Kemal Kurspahić, ugledni bh. novinar i publicista, kometira u anketi povodom 3.maja stanje u bh. medijskoj sferi, precizno detektirajući ključne prepreke u ostvarivanju visokih profesionalnih standarda medija.

1. Kako danas tržište utiče na koncept zastupanja interesa javnosti u bh. medijima? Na koji način tržišni imperativi danas guraju na marginu društveno- relevantne teme iz bh. medija? Ključne tendencije?

U principu, tržište bi moralo djelovati poticajno, u smislu da upućuje medije na takmičenje ko će ponuditi čitaocu što potpuniju, pouzdaniju, relevantniju ... informaciju. U bosanskohercegovačkom slučaju na žalost nije tako, najprije zato što smo mi umjesto u politički pluralizam ušli u etnički pluralizam: javnost je dejtonizirana, funkcioniše podijeljena na “konstitutivne narode” ili kao “federalna” i “javnost manjeg entiteta”, kako su - uglavnom radi zabadanja prsta u oko -  naziva to što je Dejtonom ustanovljeno kao Republika Srpska i to jako reducira javnu scenu i dijalog.

Iz međunarodne perspektive, bilo bi normalno – jer to je iskustvo svih dojučerašnjih država sovjetskog bloka koje su danas punopravne članice Evropske Unije – da ideja približavanja euroatlantskim integracijama postane vrhunski mobilizirajući interes javnosti i kriterij po kojem će i javnost i mediji suditi o uspješnosti bilo koje političke opcije ili ličnosti. Ništa od toga se, međutim, nije dogodilo i potrošene su još četiri godine u proizvođenju javnih frustracija obećanjima “stopostotne BiH” ili “referenduma o otcjepljenju” u čemu mediji na žalost nisu samo ogledalo tih propalih i paralizujućih projekata nego u nekim slučajevima i njihovi aktivni promotori i zagovornici. Bilo bi samozavaravajuće objašnjavati takvo stanje prvenstveno uticajem tržišta: ima tu i ostataka neumjesnog novinarskog patriotizma, i vlasničko- ideoloških ograničenja ili čak diktata, i profesionalne neukosti, lijenosti ili površnosti na štetu i javnosti i njenog povjerenja u medije.

2. Kako mediji u BiH, privatni i javni, mogu danas zastupati interese javnosti? Postoji li javna odgovornost privatnih medija?

Dijelom sam se već osvrnuo na krupan nesporazum u vezi već i sa razumijevanjem “interesa javnosti” u duboko podijeljenom društvu. Da kod nas postoji demokratska kritička javnost, ona bi prepoznavala i sankcionisala, nepovjerenjem i nekupovanjem takvih novina, medije koji agresivno promovišu uske bilo poslovne ili ideološke i stranačke interese svojih vlasnika i pokrovitelja.

Vaše pitanje podsjetilo me na moto bivšeg izdavača Washington Posta Judžina Mejera (Eugene Meyer, 1875-1959), djede sadašnjeg izdavača, koji je govorio: “Novina je odgovorna svojim čitaocima i javnosti a ne privatnim interesima svojih vlasnika” i “u traženju istine, novina treba da bude spremna da žrtvuje svoj materijalni interes ako je to potrebno radi javnog dobra”. Sami znate koliko smo mi daleko od takvog ideala.

3. Kako zahtjev za profitabilnošću medija na tržištu danas utiče na novinarsku profesiju u BiH? Koliko je danas informacija u bh. medijima roba, a koliko javno dobro? Da li profitabilno novinarstvo automatski znači i loše novinarstvo?

Ne mislim da je problem u nastojanjima da se postigne profitabilnost. Riječ je o krajnje nepovoljnom okruženju za dobro novinarstvo, od podijeljene javnosti- nepostojanja profesionalnih standarda i uzora- odsustva konkurencije, vrijednosti- ponižavajućih primanja, što sve nepovoljno utiče na uslove u kojima se kod nas praktikuje novinarstvo. A da, recimo, postoji zahtijevnija kritička javnost onda bi i vlasnici medija znali da je povjerenje javnosti – dakle visok profesionalni standard medija – i put njihove profitabilnosti.

4. Kakva moze biti uloga javnog servisa u BiH u odbrani interesa javnosti i profesionalnog novinarstva pred imperativom profitabilnosti?

Javni servis ima dragocjenu funkciju korektiva na neuređenoj medijskoj sceni: morao bi težiti razumijevanju i artikulaciji onog što nazivate interesom javnosti. Ali, očito je da i javni servis u BiH funkcioniše pod ograničenjima neuređenog tržišta i odsustva demokratske tradicije i prakse, inače se ne bi događalo da se dovodi u pitanje nacionalna podobnost novinara da obavljaju uredničke funkcije na javnoj televiziji a još manje da se - pod pritiskom raznih, vjerskih ili tajkunskih, autoriteta iz većinskog konstitutivnog plemena - preko noći smjenjuju urednici. Javni servis morao bi uživati profesionalnu autonomiju i zaštitu - i naravno upražnjavati visoke standarde novinarstva - da bi mogao štititi i interes javnosti. Znamo da smo u tome ipak deficitarni.