Oni mahom medije doživljavaju kao nešto što treba samo da “prati” njihovu “aktivnost”, pri čemu su bomabstične izjave, poluistinite (dez)informacije i razna podmetanja postali gotovo legitimna praksa u stilu “nije važno šta piše, važni su naslov i slika”. Njihov odnos prema novinarima najbolje se ilustruje u samodopadljivim javnim pozivima za konferencije za štampu (u kojima, po pravilu, nema nikakvih informacija o čemu će se tom prilikom govoriti) i polutajnim pozivima glavnih i odgovornih urednika nekih medija kad se zaista ima neka važna informacija.

Za prirodu ovog teksta više je nego dovoljno ukazati na potrebu da se krene drugim putem, da se potreba samopreispitivanja ciljeva i zadataka redakcija promoviše u samim redakcijama i među samim novinarima i urednicima. U tom smislu pravi je trenutak i za kolege koji tek startuju u novinarstvu, da shvate svu pogubnost pravila kojima će ih tek okružiti i sludeti u većini redakcija.

Zato će izostati sve ono što bi, po prirodi stvari, trebalo da bude predmet ovog teksta: nabrajanje i opisivanje funkcija, podela nadležnosti, koordinacija i subordinacija u nekakvoj imaginarnoj, idealnoj redakciji. Uzaludan je to posao, ne samo zato što je nemoguće shvatiti sve varijacije osnovnog modela u štampi, u agenciji, na radiju ili televiziji, pa onda u dnevnim, nedeljnim ili specijalizovanim listovima, pa u nacionalnim ili lokalnim institucijama... već prvenstveno stoga što bi to bio (i s naše strane) novi primer preslikavanja postojećeg, a ne izazov tom unutrašnjem poretku, njegovim besmislenim tabuima i mitovima, ne ozbiljno suočavanje sa bolešću čiji je rezultat "svakodnevna igra skrivalice s istinom" (Encesberger).

Korak do haosa

Jedna kineska poslovica kaže da "onaj ko hoće da skoči visoko mora da s vrati nekoliko koraka unazad". U toj jednostavnoj mudrosti sadržano je i nekoliko mogućih pravaca poboljšanja postojećih redakcijskih sistema: vraćanjem unazad neminovno dolazimo do problema obrazovanja, kadrovske politike, položaja i uloge menadžmenta, odnosa prema svetskim iskustvima, vraćamo se, dakle, na niz pitanja na koja ni u mnogo boljim prilikama nismo imali valjane odovore.

Nije slučajno, na primer, što su iole ozbiljnije promene realizovane samo u redakcijama gde su menadžeri istovremeno bili i dobri novinari sa podjednakim kompetencijama u oba pravca - i novinarskom i organizacionom - i to najčešće posle određenog perioda njihovog izbivanja u inostranstvu. Nije, takođe, slučajno ni to što se nasuprot postojećem sistemu obrazovanja novinara pojavljuju razni kursevi, radionice i ad hoc edukativne forme, nastojeći da popune prazninu između onoga što redakcijama treba i viška akademizma kojim se opterećuju studenti žurnalizma.

"Organizacije nemaju pravo da budu nelogične" - pisao je veliki srpski književnik Miloš Crnjanski ("Roman o Londonu"). Redakcijski sistemi svojih nelogičnosti najčešće nisu ni svesni, upravo zato što je njihov višestruki prauzrok daleko izvan njih. M. S. Pek - da se još jednom vratimo njemu  - kaže da "ako se neka grupa razvija u pravcu mudrosti, zrelosti, efikasnosti i uljudnosti, postoji red i zakonitost u tom procesu: od pseudozajednice, preko haosa i praznine, do istinske zajednice".

Većina redakcija u nas nalazi se negde između prve dve faze: delujući često haotično pokazuju da su još na nivou pseudozajednice, koja nije smogla snage da izvrši neophodno samopreispitivanje i da preko neminovne praznine - koja nastaje u procesu oslobađanja od starih šablona i građenja novih odnosa i vrednosti - dođu do prave zajednice. Zajednice u kojoj će jasno podeljenim ulogama odgovarati i jasno razgraničene sfere odgovornosti, gde će vrhovni princip delovanja biti čuvena definicija konsenzusa klinike Valej:

"Konsenzus je grupna odluka za koju neki od članova mogu da misle da nije najbolja, ali s kojom moraju da žive, da je podrže i obavežu se da je neće podrivati; do koje se došlo glasanjem kroz proces u kome je problem potpuno pretresen, a svi članovi se osećaju da su adekvatno saslušani; u kojoj svako ima podjednaku moć i odgovornost i gde su izbegnuti različiti stepeni uticaja na osnovu individualne tvrdoglavosti ili karizme, tako da su svi zadovoljni procesom."

Koliko sam bio siguran da je to formula kojom bi se moglo doći do idealne unutrašnje organizacije svake konkretne redakcije – svedoči i činjenica da sam ovaj tekst svojevremeno naslovio sa “Pacijenti klinike Valej”. Reči “pacijenti” i “klinika” sugerišu da je na ovom planu potrebno i postavljanje preciznih dijagnoza, i određivanje pravilnih terapija, kako bi redakcijski organizmi mogli da se uspešno odupru svim unutrašnjim i spoljnim virusima i zagađenjima. Da bi se to postiglo neoophodan je konsenzus koji će se u što je moguće većoj meri približiti “Valej definiciji”, bez obzira što je iluzorno očekivati da će baš svi članovi neke redakcije pokazati volju i sposobnost da se upuste u ovaj komplikovan prostupak samopreispitivanja i postavljanja novih ciljeva.   

*          *          *

(* Osnovu ovog priloga čini tekst “Pacijenti klinike Valej”, objavljen u knjizi “Putnici ludog tramvaja” (“Vreme knjige”, Beograd, 1995.), čiji podnaslov “Novinarstvo za početnike, početnica za novinare” najbolje ilustruje njen karakter i svrhu. Dvadeset autora, mahom uglednih novinara beogradskih redakcija, napravilo je priloge o tome kako se pišu određeni novinski prilozi (vest, članak, reportaža, kritika...), što je potkrepilo po jednim od svojih tekstova iz tog “žanra”. Kako sam u to vreme bio direktor NP “Vreme” priređivači knjige  smatrali su da je moj “žanr” unutrašnja organizacija novinskih redakcija. Knjiga se još može nabaviti preko izdavačke kuće “Stubovi kulture” (011/2403-122.)

Autor je bio zamenik glavnog urednika “Duge” (1984 – 1988), “Borbe” (1989 – 1990) i “Danasa” (1997), glavni i odgovorni urednik “Naše Borbe” (1998), direktor NIP “Borba” (1990-1993) i NP “Vreme” (1993-1996), te urednik “Blica nedelje” (2001-2003). Sada je urednik dodatka “Beograd”, koji se svakodnevno objavljuje u “Blicu”.