Pojednici su slika društva. A kakvo je bosanskohercegovačko govore
Sabihina, Omerova, Melihina, Nedina priča. Oni pričaju priču o društvu
u kojem je svako na nekoj svojoj ivici.

Jesen za 48-godišnju Sabihu Imamović ima potpuno drugačije značenje. Tada se sprema za dalek put. Ide na Pelješac u berbu maslina. Daleko je, ali se isplati: dnevnica je 140 kn ili 2 litra maslinovog ulja. U Bosni i Hercegovini za nju posla nema. Kao ni za njenoga muža.

 

«Žena mašina»

Rado se prisjeća prošle jeseni i berbe maslina. "Moj gazda Stipe zvao me je 'žena mašina'. Puno sam radila. Za deset dana, nas troje ubrali smo tonu maslina. Kad radim - radim. Prsti bole, ali se navikneš", govori spuštenog pogleda sa cigaretom u ruci. Voljela bi, kaže, da i u Bosni ima sličnog posla za nju, kao i za njenog muža koji već mjesec na Pelješcu okopava masline.

Sabiha je jedna od pola milona Bosanaca i Hercegovaca koji, prema podacima državnog Zavoda za statistiku, nema posao.

Sa mužem i dvoje djece živi u selu Šanica nedaleko od Jablanice, u prirodnom okruženju i skromnom domu. Sa pet godina izgubila je desno oko. Kaže da joj ranije to nije bio problem. Danas joj smeta, naročito kada radi. Međutim, sve što želi, kao i njen muž, je da svojoj porodici osigura egzistenciju. Ne želi tražiti pomoć. Samo želi posao.

Novac zarađen od sezonskih poslova nije dovoljan za život. Jedina stalna primanja od kojih živi ova četveročlana porodica su 150 KM koje Sabihin muž dobija od Službe za zapošljavanje i 40 KM invalidske penzije. Djeca idu u srednju školu u Mostar. „Za njih se moramo boriti“, kaže Sabiha i, dok me ispraća, prstom pokazuje na krajolik i planinu Prenj, gdje sa mužem siječe drva ako ko naruči.

Marginalizacija svakog pojednica u bosanskohercegovačkom društvu uvjetovana je erozijom vrijednosnih sistema i institucijama koje ne funkcioniraju. U takvoj situaciji najviše trpi porodica, objašnjava sociolog Dino Abazović. „Mikro zajednica - porodica, svakodnevno na različite načine trpi udare od ekonomske neimaštine, nesigurnosti, političke neizvjesnosti.“

Da je cjelokupno društvo u BIH marginalizirano lako je dokazati, tvrdi Abazović. “To nije samo pitanje institucionalnog života. Ta vrsta marginalizacije je odraz stanja na koji institucionalni sistem funkcioniše u BiH. Primjer nekonstitutivnih i priča 'Sejdić - Finci' to pokazuje."

I “konstitutivni”m ako su na pogrešnoj adresi, sigurno će biti ugroženi. S druge strane, institucije i društvo pokazuju snažnu marginalizaciju pripadnika različitih manjinskih grupa. Ali nisu u problemu samo manjinske grupe - svuda oko nas su primjeri onih koji su obespravljeni, bilo da su penzioneri, studenti ili nezaposleni invalidi.

Korak po korak do cilja

Prvih deset godina života Omer Keskin pokušavao je prohodati. Bio je nepokretan, a u školu su ga nosili roditelji. To mu nije smetalo da bude najbolji učenik u razredu. Korak po korak, pad po pad, njegovom i upornošću roditelja, Omer je prohodao. Završio je Ekonomski fakultet, ali za njega još nema posla. 32-godišnji Omer je radio kao pripravnik u opštini Jablanica, nakon čega jejoš godinu volontirao.

Da bi volontirao u opštini, prije dvije godine, tražili su mu potvrdu o stepenu invalidnosti, koju on nikada do tada nije tražio. Tada je utvrđeno da je 100% invalid drugog stupnja. Na osnovu toga sada ima primanja 265 KM, ali nema posao. Ugovor je istekao i u opštini se čeka sistematizacija koja bi mu možda mogla obezbijediti neko radno mjesto.

Omer kaže da nikada nije tražio bilo kakve privilegije na osnovu invaliditeta. Ne traži ni sada. "Mogu raditi sve na kompjuteru. A to se danas traži“, priča ovaj mladić vedrog duha i s osmjehom dodaje da „vjeruje u bolje sutra“.

Za situaciju u kojoj se našao, krivi komplikovan državni aparat, ali i pojedinca. "Pojedinac je kriv što je ovakav haos generalno u BiH od cjelokupne države do mijenjanja stvari u lokalnim zajednicama. Opšti je haos u drušvu, kriza identiteta, morala,...", komentariše Omer.

Sa ovom tvrdnjom slaže se i sociolog Dino Abazović. Sistem vrijednosti u Bosni i Hercegovini potpuno je razbijen, a devijantne pojave dio su naše svakodnevnice, smatra on.

„Radi se o više vrijednosnih sistema koji funkcioniraju po principu privremenih. Devijantne pojave poput kriminala imaju jasan vrijedonosni sistem koji funkcionira bez obzira na ograničenja. Argumenti moći i sile su argumenti na koje se najviše ljudi oslanja“, dodaje Abazović.

Problem nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini ima različite uzroke. Država je u tranziciji i, kako nas već godinama ubjeđuju, «na putu» ka evropskim integracijama. Brojni su oni koji su zbog promjene društvenog sistema ili privatizacije ostali bez kore hljeba.

Umjesto penzije - rješenje o otkazu

Meliha i Edin Pulić su bračni par iz Sarajeva koji su bez posla ostali zahvaljujući poslijeratnoj privatizaciji državnih firmi. Meliha je ostala bez posla 2006. godine. Do prijevremene penzije trebala joj je samo godina. Kaže da je znala šta se sprema, ali se nadala da otkaz neće dobiti. Prije zvaničnog otkaza, tadašnja direktorica je pozvala na razgovor i ponudila joj  posao kurira i čistačice. Iako je po zanimanju ekonomista, odmah je pristala. Željela je ostati na poslu.

»Dešavalo mi se da mi daju poštu bez potpune adrese i ja tražim. Ako ne bih našla, govorili su mi 'Traži ponovo!'», prisjeća se Meliha s tugom u očima. Umjesto još jedne godine, zajedno sa još deset kolega koji su od osnivanja firme Unis Tours tu radili, dobila je otkaz. Invalidsku penziju nije mogla dobiti iako ima probleme sa kičmom.

Zahvaljujući rođacima, muž Edin je dobio posao u Javnom preduzeću vodovod i kanalizacija. Žive od njegove plate. Iako ni on nije u zavidnom zdravstvenom stanju, sretni su što bar on ima posao. Njihov topli dom ispunjen plemenitošću i mirisom štrudle koju je Meliha pripremila napuštam sa željom da uživa u svojoj zasluženoj penziji.

Nisu u BIH ugroženi samo nezaposleni, invalidi ili oni koji ne mogu da dođu do zaslužene penzije. Žrtve porodičnog nasilja posebna su manjina, koja se svakodnevno bori sa komplikovanim zakonima, pokušavajući da, koliko je to moguće, zaštite prije svega djecu.

Na nepoznatoj adresi

Neda Ferizović je majka dvoje djece, žrtva zlostavljanja i liječnik. Njen muž, dijagnosticirani psihopata sa kojim je živjela 25 u braku, sada živi u njihovom stanu na Grbavici.

Put na koji se uputi žrtva nasilja ukoliko želi prestati biti žrtva je dug i težak. Doktorica Ferizović prvi slučaj zlostavljanja prijavila je 2003. godine policiji, pa 2004. ponovo. Nikakvih značajnih promjena nije bilo. „Policija upiše prijavu, a prijetnje, modrice, kao i ekstremne izjave ljubavi zlostavljača nakon svega nastavljale su se“, priča ona.

Čitav život posvetila je pomaganju drugim ljudima, a zapravo je ona ta kojoj je pomoć potrebna. Hrabrost je, kaže, bila potrebna za odluku da prizna nasilje i potraži pomoć. Iščitavala je pravne spise i razmatrala mogućnosti. Nakon godina zlostavljanja, 2007. je ponovo otišla u policiju i prijavila slučaj zlostavljanja. Ovaj put policija je brzo reagovala. Tužilac je pokrenuo tužbu protiv njenog muža, ali su mjere zaštite odbijene.

Nije se predavala. Nakon uložene žalbe izrečene su prve zaštitne mjere u Kantonu Sarajevo. Zabrana prilaska u krugu od pet stotina metara i obavezno psihijatrijsko liječenje njenog muža godinu do dvije godine. Nažalost, malo zlostavljanih žena zna da ove zaštitne mjere uopće postoje. Zbog nedovoljne educiranosti, sporosti policije, ali i pravosudnih institucija, mali broj žena odvaži se prijaviti nasilje. Kada to i urade, u društvu u kakvom žive nerijetko se suočavaju sa odbacivanjem okoline, stidom i strahom.

Slučaj doktorice Ferizović je djelimično završen. Brakorazvodna parnica je gotova. Krivični postupak također. Njen bivši muž je osuđen na šest mjeseci zatvora uslovno. Ali pozivi iz Tužilaštva i dalje stižu. Tužilac je nakon sedam godina reagirao na njenu prijavu iz 2003. godine i započet će zasebni krivični postupak.

Ova žena još ima snage,iako su prijetnje i dalje prisutne od strane njenog bivšeg muža. Pokrenut će i taj postupak. A šta je sa onima koji ne poznaju zakon, mogućnosti? Ona se trudi pomoći svojim pacijentima i onim zlostavljanim, ali i zlostavljačima. Nastoji i učestvovati u edukaciji ljekara na seminarima o nasilju u porodici, koji se rijetko održavaju.

Iako sa svojom djecom,iz sigurnosnih razloga, živi na «nepoznatoj adresi», nada se da će jednoga dana konačno moći mirno spavati. Društvo i država ne pomažu joj mnogo. Pola njene plate odvaja se za kredit za stan u kojem živi njen muž. A druga polovina ide za kiriju za stan u kojem sad živi.

 

Drugačiji ili samo svoj

Jedan od primjera kako «drugačiji» mogu funkcionirati u našem društvu je Hasan Memić-Rob. U članku koji je objavljen u Magazinu Dani 2002.godine, nazvali su ga «Jogi iz Drežnice». On sebe ne naziva tako. Kada sam ga posjetila i upitala da li se on osjeća marginaliziranim u našem društvu, odgovorio je - NE. Godine nije želio otkriti, kaže da to nije važno.

Živi u selu Drežnica u blizini Mostara. Želi da Drežnica postane meta turista, a nastoji i da kroz „Centar Eureka“, organizaciju koju je osnovao, promiovira taj cilj. Još kao dijete zanimao se za drugačije stvari. Iako je napustio školu, knjigu nije nikad.

Cijeli život traga za istinom i pronalazi je u sebi. Moć pozitivnog mišljenja, unutrašnji mir ne samo da pomaže njemu već i okolini. Ritual hodanja po žaru koji je ranije prakticirao, kada je osjećao potrebu, ljudi su posmatrali kao neki magični trik. Ali taj ritual se, prema Robovim riječima, koristi u terapeutske svrhe. Objašnjava da sjedinjavanje ljudske biološke energije i energije vatre dovodi do ujedinjavanja tih energija i postiže pozitivno djelovanje, kako za pojedinca tako i za okolinu.

Vremenom su se ljudi iz njegove okoline navikli, ali se niko nije zaista zainteresovao za ono što radi. Ali on nije u konfliktu sa okolinom. “Ja ne mogu  biti u konfliktu sa tobom. Ja samo mogu biti u konfliktu sa svojim mišljenjem o tebi.“

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tekst je napisan u sklopu specijalističkog programa za mlade novinare i studente novinarstva  “Izvještavanje o marginaliziranim grupama u BiH” (decembar 2009 – februar 2010). Organizator programa je Mediacentar Sarajevo.