Veliki broj ovisnika narkoticima nikada ni ne pređe prag izliječenja u nekoj od komuna. Za one koji se odluče na taj korak i uspiju, problemi kao da tek počinju. Liječeni ovisnici nemaju vrata na koja mogu pokucati ako se žele vratiti u život. Ako ih porodica već nije odbacila, društvo to sasvim sigurno hoće: umjesto pružanja nove prilike država im daje jednokratnu pomoć, a poslodavci ih ne žele zaposliti.

Kada je s vršnjacima počeo pušiti marihuanu nije imao ni punih osamnaest godina. U početku mu se nije svidjelo, ali je nastavio. Nije znao da će se pretvoriti u ovisnika. Danas ima trideset godina, i najljepših dvanaest godina života proletjele su mu kao tren. Tri godine pušio je travu, devet godina šmrkao heroin, dva puta bio u zatvoru i četiri puta u komuni.

I sada je na liječenju u komuni koju mu plaćaju roditelji. Imao je sreću i nije kao većina ovisnika odbačen od porodice. Prisjeća se kako je krenuo putem koji vodi ka dnu.

- Po završetku srednje škole, iz radoznalosti i znatiželje s vršnjacima sam počeo pušiti travu i piti 'Tramale'. Nenormalno sam pušio travu i pio po deset-dvadeset Tramala dnevno. Bilo nam je dosadno. U Lukavicu smo išli pješke po 'robu', a dane provodili na Vrelu Bosne. Nisam tada imao pojma šta je ovisnost. Mama je u džepovima nalazila rizle, a ja sam lagao da su tuđe. U Mostar sam u vojsku otišao 2000. godine. Tamo sam bio dva mjeseca i nisam uzimao ništa. Čuo sam da od Tramala ima kriza, ali ja je nisam osjetio. Ostatak vojnog roka odslužio sam u Sarajevu, a tu je bilo droge. Napušim se i odem na stražu, počinje svoju ispovijest mladić iz Sarajeva kojeg ćemo u ovoj priči zvati Amir.

«Biznis» zvani heroin

Kada je odslužio vojni rok imao je priliku da se zaposli u firmi u kojoj je radio i njegov otac, ali nije htio. Bio je mlad i htio je da živi. Prodao je auto koje mu je otac kupio po izlasku iz vojske. Dio novca dao je ocu, a od ostatka je kupio prvi kilogram trave i počeo dilati. Taj „biznis“ mu se svidio. Nisu to bili veliki novci, ali njemu je to bilo mnogo jer nikad do tada nije „zarađivao“. Znao je biti toliko drogiran da je bacao „zarađeni“ novac kroz prozor, a da se poslije i ne bi sjećao da je to uradio. Radio je to oko godinu dana i dosadilo mu je. Jedan komšija mu je rekao da za njega ima nešto bolje i dao mu da proba heroin.

- Znao sam šta je „žuto“, ali rekoh sebi: „Ne mogu se ja navući na to. Ma kakvi!“. Kad sam prvi put uzeo heroin, rekao sam sebi: „To je to“. Travu više nikad nisam uzeo. Sve je bilo nekako nesvjesno i ubrzo sam počeo prodavati heroin. Eh, tad su se pare počele oslađivati. Od 2001. do 2006. godine sam bio među jačim uličnim dilerima od Sarajeva do Pala. Ali, vremenom sam vidio kako mi se život mijenja od heroina. Ne primjeti se to toliko na početku, ali poslije vidiš da nešto ne štima.

Alma Dizdar, pedagog-psiholog: «Jedino što mi možemo ponuditi bivšim ovisnicima jeste jednokratna novčana pomoć u trenutku kada nam se obrate po izlasku iz komune ili zatvora.»

Godine 2002., tada već poznati diler Amir prvi put „pada“. Inspektori iz Narko-odjela ga hvataju, i u istražnom zatvoru provodi samo tri mjeseca, jer zakoni nisu bili strogi. Tada nije imao kontakt s drogom i mislio je kako mu je to opomena i da će prestati. Ponovo se vratio na ulicu i mislio je kako će samo dilati i uzimati novac. Taj zanos kratko je trajao. Opet je šmrkao heroin, i ponovo u zatvoru proveo tri mjeseca koja je i odslužio.

Za razliku od istražnog, u ovom nije falilo droge, tako da su mu ta tri mjeseca brzo prošla. Opet je sebe uvjeravao kako će samo dilati, ali ponovo je pokleknuo i šmrkao heroin, čak i više nego ranije. Kaže da mu je tada „posao cvjetao“. Bilo je novca, automobila, žena, provoda... Ali, osjetio je kako mu nešto fali. 2005. godine inspektori su ga ponovo uhvatili i godinu dana je proveo u zatvoru.

Kako postati novi čovjek?

- Jednom mi stari dođe u posjetu i kaže kako se zaklala majka mog druga s kojim sam se počeo drogirati. I meni je majka sto puta prijetila da će to uraditi, ali ja to nisam primjećivao, i nije me bilo briga. Kad sam izašao iz zatvora vidio sam njega kako trga ruže ispred kuće. Pozdravim se ja s njim, i vidim on drugi čovjek, a ja isti. Kad sam njega vidio rekao sam sebi: „Idem i ja da se skidam“. Do tada nikad nisam pomislio na komunu.

Amir je bio je na detoks programu, potom u komuni u Ilijašu i Rakovici. Nigdje nije dugo izdržao. U Rakovici se s još trojicom mladića drogirao i svi su izbačeni. Kada je izašao, nije znao šta da radi. Falila mu je doza, a nije imao novca da kupi jer nije više dilao. Kaže da nikad nije mogao krasti ni otimati.

Njemu je tada pružena prilika da radi. Vlasnik buregdžinice u kojoj je često jeo, tražio je vozača za dostavu. Amir se ponudio i, iako je bio iznenađen, gazda mu je pružio šansu.

Za sebe kaže da je neviđeni „baksuz“ i nastavlja: «Tokom prve radne sedmice pitu sam dostavio djevojci koju sam znao od ranije: ona se drogirala i molila me da joj nabavljam heroin. Pristao sam, ali sam varao. Njoj bi dao samo pola doze, a pola bi uzeo sebi. I to mi je bilo „taman“. To je trajalo oko osam mjeseci, dok djevojka nije shvatila šta radim i zamijenila me nekim drugim.»

Plata od 400-500 KM bila mu je dovoljna za samo nekoliko doza. Tada odlazi u komunu u Smoluću kod Tuzle. Prvi put se susreće s obavezama koje čovjeku nosi svaki novi dan. Nije mogao shvatiti da ga terapeuti posmatraju za njegovo dobro i  nije se ponašao prema pravilima pa je mnogo vremena provodio u kazni.

Tu se zadržao oko osam mjeseci, a kada je čuo da mu je došla sestra iz Kanade, spakovao se i otišao u Sarajevo. Roditelji su doživjeli šok kada su ga vidjeli na vratima. Mislili su da će izdržati u komuni minimalno godinu dana. Opet ih je iznevjerio, ali ni tada ga nisu odbacili, jer sestra mu je živjela u Kanadi, a on im je jedini sin.

Vratio se na stari posao, ali ovaj put je, kao nikada ranije, potkradao gazdu. Uskoro je počeo ponovo šmrkati, a roditelji su ga opet poslali u Smoluću, gdje se nalazi već dva mjeseca. Nada se da će ovaj put uspjeti.

Amir, na programu odvikavanja: «Pogazio sam sve što valja, a uzeo sam heroin koji me svukao na dno. Sutra kad izađem, nemam neki veliki izbor.»

- Godine su mi proletile u trenu. Pola života je iza mene, a kao da sam se jučer rodio. Molim Boga samo da da uspijem ostati u komuni do kraja. Sreća pa me roditelji podržavaju. Kad god sam bio u zatvoru ili komuni oni su me gurali, plaćali. Doduše, nikad ja nisam bio agresivan i nasilan prema njima. Pogazio sam sve što valja, a uzeo sam heroin koji me svukao na dno. Sutra kad izađem, nemam neki veliki izbor. Jedino mi vjera u Boga može pomoći. Samo znam da heroin nikad više ne smijem uzeti, govori Amir.

Ljudi kojima je potrebna pomoć

Komuna u kojoj se liječi Amir je ustanova poluotvorenog tipa. Ono na šta se on, ali i ostali ovisnici moraju naviknuti jeste rad. Sam Amir priznaje kako mu je u Rakovici bilo skoro kao u hotelu i da to nije bilo dobro, jer ovisniku se ne smije dati sve. Pored redovnih terapija, oni imaju i radno-okupacione terapije ali i slobodne aktivnosti. Obzirom da je osnivač ove ustanove Islamska zajednica, klanjanje pet vakata namaza je obavezno za sve štićenike.

Komuna je izdvojena od ostatka sela Smoluća. Iako je prilično udaljena od naseljenih kuća, mještani su se prvobitno bunili zbog otvaranja ovakve ustanove u njihovoj blizini. Bojali su se incidenata, kojih, kako nam je kazao pedagog-psiholog Samir Hodžić, u ovih pet godina nije bilo.

«Okolno stanovništvo je imalo bojazan i predrasude spram ove populacije, što je u prvom momentu bilo i opravdano. Ali sada su ti odnosi mnogo bolji i imamo otvorenu saradnju s tim ljudima koji su imali priliku kroz direktno druženje da upoznaju ovisnike. Uvidjeli su kako i oni imaju dobrih osobina, i shvatili su da su to samo ljudi koji su bolesni i koji se moraju liječiti. Bitno je samo pružiti priliku ovisnicima i upoznati ih. Država rijetko osniva komune, a u našoj zemlji osnivači su najčešće vjerske zajednice, odnosno Islamska zajednica i Katolička crkva.

Jednostavno, u ustanovama se polazi od toga da u svakom čovjeku postoji nešto dobro, a ovisnike se doživljava kao bića kojima je potrebna pomoć», kaže Hodžić.

Nećemo narkomane!

Islamska zajednica imala je ideju da na području tuzlanske mjesne zajednice Par selo izgradi Centar za rehabilitaciju ovisnica, jer u našoj zemlji postoje samo dvije komune u kojima se mogu liječiti žene. Kako nam je kazao Mirko Pranjić, predsjednik MZ Par selo, mještani ove mjesne zajednice izjasnili su se da takvu ustanovu u svojoj blizini nipošto ne žele vidjeti.

- Ja sam protiv izgradnje tog centra jer ta lokacija nije adekvatna. Nalazi se u naseljenom mjestu, odnosno u neposrednoj blizini kuća. Osobe te vrste trebaju biti izolirane od okoline, jer je njihov način liječenja specifičan i zahtijeva osamu. Mještani su se plašili i njihovih eventualnih napada u slučajevima krize i drugih neprijatnosti, govori Nataša Tadić iz Par sela.

Moglo bi se reći da marginalizaciju ovisnika od strane običnih ljudi u dobroj mjeri pospješuje društvo, odnosno država. Prema riječima psihologa Hodžića, država za samo neznatni procenat ovisnika plati kompletne troškove liječenja, iako državu i društvo jedan ovisnik mnogo manje košta u komuni nego na ulici. U većini slučajeva roditelji sami snose troškove, a ukoliko je ovisnik odbačen i od porodice, on se nema kome obratiti za pomoć. Čak su i Centri za socijalni rad nemoćni, zbog neuvezanosti sistema i nedostatka novca za rad.

Damir Kurtić, bivši ovisnik: «Život mi se promijenio, upoznao sam vjeru, liječio sam se godinu i po dana, a nakon toga sam bio volonter. Tako sam se resocijalizirao i zaposlio.»

- Mi smo prema državnom akcionom planu pokušali napraviti kantonalni program rada u koji su bili uključeni ljekari, psihijatri, klinički psihozi, socijalni radnici i Ministarstvo za socijalni rad i politiku. Plan je usvojen i cilj je bio da Centri pomognu narkomanima da se po izlasku iz komune uključe u društvene tokove. Međutim, država nije obezbijedila uslove da se plan sprovede. Jedino što mi možemo ponuditi bivšim ovisnicima jeste jednokratna novčana pomoć u trenutku kad nam se obrate po izlasku iz komune ili zatvora, kaže Alma Dizdar, pedagog-psiholog tuzlanskog Centra za socijalni rad.

Ima ljudi koji bi pobili ovisnike!

U ovom Centru zaposleno je samo 7 stručnih osoba, na čija vrata može pokucati oko 170 hiljada stanovnika. Lukavac kao općina sa oko 50 000 stanovnika ima 6 uposlenih socijalnih radnika, dok Tuzla ima samo 5?! Ne postoji nijedna vladina institucija koja bivšim ovisnicima pomaže u pronalasku posla. Uglavnom im posao pronalazi Uprava komune u kojoj su su liječili, pa je tako je u komuni u Smolući zaposleno nekoliko bivših ovisnika.

Tuzlanska nevladina organizacija „Re-start“ pomaže bivšim ovisnicima u resocijalizaciji i pronalasku posla. Član upravnog odbora ove organizacije Muharem Čanić nam je rekao kako je jako teško bivšem ovisniku skinuti etiketu prošlosti i vratiti ga u društvo, koje ga ne prihvaća.

- Pokušavamo da zbrinemo te ljude, da im nađemo posao, ali to vrlo teško ide. Nailazimo na otpor društva, na zid. U većini slučajeva bivše ovisnike smo zaposlili preko ličnih poznanstava i prijateljskih veza. Poznajući činjenicu da ih društvo odbacuje i bivši ovisnici kod sebe stvaraju osjećaj odbačenosti i vrlo teško se navikavaju na novi život. Upravo zbog te odbačenosti društva mnogi su počinili recidiv. Društvo ne razumije da je ovisnost bolest i da je tako treba tretirati. Kada se spomene virus H1N1 ljudi kažu da treba pomoći tim bolesnicima, kad kažemo da je neko ovisan ljudi ga odbacuju. U svojoj praksi sretao sam ljude koji kažu da ovisnike doslovno treba pobiti, dok drugi pitaju kako im možemo pomoći, kazuje Čanić, koji je ujedno i upravnik Centra za rehabilitaciju ovisnika Smoluća.

Bivši ovisnik koji se također liječio u komuni u Smolući jeste i Damir Kurtić iz Tuzle. On je u svijet droge ušao sa 18 godina. Prvo je bio na lakšim drogama, ali je ubzo došao do heroina koji je uzimao osam godina, od toga pet godina intravenozno. Zarazio se hepatitisom C i drugim zaraznim bolestima. U jednom trenutku, kaže, nije imao više snage da svaki dan ide u nabavku droge i nije znao odakle nabaviti novac. Tada se odlučio na liječenje.

- Bio sam skoro u potpunosti prekinuo odnose s roditeljima, porodicom i komšijama. Kada sam došao ovdje život mi se promijenio, upoznao sam vjeru, počeo s namazom i učenjem Kur'ana i upravo to mi je mnogo pomoglo. Liječio sam se godinu i po dana, a nakon toga sam bio volonter. Na taj način sam se resocijalizirao i uskoro sam se u Centru zaposlio kao sekretar direktora. Bilo je teško nastaviti normalan život. Ljudi su imali predrasude i nisu mogli verovati da sam se promijenio za tako kratko vrijeme. Uz pomoć porodice, ljudi iz Centra i prijatelja uspio sam se uklopiti u društvo. Upoznao sam i djevojku s kojom sam danas u braku i očekujemo dijete, govori Damir, koji je jedan od rijetkih svijetlih primjera.

I Amir s početka naše priče se nada boljem životu. Vjeruje da će se izliječiti. Zasad ima ono što je najbitnije. Nesebičnu podršku porodice. A da bi uspjeh bio potpun trebaće mu i potpora društvene zajednice. Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, na nju u ovom trenutku ne može računati.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je napisan u sklopu specijalističkog programa za mlade novinare i studente novinarstva  “Izvještavanje o marginaliziranim grupama u BiH” (decembar 2009 – februar 2010). Organizator programa je Mediacentar Sarajevo.