„Ja ne biram ono što imam. Ne biram u stvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinstva.“  -  Meša Selimović

Problemi djece s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju prilikom integracije u društvo i pronalaska posla su veliki. Iako ih se smatra osobama sa smanjenim sposobnostima, često se mnogo više od ostalih grčevito moraju boriti za svoju egzistenciju. Njihovu borbu nimalo ne olakšava okolina, a ni vlasti države u kojoj žive.

Devetnaestogodišnji Benjamin P. sa velikim zadovoljstvom i širokim osmjehom na licu kaže kako je završio školu. Detaljno opisuje kako mu je lijepo bilo na maturalnoj večeri, kako se lijepo obukao za tu priliku i kako su te večeri svi plesali i dobro se zabavljali.

A onda nakratko zastade, nestade onog žara u očima koji je imao dok je pričao o maturi: „Eto, sad tražim posao, neće niko da me zaposli, i mama je išla da se raspituje, ali ništa, ne znam samo zašto sam uopšte išao u školu ako me niko neće htjeti zaposliti“, reče.

U tom trenutku teško je bilo naći pravu riječ koja bi učinila da se on osjeća bolje ili koja bi uklonila razočaranje u ljude, društvo, državu… Završio je školu za djecu sa posebnim potrebama i  poteškoćama u razvoju. Jedan je od brojnih osoba sa posebnim potrebama koje u Bosni i Hercegovini ne mogu naći posao.

Prema zakonskim odredbama postoje dvije kategorije djece sa posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju. Djeca sa lakšim intelektualnim poteškoćama školuju se prema okvirnom planu i programu, s tim da su sadržaji prilagođeni njihovim sposobnostima. Nakon osnovne prelaze u srednju školu i izučavaju zanimanja.

Druga kategorija su djeca sa umjerenim i težim poteškoćama koja rade po posebnom programu i od 17. do 21. godine su na radnom osposobljavanju.

Društvo bez odgovora

Nakon završetka školovanja ili radnog osposobljavanja za njih se otvara najvažnije pitanje: šta dalje?!

„Jedan od najvećih problema ovih osoba jeste šta da rade nakon završenog školovanja. Jednostavno, naša društvena zajednica nema odgovor na tu njihovu potrebu“, kaže Zulfo Ahmetović, direktor Centra za obrazovanje, radno osposobljavanje osoba sa posebnim potrebama „Vladimir Nazor“ u Sarajevu.

Samo u rijetkim slučajevima osoba sa poteškoćama u Sarajevu ili u Bosni i Hercegovini dobije posao. Stručnjaci koji rade na njihovom osposobljavanju kažu da oni zaista mogu odgovoriti radnom zadatku, ali im treba dati šansu, koju ne dobijaju.

Malo ljudi uopšte zna da ove osobe nakon što steknu neka znanja i vještine imaju nevjerovatnu odgovornost u poslu. „Nema zamora, nema monotonije u radu. To je dvostruka korist i za onoga za koga rade, ali i za njih jer im posao daje ličnu satisfakciju zbog tog osjećaja da njihov rad nešto vrijedi“ - objašnjava Ahmetović.

Jedan od mnogih koji imaju problem da se zaposle je i Sabahudin Šehović. Osnovnu i srednju školu završio je u edukacijsko-rehabilitacijskoj ustanovi “Vladimir Nazor”, gdje je stekao zanimanje - knjigovezac. Ovaj tridesetpetogodišnjak nije imao priliku da nađe adekvatno radno mjesto koje bi mu pružilo normalne uslove za život. Jedno vrijeme je radio u cvjećari, ali je to radno mjesto morao da napusti jer poslodavci nisu imali mogućnosti da ga isplaćuju. Nakon toga zaposlio se u pekari:

„Radio sam i dan i noć, nisam vidio ni sunca ni mjeseca, a plaća mi je bila 100 KM, više nisam mogao tako da radim pa sam napustio posao. Oženjen sam i imam dijete, živimo od 250 KM očeve penzije. A teško je naći taj posao, kad god odem na biro, kažu nema posla...“, priča Sabahudin.

Zapošljavanje ovih osoba odmah nakon završenog školovanja jedan je od ključnih uslova za njihovu bolju budućnost. Sve naučeno, sve one vještine koje su stekli brzo se gube ukoliko nema nekog organiziranog rada. Stoga ove osobe nakon završetka školovanja ili radnog osposobljavanja treba da imaju neku organizovanu aktivnost i priliku da se zaposle.

Direktor Centra „Vladimir Nazor“ Zulfo Ahmetović smatra da je ključno rješenje ovog problema u društvenoj zajednici, odnosno u vlastima, zakonskim definisanjima i obaveznim finansiranjima. „To zakonski nije regulisano. Postoje neke tendencije u izmjenama i dopunama zakona po pitanju reforme obrazovanja, ali i zakona iz sfere socijalne politike. Naravno, teško to ide jer ova recesija je napravila jedan korak unazad“,  kaže on.

Upravo zbog toga, iako radno osposobljavanje treba da traje od 17. do 21. godine, ljudi iz Centra “Vladimir Nazor” pružaju ovim osobama šansu da i poslije 21. godine ostanu tu, da stvaraju, odnosno da imaju neku organiziranu aktivnost. Ovaj Centar im daje i dvije plaće godišnje, simbolično, želeći im pokazati da njihov rad nešto vrijedi.

Novac koji zarade od prodaje eksponata koje rade ovi mladi ljudi ide u fond za njihove plaće, a jedan dio ostavlja se za kupovinu repro materijala za izradu tih eksponata. Krajnji cilj je da naučeno ne bude izgubljeno i zaboravljeno njihovim povratkom u vlastite domove i nedostatkom adekvatnog posla.

“Svjetlo” na kraju tunela

Država, dakle, ovim osobama ne pomaže mnogo, ali veliku podršku im pružaju brojne nevladine organizacije. Jedna od takvih je i NVO Altruista “Svjetlo“. Misija ove organizacije je da osobama sa posebnim potrebama pruži podršku i stvori uslove koji će im omogućiti da iskažu vlastite vrijednosti i budu korisni sebi i zajednici.

Najvažnije je ukloniti barijere i stavove koje vode diskriminaciji i socijalnom uključivanju i izgraditi jednake mogućnosti u zajednici, smatraju u ovoj organizaciji.

Upravo oni su pružili priliku osobama koje su završile školu za djecu sa posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju da se zaposle u njihovoj organizaciji. Emir Mališević i Amra Pašalić su, za razliku od Benjamina, Sabahudina i bezbroj drugih, imali, kao što i sami kažu, sreću da se zaposle.

„Posao mi se sviđa mnogo. Volim djeliti poštu, dopise, veoma je dinamično. Drago mi je što mi se pružila prilika da radim, bitno je zbog stjecanja iskustva, zbog radnog staža. Što se tiče mojih kolega koji nemaju tu priliku da rade, koji su na birou za zapošljavanje, pa firme bi trebale malo više povesti računa o tim ljudima, da im se pruži prilika, jer oni mogu pružiti mnogo, biti korisni sebi i društvu“, kaže Emir.

Amra, baš kao i Emir, ne krije zadovoljstvo što joj je pružena prilika da radi. Završila je školu za kuhara i osam godina je čekala posao: „Predavala sam za posao, nikad me nisu iz biroa zvali“, prisjeća se Amra.  Krajem godine prvi put od završetka školovanja dobila je posao u organizaciji Svjetlo. „Ovaj posao mi znači sve“, kaže sa osmijehom na licu.

Žrtve trke za profitom

Amra i Emir uspješno obavljaju sve svoje radne zadatke, i pravi su primjer toga koliko ove osobe zapravo vole to što rade i koliko su sposobni, samo im treba pružiti šansu. Ipak, njihov primjer samo je kapljica u moru nezaposlenih osoba sa posebnim potrebama. Još važnije je to što i kada dobiju posao uglavnom nije riječ o nečemu organiziranom od društvene zajednice.

Iako osobe sa sa umanjenim sposobnostima najčešće ne mogu dobiti posao, država ne sankcionira poslodavce koji ne žele da ih zaposle. Ovim osobama se zapravo pruža vrlo malo prilika da pokažu koliko su sposobni, koliko su vrijedni i pouzdani.

Direktor Centra „Vladimir Nazor“ smatra da bi se u Bosni i Hercegovini u situaciji razvijene privrede, uz mentalitet i humanizam koji je još prisutan, moglo uraditi nešto kvalitetno za podršku ovoj populaciji. U BiH je možda moguće napraviti i neki uspješniji model nego u razvijenim zemljama.

„Jednostavno kapitalistički sistem je ko nas ušao na velika vrata, profit jednostavno mora imati svoje žrtve, a ova populacija sigurno je jedne od tih žrtava”, kaže Ahmetović.

A ako se i zaposle, jako je bitno da poslodavci ne krše njihova prava. „Poslodavac treba biti neko ko želi pomoći tom djetetu, a ne ga zloupotrijebiti, iskoristiti... jer on će raditi ako treba i 24 sata ako mu se kaže...“, smatra Grozda Milutinović, pedagogica Zavoda za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica“.

Nažalost, primjera zloupotrebe ima, podsjeća Ahmetović: „Kada dobiju mogućnost da zaposle osobu s umanjenim sposobnostima, firme, naročito privatne,  iskorištavaju zakonske beneficije na njenu štetu, što opet pokazuje da je profit taj koji diktira sve”, kaže on.

Ove osobe imaju brojne kvalitete koje nemaju priliku da pokažu jer im se ta prilika jako rijetko pruža. Mnogo bolje bi bilo kada bi ih se doživljavalo na osnovu tih kvaliteta i toga šta mogu postići za našu zajednicu, a ne na način šta ne mogu - jer niko od nas nema mogućnost da sve može i umije da radi.

Svi imamo različite sposobnosti i svi uživamo pravo različitosti. Uskraćujući to pravo osobama sa posebnim potrebama društvo ih diskriminira i ozbiljno im krši neka od osnovnih ljudskih prava. Ignorišući njihov problem svi postajemo dio “ulice kojoj je svejedno“. Ovim mladim ljudima treba dati šansu da svima pokažu koliko zapravo mogu, jer kao što Emir reče: „Ovi ljudi mogu pružiti mnogo, biti korisni sebi i društvu.“

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je napisan u sklopu specijalističkog programa za mlade novinare i studente novinarstva  “Izvještavanje o marginaliziranim grupama u BiH” (decembar 2009 – februar 2010). Organizator programa je Mediacentar Sarajevo.