Bolesni u BiH su svakodnevno primorani da biraju između boljih, ali skupljih i jeftinijih, ali slabijih lijekova.

Milojka Zukić iz sarajevskog naselja Hrasnica je srčani bolesnik i za lijekove mjesečno izdvaja gotovo pola svoje penzije. „Moja penzija je 296 maraka, a pet vrsta lijekova ne mogu dobiti na recept i moram kupovati.  Doktorica mi je rekla da moram piti dvije tablete dnevno za srce, ali ne pijem, pijem samo jednu, suzbijam se jer ne mogu da stignem da kupim sve“, kazala je Milojka, koja i bez izdvajanja za skupe lijekove jedva sastavlja kraj s krajem sa svojom penzijom koja je 50 KM niža od prosječne. Njena komšinica, Najla Medar kaže da više lijekova kupuje nego što dobije besplatno kao osigurano lice. Svakodnevno koriste lijek Ranibos koji se izdaje na recept i njegova cijena iznosi  9,53 KM, iako su na tržištu prisutni lijekovi istog sastava ali nižih cijena: Ranisan 3,80 KM, Ranital 3,00 KM i Ulkodin 4,00 KM.

Lijekovi sa esencijalne liste nisu jednako dostupni građanima u svim kantonima zbog nedostatka finansijskih sredstava. Stavljanjem skupljih lijekova na liste pored odgovarajuće i jeftinije zamjene stvaraju se dodatni troškovi na već ograničeni budžet zdravstva.

Agencija na državnom nivou

Na osnovu Zakona o lijekovima Vijeće ministara BiH utvrđuje listu esencijalnih lijekova u državi uz saglasnost entitetskih ministarstava. Kako je Agencija za lijekove i medicinska sredstva počela sa radom u maju 2009. godine, prva esencijalna lista na državnom nivou još uvijek je u procesu izrade. „Listu lijekova sada radi Agencija za lijekove i prema nezvaničnoj informaciji oni su pri kraju. Znači da ćemo sada imati novu listu lijekova“, navodi Nermana Hadžibajrić, magistar farmacije u  Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo.

Decentralizirano zdravstvo

Do osnivanja Agencije esencijalna lista lijekova u Federaciji služila je za izradu lista lijekova koji se izdaju na recept u kantonima. Tako je Federalno ministarstvo zdravstva BiH uputilo Vladi informaciju o dostupnosti lijekova s esencijalne liste stanovništvu u Federaciji. „Zdravstvo je decentralizirano, Federacija donosi propise, a iste usvajaju kantoni. Pacijenti u ekonomski jačim kantonima imaju bolje lijekove nego u onima koji to nisu. I pored dobrih zakonskih odredbi postoje problemi zbog loših državnih uređenja“, kaže Snježana Bodnaruk, pomoćnik ministra za pravne poslove u Federalnom ministarstvu zdravstva Bosne i Hercegovine.

Iako esencijalna lista lijekova čini „minimum lijekova koji se propisuju i izdaju na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja i minimum lijekova u bolničkoj zdravstvenoj zaštiti“ Federalno ministarstvo zdravstva je upozorilo da su liste u nekim kantonima skraćene i neizbalansirane. Lijek za regulisanje pritiska koji je u Sarajevskom kantonu besplatan u Srednje-bosanskom se ne izdaje na recept i „svaki put ga moram platiti“, kaže penzioner iz Donjeg Vakufa.

U informaciji upućenoj Vladi stoji da od 139 lijekova koji se nalaze na esencijalnoj listi Unsko-sanski kanton ima 71, Zapadno-hercegovački 62, a Posavski samo 50. Hadžibajrić ističe da je „prema zakonu do sada bilo da svi kantoni moraju poštovati tu listu, ali to nije bio slučaj, uglavnom smo se mi pridržavali (Sarajevski kanton). Radim deset godina u zdravstvu i ni ono nije pošteđeno politike. Ne može zakonodavac očekivati da ovu listu prihvati Kanton Sarajevo i Unsko-sanski ili Goraždanski koji nema para“.

Lista od 52 miliona KM

I pored finansijskih ograničenja kantonalna lista lijekova sastoji se od dvije liste – 'A' liste koju čine besplatni lijekovi i 'B' liste na kojoj su lijekovi koji se obezbjeđuju stanovništvu tog kantona sa učešćem Zavoda u određenom procentu.

Ukidanjem B liste oslabila bi se dostupnost lijekova. Jedan od psihičkih bolesnika iz Sarajeva kaže da je pristao na slabiji lijek jer bolji mora kupiti. „Dok sam imao novac kupovao sam Velafax, pošto mi je falilo novca tražio sam od doktorice da mi propiše jeftiniji lijek iako je njegovo pozitivno dejstvo slabije, jer polovinu iznosa tog lijeka plaća mi Zavod“.

Kao osnovni problem u Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo kažu da je nerazumijevanje „osnovnog paketa“, odnosno šta treba biti besplatno, jer  „kada posmatramo esencijalnu listu ona je u nekim segmentima sigurno šira nego što bi to trebala biti. Naprimjer lijekova za liječenje respiratornih infekcija ima puno zastupljenih na listi“. Suprotno ovome u informaciji upućenoj Vladi navodi se da u nekim kantonima nedostaju cijele farmakološke grupe lijekova na listama.

U Zavodu ističu da su finansijski ograničeni i da je njihova lista prošle godine koštala 52 miliona konvertibilnih maraka.

Cijena kao dvosjekli mač

„Zakon o javnim nabavkama iz 2005. godine je istakao da se sve robe i usluge koje se finansiraju javnim novcem moraju nabavljati po procedurama tog zakona pa i lijekovi koji se nabavljaju iz sredstava javnog finansiranja moraju se tako vršiti“, navodi Snježana Bodnaruk.

U Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo ne vide uspostavljanje cijena pomoću tendera kao idealno rješenje jer tenderi obično biraju lijekove sa nižim cijenama, a Zavod nije siguran da će biti u mogućnosti u svim slučajevima izvršiti kontrole ponuđača kako bi garantovao da jeftiniji lijekovi zadovoljavaju minimum kvaliteta.

Komisija za lijekove
Zakonom je predviđeno da se lista osnovnih lijekova kontroliše jednom godišnje. U Zavodu zdravstvenog osiguranja Sarajevskog kantona kažu da reviziju „vrše prema zahtjevima proizvođača lijekova i prema aplikacijama bolničkih ustanova. Kada bilo koja klinika kaže da misli da određeni lijek treba da dođe na teret sredstava zavoda onda mi kao komisija vidimo možemo li to ili ne. Lijekove koji su se prestali prometovati iz bilo kojeg razloga na prostoru Bosne i Hercegovine mi izbacimo s liste“.

„Po meni je najniža cijena lijeka dvosjekli mač, jer mi smo malo tržište i nismo mi jedna Njemačka da sad kažemo proizvodit ćemo taj lijek jer se isplati na tu količinu“, kaže Nermana Hadžibajrić.

Cijena nije jedini kriterij za određivanje da li lijek staviti na listu. Doktor Milan Mandinović tvrdi da  „za jednu bolest imate deset vrsta lijekova, da odlučite koji treba biti na esencijalnoj listi morate uzeti u obzir kvalitet, a zatim cijenu“.

Sagovornik koji ima psihičkih poteškoća navodi da „pacijenti sa ovom dijagnozom apsolutno ne mogu bez lijeka niti su mnogi od nas sposobni za rad kako zbog bolesti tako zbog predrasuda u društvu. Ja sam bio jedan od rijetkih koji je bio u prilici da radi i kada su se ovi lijekovi plaćali uspijevao sam da ih kupim. Ali i pored terapije koju uzimam imam određenih psihičkih problema, doktorica mi je preporučila zamjenu, ali sam morao odbiti jer ona zahtjeva izdvajanje dosta novca“.

Prilikom sastavljanja esencijalnih lista lijekova, Zavod za javno zdravstvo daje podatke o bolestima koje su najviše prisutne kod stanovništva, kako bi se obezbijedili potrebni lijekovi. Iako lijekovi koji nisu registrovani ne mogu biti na listama, Hadžibajrić kaže da je „prostor BiH jako mali i uvijek imate lijekova koji nisu registrovani. Na primjer, Apilepsin (za liječenje epilepcije) je lijek koji je Krka prestala proizvoditi, ali mi stavimo drugi lijek, Depaline, iako nije registriran. Takve ustupke svjesno činimo, nastojimo da neke ranjive populacije, kao što su djeca, na neki način zaštitimo“.

Evropske liste uže od naših

Esencijalna lista lijekova u Bosni i Hercegovini je šira nego što su liste u zemljama Evropske unije, ali je potrebno shvatiti da zdravstvo funkcioniše na solidarnosti i da ono što mi ne potrošimo troši neko drugi.

Snježana Bodnaruk ističe da ne zna tačno kakav je način formiranja esencijalnih lista lijekova u evropskim zemljama i zemljama u okruženju, ali da „postoje kriteriji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), pa je takav sistem i u drugim zemljama. Svi mi koji smo članice Svjetske zdravstvene organizacije primjenjujemo te kriterije“.