Samo 10 firmi u Bosni i Hercegovini zapošljava osobe oštećenog sluha i govora, kojih je oko 20 hiljada. Niko ne zna tačan broj zaposlenih gluhonijemih, a nema statističkih podataka o njihovoj dobnoj i obrazovnoj strukturi. Ovi su ljudi svakodnevno suočeni sa nerazumijevanjem društva, od neprilagođenih zakonskih rješenja, preko suženog kruga zanimanja za koja se mogu školovati, do arogantnog stava poslodavaca koji ne žele ni da saznaju kakve su njihove sposobnosti.

Znakovni jezik je odnedavno zakonom priznat u Bosni i Hercegovini. Međutim, niti su gluhonijemi konsultirani prilikom pisanja teksta zakona koji se najviše tiče njih, niti se na implementaciji zakona počelo ozbiljno raditi. Ipak, čini se praktičnim prstima objasniti situaciju u kojoj u ovoj zemlji gluhonijemi žive i pronalaze posao.

Tako se na prste jedne ruke mogu nabrojati specijalizirane ustanove koje osposobljavaju osobe oštećenog sluha i govora za rad, a na prste druge ruke u tom slučaju možemo pobrojati smjerove za obrazovanje koje te ustanove nude. Na prste dvije ruke mogu se nabrojati firme u BiH koje zapošljavaju osobe oštećenog sluha i govora.

Ako krenemo dalje, prstima jedne ruke pokazaćemo koliko je osoba oštećenog sluha ili govora koje su pohađale redovno školovanje, a za one visoko obrazovane skoro da vam ne trebaju svi prsti druge ruke.

Na prste četiri ruke mogu stati svi tumači znakovnog jezika, i to tako da vam još nekoliko prstiju ostane slobodno. Samo jedan od njih je certificiran.

Osim podatka da u Bosni i Hercegovini živi oko 20 hiljada gluhonijemih, o tome kakva je obrazovna, starosna ili bilo koja struktura, kako im država pomaže kod obrazovanja i zapošljavanja, ništa se ne zna. Zvanične statistike, naime, ne postoje.

Firma Librag u Sarajevu jedna je od onih deset u cijeloj Bosni i Hercegovini koje zapošljavaju osobe oštećenog sluha i govora. Svi uposleni su slabočujući: od direktorice, preko radnika do knjigovođe. Naoružana podacima uputila sam se tamo. Direktorica će biti tu. Tako je dogovoreno. Nagluha je, već smo govorile telefonom. To mi ulijeva sigurnost, jer ne znam znakovni jezik.

Socijalna radnica mi, na vratima, saopštava kako je direktorica morala negdje hitno otići, a njima nije rekla da dolazim, ali ona nema ništa protiv da uradim što sam planirala. Čitala sam tekst povodom otvorenja firme, pa znam da jedna uposlenica govori. Molim socijalnu radnicu da me uputi na nju.

Maja Hajdar završila je zanat za fotografa i sedam godina bila na birou. Aplicirala je dva puta na konkurs firmi koje upošljavaju slabočujuće. Nisu nikad zvali. Tih sedam godina izdržavali su je roditelji. Od kraja 2005. zaposlena je u praonici veša u Libragu. Pitam kako to da nije pokušala raditi u „običnoj firmi“. Odmahuje glavom i nastavlja peglati posteljinu. I tišina. Četiri velike stare mašine u prostorijici na čija sam se vrata naslonila dok govorimo, marljivo žvaću veš, a meni je jasno kako smatra da sam postavila glupo pitanje. S tim da i dalje ne znam zašto.

Librag ima i limarsko-bravarsku radionicu. Vrlo veseli, prijatni i otvoreni momci rade tu. Kako vidim po uratcima kojih ima mnogo, vrlo su vrijedni i uredni. Velika varena ograda napravljena iz dijelova i već ofarbana i osušena, složena je u lijevom krilu radionice. Na zidu pravo, cijeli arsenal makaza za lim, kliješta, šila i drugog alata. Sve uredno okačeno o čavle. Ispod toga uski sto sa velikim stegama, bušilicama i još kojekakvim sitnicama. Desno su mašine i veliki sto na kojem rade. I piju kafu kad je pauza.

Već su četiri sata, vrijeme da se ide kući. Zanimljivo im je moje interesovanje za njih. U dvorištu ispred radionice stali smo u krug i kombiniramo svoje sposobnosti i hendikepe. Neki bolje čitaju s usana, drugi bolje govore, treći (to sam ja) ne znaju znakovni jezik.

Svi su na ovaj posao čekali jako dugo, po nekoliko godina. I sve su ih za to vrijeme izdržavali roditelji. Momci su pokušavali naći bilo kakav posao, a iako imaju zanat u rukama u „normalnim“ firmama za njih nije bilo mjesta. Čak ni kao fizičke radnike, niko ih nije htio uzeti.

„Ne traba nam sluh da nosimo vreće“, objašnjavaju, ali njih većina poslodavaca ne želi u svojim redovima. Oni ne zapošljavaju takve ljude, jer su drugačiji. Istina. Drugačiji su - beskrajno strpljivi, kao mravi vrijedni i uprkos teškoćama koje im stvaramo mi čujući.

Pitam jednog od njih kako se osjećao dok je tražio posao – zna da nije ništa manje vrijedan, ali nikom to nije važno. Zastao je, namrštio se i pokazao znak kao da će se rukom ugrabiti za stomak. U tom trenutku shvatam kako nije neophodno da znam znakovni jezik kako bih pročitala razočaranje u govoru cijelog njegovog tijela.

Naučila sam još jedan znak. Kada vanjskom stranom dlana, prstima desne ruke pređete po desnom obrazu od uha ka ustima, to znači da je neko bezobrazan. Taj su znak često koristili kad su mi govorili o poslodavcima.

I pred kraj našeg pantomimičnog razgovora, kad se već činilo da su mi najteže nedaće povjerili, opet iznenađenje: platu nisu primili pet mjeseci!

Nakon posjete Libragu sasvim mi je jasno da smo ih zatočili u geto omeđen tišinom iz kojeg ih zbog sopstvene skučenosti ni po koju cijenu ne puštamo u ''naš svijet''.

Kako im je u tom getu pokušala mi je objasniti volonterka Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH Indira Mandžuka. Pomaže iz čistog altruizma. Kada je, kao psiholg, prvi put došla u Savez, doživjela je scenu iz kao iz filma. Upoznala je djevojku, pričala s njom sasvim normalno 10-ak minuta i tek onda saznala da je 100% gluha. Nije čak ni primijetila, drugi su joj rekli.

„Gluhonijemi su emotivniji od običnog svijeta“, objašnjava mi. „Na početku izražavaju strašno nepovjerenje jer su navikli da su prezreni od malena. Međutim, njihova se inteligencija ogleda i u tome što su zbog svog hendikepa naučili izuzetno jezgrovito komunicirati“, kaže Mandžuka.

Uz sve to, objašnjavaju psiholozi, moraju biti esencijalno pažljivi jer njihov način komunikacije može biti kvalitetan samo ako intuitivno čitaju znak, gest, emociju. Zar ne zvuči kao rijetka vještina, vrijedno umijeće koje bi bilo od velike koristi u mnogim oblastima?

Sekretar Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH, Sulejman Čaković, dobro zna da se već jako dugo u praksi pokazuje kako su gluhonijemi najspecjializiraniji u svojim zanimanjima. Zašto je to tako, on ima i logično objašnjenje. Naime, osobe oštećenog sluha i govora u poslu progovaraju kroz svoj rad. Oni dakle komuniciraju kroz ono što naprave svojim rukama, tako da u taj proces pravljenja uvijek nužno ugrađuju i ulažu više sebe nego čujući.

Tako bi, smatra Čaković, svaka firma koja bi uposlila «jednog od mojih», kako on to zaštitnički kazuje, bila zasigurno uspješnija. Međutim, strah od problema u komunikaciji je osnovni razlog.

Razgovarao je sa nekoliko vlasnika privatnih firmi, «zdravih firmi», tako ih naziva, ali oni se boje nesporazuma i komplikacija koje bi rezultirale greškama u radu.

Objašnjava kako je jasno da bi trebalo kratko vrijeme da se i poslodavac i uposlenik naviknu i nađu zajednički jezik, ali da su prije rata gluhonijemi savršeno funkcionirali u «običnim» firmama. „Nema tu ustvari mnogo prostora za grešku – dobiješ nalog u kojem ti piše šta da uradiš i kad svako dobro zna svoj posao, tu problema nema“, na praktičnom primjeru objašnjava proces rada Čaković.

Bilo je također i pokušaja zloupotrebe gluhonijemih osoba, gdje su ih upošljavali na neko vrijeme samo kako bi firma ostvarila privilegije, odnosno na osnovu njihove invalidnosti došla do oslobađanja dijela obaveza koje ima prema državi.

Sve je to rezultiralo da slabočujući nemaju povjerenja u poslodavce iz «zdravih firmi». Zato je, za neke od njih jedino rješenje pomoć države. Jedan od prijedloga je da se firmama koje ih upošljavaju omogući da se prošire i uposle cijelu ovu populaciju. Ova ideja, makar u skorijoj budućnosti, u situaciji u kakvoj se nalazi Bosna i Hercegovina, neće biti izvodljiva. Toga su svjesne i osobe oštećenog sluha i govora.

Tako da se sada svi sa problemima sa govorom i sluhom nalaze u jednom začaranom krugu. Krug je uz to užasno mali. On predstavlja nekoliko firmi koje ih upošljavaju, a jednim se imenom zovu «zaštitne radionice».

U njima su, doduše, zaštićeni od nas čujućih, od naših bezobrazno znatiželjnih pogleda, od našeg nerazumijevanja, od naših diskriminirajućih postupaka i komentara. S druge strane, na taj način lišeni su pristojnog radnog mjesta, redovnih primanja i dostojanstvenog života.

Kako ove osobe žive u razvjenim zemljama možda najbolje govore podaci sa interneta. Ukucate li na YouTube "deaf people" (gluhi ljudi), izlistat će vam se niz klipova raznih sadržaja: od igrokaza i uputa gluhim ljudima do rezultata istraživanja provedenih širom svijeta prezentiranih znakovnim jezikom. Zapazit ćete odmah pri vrhu te liste klip pod nazivom "Deaf people can do anything apart from hear!" – “Gluhi ljudi mogu sve, osim čuti”. Izaziva vas na početku da prepoznate ko je od ljudi koje ćete vidjeti gluh. Smjenjuju se snimci nekoliko osoba na radnim mjestima: advokat, zubar, poslovni čovjek, glumica, građevinar, ljekar, profesori, političar i vatrogasac. I na kraju objašnjenje – gluhi su svi. Dakle, kao što i u nazivu kaže – gluhi ljudi mogu sve samo ne mogu čuti.

Ovakvim odnosom cjelokupnog bosanskohercegovakog društva prema gluhonijemim, samo rijetki od njih, oni najuporniji i to zahvaljujući prije svega podršci porodice, uspiju se izboriti za školovanje koje će im omogućiti normalan život. Tako da ćemo na gluhonijeme zubare, glumce, ljekare ili advokate u BIH morati da pričekamo dok država ne shvati da govor nadoknađuju znakovnim jezikom i da im samo treba omogućiti bolji sistem školovanja i zapošljavanja, jer oni mogu sve osim čuti.