Govor mržnje i (zlo)upotreba slobode izražavanja
Govor mržnje i (zlo)upotreba slobode izražavanja
Kako pronaći balans između slobode izražavanja u medijima i govora mržnje? Izvještaj sa okruglog stola „(Zlo)upotreba slobode izražavanja na javnoj sceni“.
Vodeći se osnovnim ljudskim pravima, kao što su pravo na informisanje i slobodu izražavanja, vrlo lako je prepoznati da ta prava u BiH nisu apsolutna. Demokratsko društvo treba osvještenu kritičku javnost i slobodne medije, ali se vremenom ove potrebe zloupotrebljavaju i usmjeravaju ka ostvarivanju individualnih, političkih ili drugih degradirajućih ciljeva. Prepoznavši ovaj problem, Internews BiH zajedno sa Centrom za studije globalnih komunikacija Univerziteta u Pensilvaniji organizovao je u Sarajevu okrugli sto „(Zlo)upotreba slobode izražavanja na javnoj sceni“. U utorak su u prostorijama Kina Kriterion odgovore na pitanje da li se govor mržnje ponovo vratio u bosanskohercegovačke medije dali profesor prava na Univerzitetu u Ghent-u u Belgiji Dirk Voorhof, profesorica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Mostaru Mirjana Nadaždin-Defterdarević, te novinar Emir Imamović. Okruglom stolu prisustvovao je i specijalni gost - profesor Monroe Price, direktor Annenberg Škole za Globalne komunikacije Univerziteta u Pensilvaniji i profesor prava na njujorškoj školi prava Benjamin N. Cardozo, koji se po završetku izlaganja kolega uključio u diskusiju.
Govor mržnje ponovo se pojavljuje na bh. javnoj sceni i u medijima. Ova rasprava već duže vrijeme traje u javnosti. Na ovaj način organizator je temu htio što više približiti novinarima, te pojedincima iz nevladinih organizacija i akademske zajednice BiH. Obrazložena su pitanja kontinuiteta govora mržnje, načina na koji ga razlikovati od klevete ili uvrede, te šta učiniti da se iskorijene uslovi koji su omogućili njegovo obnavljanje i trajanje.
Moderatorica okruglog stola Duška Jurišić, za početak je navela da treba razdvojiti govor mržnje u medijima i govor mržnje na javnoj sceni, te dodala da poseban problem predstavlja to što se govor mržnje nerijetko stavlja u istu ravan sa klevetom.
Odvojiti govor mržnje od klevete
Okrugli sto otvorio je prof. Voorhoof. - Želio bih da pojasnim šta je to govor mržnje, zatim argumentovati zašto je potrebno limitirati i sankcionisati govor mržnje, i kako ga na lukav način zabraniti – obratio se profesor prisutnima. U svom izlaganju osvrnuo se na stajališta Evropskog suda za ljudska prava vezana za govor mržnje i slobodu govora, a onda pokazao nekoliko slučajeva Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Po pitanjima slobode medija i govoru mržnje, smatra da situacija u BiH nije mnogo loša. Prema istraživanjima o slobodi govora, nalazi se na 47. mjestu u Europi. Ako se uzme u obzir da prednjači među zemljama u regionu, ostavlja se mjesta za dokazivanjem i unaprijeđenju ka višoj poziciji. - U Ukrajini, Turskoj, a posebno u Rusiji, novinari su u jako teškoj situaciji i onemogućeno im je da rade svoj posao nezavisno – rekao je prof. Voorhoof. Budući da postoji prostor za dokazivanjem, BiH ima veliki pritisak da učini nešto po pitanju onemogućavanja govora mržnje. Evropski sud se sa ovim nosi na osnovu principa da je sloboda govora jako važna, a to je nešto što u demokratskom društvu moramo prihvatiti. - Također, tu su i prava da budemo provokativini ili čak da obratimo pažnju na javno mišljenje koje je od javnog interesa, mada nam se ono ne sviđalo. Moramo biti tolerantni i prihvatiti naše društvo, inače demokratija i mediji bi izgubili svoju ulogu – objasnio je prof. Voorhof. U sklopu izlaganja prikazao je nekoliko slučajeva Europskog suda, gdje je morala biti diferencirana razlika između govora mržnje i klevete.
Kada se govori o slobodi medija spremni smo unaprijed da modificiramo tu slobodu i da joj pridajemo veliki značaj. Međutim, kada se govori o bilo kojoj slobodi, postavlja se pitanje granica te slobode – kazala je profesorica Nadeždin-Deftedarević. Objasnila je da se pravo slaže s tim da nema apsolutnih sloboda. Sloboda izražavanja i medijskog govora ne spada u apsolutne medijske slobode. Ona je ograničena drugim jednako vrijednim pravima i slobodama. Smatra da je prethodno neophodno razjasniti ko treba postaviti granice slobodnim medijima i treba li postaviti autonomno pravo, te dati odgovore na pitanja može li država svojim autoritetom i prisilom kojom raspolaže garantovati slobodu ili je potrebno staviti pod kontrolu onih koji su najpozvaniji da odrede njene granice. Prema njenim riječima, autonomno pravo se povuklo iz ove oblasti ocijenjujući da intervencija u slobodi medija uvijek više nanosi štete nego što donosi koristi.
- Kada govorimo o slobodi informisanja i govora u domeni medija, onda granice slobode prvenstveno predstavlja autonomno pravo, pravo koga postavlja sama novinarska profesija. U tom slučaju govorimo o jednoj rijetkoj beneficiji, jer oni koji primjenjuju tu normu su u istoj branši sa onima koji su je postavili – objasnila je. Sloboda medija u BiH je prošla jedan drugačiji i specifičan put nego u ostalim evropskim zemljama, pogotovo nakon rata koji je imao poražavajuće posljedice i užasne manifestacije. Prof. Nadeždin-Defterdarević prije svega misli su mediji u proteklom periodu bili višestruko zloupotrebljivani, tako da bi bilo pogrešno očekivati da su se loša iskustva izgubila preko noći. - Bez obzira što je riječ o autonomnom pravu, definiciju govora mržnje preuzimamo iz međunarodnog pravnog standarda. Riječ je o def. koja je vrlo okvirna i konkretizuje se obzirom na realnu društvenu sitaciju – kazala je.
Primjena ove definicije je delikatna i složena, a odgovornost onih koji je primjenjuju je mnogo veća. Prema njenom mišljenju najvjerodostojnija definicija mržnje glasi da je to mrziteljski način izražavanja, predstavljanje slikanja i pisanja. To nije samo otvoreni poziv prema obračunu, istrebljenju i diskriminaciji, nego je riječ o čitavoj interpretaciji govora koja se između ostalog sastoji u lažima, nacionalnim stereotipima i onečovječavanju pripadnika drugih grupa koji se bez obzira na individualne ralike predstavljaju kao bića koja nisu ljudi i kao ljudi niže vrste. Objasnila je da se na ovaj način kod pripadnika sopstvene grupe smanjuje otpor prema zlostavljanju i uništavanju, jer navodno nije riječ o pripadnicima ljudskog roda. Uvod u dehumanizaciju je već uporno nazivanje pripadnika drugih nacionalnih, rasnih ili vjerskih skupina pogrdnim imenima koja se razlikuju od onih pod kojima su poznati ili sami sebe nazivaju.
Prof. Nadaždin-Defterdarević smatra da je, prije nego što se govor mržnje pojavi, potrebno imati standard da bi tu manifestaciju sigurno mogli nazvati pravim imenom. - Tada možemo govoriti o pravnom sadržaju koji se konzumira i javno zahtijevati sankciju, bez obzira ko je daje: da li regulatorna tijela iz domena autonomnog prava ili ćemo morati posegnuti za sudskim postupcima i tražiti satisfakciju za pretrpljenu duševnu bol – obrazložila je profesorica, naglasivši da kada se govori o domenu govora mržnje, mora se znati da on postoji u svakom društvu. Jedino pitanje je koliki je procenat tog govora, da li je javno eksponiran i koja je njegova funkcija. U završnom dijelu svog izlaganja rekla je da ovu društvenu formaciju ne treba prešućivati, zloupotrebljavati, politički eksponirati i koristiti kao podesan propagandni kanal. - Nažalost, imamo iskustvo da su mediji tome itekako bili podložni. Upravo definisanje sadržaja govora mržnje znači educiranje s namjerom da se on prevenira – zaključila je prof. Nadaždin-Defterdarević.
Svoj stav da govor mržnje nikad nije izašao iz bh. medija, tako da se nije mogao ni vratiti, u svom uvodnom izlaganju iznio je novinar Emir Imamović. Vjeruje da je društveni okvir u 
kojem djeluju bosanskoherceovački mediji utemeljen na međusobnoj mržnji. - Već živimo u jednoj apsurdnoj situaciji u kojoj se do kraja pokazuje da svaki tekst ima svoj kontekst. Samo kod nas hladni novinarski profesionalizam predstavlja saučešće u širenju govora mržnje - rekao je Imamović, objasnivši da novinar bez ograde od nečijeg stava i podcrtavanja da navedeni govor predstavlja govor mržnje postaje saučesnik u zločinu. Smatra da prije svega moramo prihvatiti činjenicu da u BiH nikad nije postojalo slobodno novinarsto, te da se ne treba zanositi iluzijama. Nekada je većina printanih medija služila isključivo ideologiji i politici, danas služi krupnom kapitalu. Krupni kapital, opet, ima političke interese. Taj okvir je savršen između ostalog i za reaktivaciju govora mržnje.
- Trenutno možda nema istu pozadinu koju je imao ranih '90-ih, ali se koristi za postizanje istih ciljeva: da se omalovaži drugi i drugačiji po bilo kojoj osnovi, nacionalnoj, seksualnoj, ekonomskoj ili bilo kojoj drugoj – kazao je Imamović. Mišljenja je da su bh. mediji na svom primjeru pokazali šta je mjera medijske slobode i kako se ona može održavati dok pristizale međunarodne donacije za uređene printane medije. Samo u tom slučaju su na tržištu uspijevale opstati novine koje su bile visoko profesionalne i koje su ukazivale na sve društvene devijacije, od govora mržnje do slavljenja ratnih zločina na javnoj sceni. - Mržnja se ovdje koristi kao parola, jer, kako kaže Nebojša Radmanović: mi smo taoci svojih igrača i njima govorimo ono što žele čuti. Bojim se da ima građana BiH koji žele čuti nešto najgore o onima drugima - rekao je Imamović, citirajući teoriju Marinka Čulića da spas medija i medijskog profesionalizma ide ka tom putu da će najbolji medijski poslodavac jednoga dana biti država. Kao primjer je naveo hrvatski samostalni Srpski tjednik Novosti, kojeg finansira hrvatska Vlada na ime obaveze da podupire manjine. Smatra apsurdnim da medij koji ne promoviše mržnju i radi na promicanju svih najvažnijih društvenih vrijednosti, u ovom trenutku se vodi kao srpski, a finansira ga HDZ-ova vlast jer ima tu društvenu obavezu. Budući da nije podložan drugim tržišnim uticajima, on se pokazuje kao apsolutno slobodan. - U BiH nemamo ni približnu situaciju. Naš javni servis apsolutno je podložan politici, tržištu i privatizovan je do kraja, dok su komercijalni mediji toliko komercijalni da ovise o jednom finansijkom centru na osnovu kojeg žive i predstavljaju njegov megafon – objasnio je Imamović.
Veliki izazov zakonskom sankcionisanju govora mržnje predstavlja poštivanje slobode izražavanja kao jednog od temeljnih ljudskih prava u svim demokratskim društvima. Govor mržnje se ne može brzo iskorijeniti. On je u kontinuiranom trajanju od najmanje dva desetljeća na neki način postao dio kulture naše sredine i regiona. Rasprave ovog tipa su jedan od načina kako se boriti protiv govora mržnje i reagovati na pravi način, te podići svijesti javnosti.