Umjesto da stavi u funkciju Psihijatrijsku kliniku na Sokocu, Bosna i Hercegovina je već isplatila 131 962 hiljade maraka odštete forenzičkim bolesnicima za nezakonito i neuvjetno držanje u zeničkom zatvoru, a platiće i mnogo više po novim tužbama koje su upućene Sudu u Strazburu.

Sredinom maja ove godine otvoren je novi objekat pri Kazneno – popravnom Zavodu Zenica u koji su premještena 23 duševna bolesnika koji su u stanju neuračunljivosti počinili krivično djelo, a koji su do tada boravili u krajnje nehumanim uslovima u Odjelu Forenzike pri ovom Zavodu. Objekat je izdvojen iz kruga zatvora i ograđen žicom, bolesnicima je konačno omogućena i šetnja, a da nisu ugroženi njihovi, niti životi drugih zatvorenika. Smještajni kapacitet je za 26 osoba, sa stacionarom za liječnike i novim namještajem u prostorijama. O  njima će i dalje brinuti isti broj liječnika, te još tri liječnika iz kantonalne bolnice i više medicinskih tehničara od kojih su dvoje neprestano sa njima.

Odjel forenzike osnovan je odlukom federalnog Ministarstva pravde 1996. godine kao privremeno riješenje koje je trebalo biti riješeno u neredne tri godine. Ali po tom pitanju se nije ništa radilo. Sada je napokon urađen jedan korak ka definitivnom rješavanju ovog problema. Dosadašnji uvjeti bili su takvi da je čak sedamdesetak bolesnika bilo smješteno u neuvjetne prostorije, nehigijenske prostorije i bez adekvatnog prostora za šetnju. Uvjeti ni sada nisu idealni ali su bolji od prehodnih. No, time još nije riješeno pitanje smještaja ovih bolesnika na području cijele Bosne i Hercegovine i otvaranjem ovog objekta nije stavljena tačka na eventualne tužbe kojim bi ovi bolesnici mogli teretiti državu.

ANKETA MEĐU GRAĐANIMA TUZLE: PLAŠIMO SE NOVIH UBISTAVA!
Veliki broj anketiranih građana Tuzle ne zna šta znači pojam „forenzički bolesnici“ ali su upoznati sa slučajem Tomislava Petrovića, višestrukog ubice iz Lipnice kod Tuzle za kojeg se u aktualnom procesu utvrđuje stepen uračunljivosti, pa vezujući se za ovaj slučaj, iznose svoja razmišljenja.
U potpunosti smatraju da su takve osobe opasne po okolinu i trebaju zdravstvenu ustanovu u kojoj će biti smješteni kako ne bi bili pušteni na slobodu i u prilici počiniti nove zločine. Sanel Hasanović, student Filozofskog fakulteta u Tuzli:
„Smatram da takve osobe predstavljaju opasnost po okolinu i mogu uzeti primjer Tomislava Petrovića poslije kojeg svi na neki način osjećamo strah vozeći se u autobusu. (Petrović je izvršio ubistvo šest osoba u gradskom autobusu, op.aut.) „Nisam upoznat sa tim da u BiH postoji ustanova u kojoj bi oni bili smješteni ali smatram da se takva ustanova mora otvoriti“.
Istog mišljenja je i Almedina Delić, studentica žurnalistike:
„Svakako da su opasni i treba ih se čuvati ali  i oni su ljudi, nisu stvari, i neko se treba o njima brinuti“.
Premda su ovakva lica uglavnom počinitelji najtežih krivičnih djela, ubistava i višestrukih ubistava, oni su prije svega bolesnici i trebaju biti zbrinuti. Ukoliko im zajednica ne pruži adekvatne uslove i liječenje, uvijek postoji rizik da će takva osoba ponovo počiniti krivično djelo.

PO PRAVDU U STRAZBUR

Naime, Bosnu i Hercegovinu je nekoliko zatvorenih osoba iz odjela Forenzike pri KPZ Zenica, tužilo zbog nezakonitog držanja i neadekvatnih uslova u kojima su boravili. „Do trenutka dok se ne osnuje  državna specijalizirana ustanova oni imaju prava i mogućnosti na tužbe zbog nezakonitog držanja jer, prema mišljenju liječnika koji se brinu o liječenju forenzičkih bolesnika u Zenici, dvije trećine njih ne bi više trebali biti tamo smješteni, dok je rizična skupina znatno manje, svega njih pet –šest koje ne bi bilo pouzdano pustiti na slobodu“ objasnio nam je Entonio Šeperić, glasnogovornik federalnog Ministarstva pravde, dodajući da je otvaranjem novog objekta za njih učinjeno tek to da  nemaju više osnova podnositi tužbe žaleći se na uvjete.

Sudu za ljudska prava u Strazburu do sada je podneseno deset zahtjeva protiv Bosne i Hercegovine u vezi s neadekvatnim smještajem i nezakonitim držanjem neuračunljivih počinitelja kaznenih djela u Forenzičkom odjelu KPZ-a Zenica. „Donesena je jedna presuda koja se odnosi na 4 aplikanata: Tokić Mehmed, Alibašić Jusuf, Marinić Danijel i Hadžić Adis. Po ovoj presudi država BiH je isplatila 131 962 KM. Osim ove četiri aplikacije podneseno je još pet sa istom problematikom koje su još u toku“, ističe Monika Mijić, agent Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava.

SLOBODA OPASNA PO ŽIVOT

Osnov za tužbu ovi zatvorenici dobili su izmjenom Zakona o krivičnom postupku 2003.godine. Do tada bilo je dopušteno izreći mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja, dok po novom Zakonu tu mjeru nije moguće izreći. „Po novom Zakonu o krivičnom postupku, koji je na snazi od 2003. godine, nakon što sud utvrdi da je počinitelj kaznenog djela učinio to u stanju neuračunljivosti sud će donijeti privremeno rješenje o njegovom privremenom prisilnom smještanju u zdravstvenu ustanovu najduže do šest mjeseci i uputiti obavijest nadležnom sudu za pokretanje postupka o daljnjem zadržavanju u odgovorajućoj zdravstvenoj ustanovi.“ – objašnjava Jusuf Halilagić, sekretar  Ministrastva pravde Bosne i Hercegovine. Naime, po ovom zakonu duševni bolesnici se ne zatvaraju nego se prepuštaju na brigu Centrima za socijalni rad koji ih trebaju smjestiti u medicinske ustanove.

„Centru za socijalni rad Tuzla bila su dostavljena tri slučaja kojima je  izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja ali nakon što je stupio na snagu novi zakon te osobe su se našle na slobodi. Jedna od tih osoba je smještena u porodicu,  živi sa roditeljima, a Centar povremeno kontaktira sa članovima obitelji kako bi se informisao o njegovom zdravlju. Troši terapiju, posjećuje psihijatra, no, uvijek je tu strah da takav čovjek nešto ponovo ne počini“- navodi Hasiba Alibegović, pravnica pri Centru za socijalni rad u Tuzli. Naša sagovornica, takođe, ističe da Centri za socijalni rad nisu kadrovski, ni materijalno osposobljeni da vode brigu o ovim bolesnicima. „To su medicinski slučajevi i svako guranje u centre smatram  nekorektnim iz razloga što Centar za socijalni rad ne posjeduje ljekara niti neuropsihijatra, zaposleni su socijalni radnici i pravnici i niko nije stručan da radi sa njima“.

Po važećim zakonskim propisima ove osobe mogu biti smještene u psihijatrijske klinike pri pshijatrijskim centrima koje imaju veći gradovi u BiH ali tu mogu boraviti najviše jednu godinu, nakon toga bivaju pušteni na slobodu. Jedino rješenje za ovaj problem bilo bi uspostavljanje institucije na nivou Bosne i Hercegovine u kojoj će biti smješteni ovi bolesnici, gdje će im biti pružena adekvatna medicinska pomoć i terapija ali i poseban vid terapije u smislu organizovanja njihovog vremena u grupnim sesijama.

OBAVEZNA TERAPIJA I NADZOR

SUDBINA PSIHIJATRIJSKE KLINIKE NA SOKOCU: DO KADA ČEKATI SA ADAPTACIJOM
Psihijatrijska bolnica na Sokocu osnovana je 1958. godine odlukom Vlade republike BiH i zbrinjavala je hronično oboljele duševne bolesnike i mentalno retardirane osobe. Osamdesetih godina na klinici je formirano i Sudsko odjeljenje ko je funkcionisalo do izbijanja rata u BiH. Tada se u ovaj objekat uselila Vojna bolnica, a Sudsko odjeljenje biva premješteno u prilično neuslovnu zgradu.
Prije tri godine Ministrastvo pravde BiH donijelo je Memorandum kojim je predviđena sanacija Psihijatrijske klinike Sokolac i njeno stavljanje u funkciju kao zajedničke ustanove za neuračunljive osobe sa područja BiH ali ni do danas nije počela konkretna realizacija ovog projekta.

Desilo se da je Vlada Švajcarske uložila sredstva za izgradnju jedne specijalizirane ustanove za ove bolesnike na nivou države Bosne i Hercegovine ali ta su sredstva nekoliko godina čekala neiskorištena, a da kako ističu u Federalnom ministarstvu pravde,  razlog za to nije poznat.  BiH je preuzimajući obaveze od strane Evropskog suda za ljudska prava da u 2005. godini riješi problem ove ustanove, razmatrala mogućnost rekonstrukcije objekta uz Psihijatrijsku kliniku „Podromanija“ na Sokocu kako bi postao namjenska ustanova za izvršenje navedenih mjera bezbjednosti izrečenih od bilo kog suda u zemlji. Ali, javio se problem različitih gledanja na status, vlasništvo i korištenje navedenog objekta od strane dva entiteta. Ovaj objekat i dalje je najizglednije rješenje problema. Ukoliko dođe do njegove sanacije prioritet smještaja imaju forenzička lica koja se trenutno nalaze u obnovljenom objektu pri KPZ-u Zenica, te osobe koje se nalaze na Forenzičkom odjelu Psihijatrijske klinike „Podromanija“ na Sokocu.

U većini evropskih zemalja ovaj problem je riješen i zakon je lako provesti jer postoje ustanove sa pojačanim obezbjeđenjem u kojima bi se ovi bolesnici liječili. Kod takvih osoba samo u malom broju se evidentira izliječenje dok se većina kao bolesnici tretiraju doživotno.
To nije slučaj ne samo sa našom zemljom nego i drugim državama u regionu. „Kao što ovo pitanje nije sređeno u našoj državi tako i zemlje u regionu imaju iste probleme. Zakon je jasan i hladan, osobe koje su počinile krivično djelo u stanju neuračunljivosti nisu krivično odgovorne. Tako je i u zapadnim sistemima i to je donoseno pod premisom da se tim ljudima treba pomoći“, ističe Adisa Begić, stručni savjetnik u sektoru izvršenja krivičnih sankcija federalnog Ministrstva pravde.

Problem smještaja forenzičkih bolesnika nije jedini koji još čeka na rješenje. „ Isti problem imamo i sa maloljetničkim delikventima. Ne pokazujemo dovoljno zrelosti kao zajednica. Ne vodimo računa o marginaliziranim grupama, a sigurno je ovo jedna od grupa čija su ljudska prava najugroženija“, konstatuje Entonio Šeperić, glasnogovornik federalnog Ministarstva pravde.

U svakom slučaju, ovi bolesnici trebaju podršku čitave zajednice, a njihov broj nije toliki da bi se pravile posebne entitetske zdravstvene ustanove nego je dovoljna jedna na nivou države. Sredstava za osposobljavanje jedne takve ustanove je bilo, ako uzmemo u obzir donaciju Vlade Švajcarske koja je godinama stajala neiskorištena kao i sredstva koja je država Bosna i Hercegovina platila aplikantima Suda u Strazburu kao odštetu, te  buduća sredstva koja će BiH, sasvim je sigurno, morati isplatiti po tužbama koje su još u toku. Rješenje je u rukama odgovornih kojima, nažalost, trebaju godine da se dogovore oko adekvatnog smještaja forenzičkih bolesnika u ustanovu u kojoj će imati stalni medicinski nadzor, a ne bivati pušteni na slobodu gdje će imati priliku da ponovo počine neki zločin.