Sve češći napadi na novinare se javljaju kao posljedica nastojanja da se uspostavljanje vladavine zakona spriječi. S tim u vezi, ova godina obilježila je svojevrsnu prekretnicu u značaju i značenju uslovno rečeno neovisnog, istraživačkog novinarstva: mediji su postali “glavni osumnjičeni”, krivci za konačne pokušaje stvaranja pravne države, transparentnosti u radu institucija, jačanja civilnog sektora, razotkrivanja korupcije i kriminala u organima vlasti, i stoga stepen pritisaka na medijske slobode nikada nije bio veći i složeniji.

“Danas se suđenje obavlja kroz medije. U nedostatku racionalnih argumenata koristi se medijsko šikaniranje i difamiranje osoba u smislu da im se onemogući adekvatna obrana”. Komentar Edhema Bičakčića, nekadašnjeg predsjednika Vlade FBiH, na tek podignutu optužnicu protiv njega i aktuelnog premijera FBiH Nedžada Brankovića zbog zloupotrebe položaja, nije samo najsvježiji primjer obračunavanja predstavnika vlasti s medijima kao korektivom društva, već vrlo slikovito problematizira novu stvarnost bosansko-hercegovačke medijske scene i posljedice realiziranja kritičkog javnog mjenja kroz istu. Naime, da u obrnutom smjeru parafraziramo Bičakčićevo pravdanje na jedan od rijetkih primjera inkriminiranja zloupotrebe ovlasti: u nedostatku racionalnih argumenta za povredu položaja i neprocesuiranja iste, mediji se javljaju  kao vodeći inicijatori narušavanja postojećeg stanja u kojem je odsustvo vladavine prava  dominantni politički i društveni model. Nije uopće slučajno s tim u vezi da je Bičakčić glavne osumnjičene za optužnicu pronašao u medijima. Podsjetimo da su aferu koja je predmet optužnice – nezakonita kupovina stana sadašnjem premijeru a tadašnjem generalnom direktoru Energoinvesta za šta je budžet FBiH oštećen za 114.000 KM a navedena firma 150.000 KM – mediji vrlo detaljno crpili još u vrijeme njenog “trajanja” odnosno 2000. S obzirom da tadašnja pisanja nisu proizvela adekvatnu reakciju institucija, obznanivanje nezakonitosti u radu institucija i njihovih predstavnika nije se smatralo prijetnjom ustaljenom obrascu “ćutnje”. Danas, kada su višegodišnji napori nezavisnih medija na neki način uspješno implementirani u samoj volji sudske vlasti da sankcionira kršenje zakona od strane političke, klerikalne ili ekonomske elite, za krivnju se terete predstavnici medija.

Upravo stoga novu stvarnost medijske scene treba sagledavati kao posljedicu svojevrsne reforme u oblasti javnog mnijenja i civilnog društva jer nam govore o dvije vrlo značajne stvari: povećani uticaj istraživačkog novinarstva na javnost ali i strahovitu spregu moći da se taj uticaj osujeti i diskreditira. Ili: sve češći napadi na novinare se javljaju kao posljedica nastojanja da se uspostavljanje vladavine zakona spriječi. S tim u vezi, ova godina obilježila je svojevrsnu prekretnicu u značaju i značenju uslovno rečeno neovisnog, istraživačkog novinarstva: mediji su postali “glavni osumnjičeni”, krivci za konačne pokušaje stvaranja pravne države, transparentnosti u radu institucija, jačanja civilnog sektora, razotkrivanja korupcije i kriminala u organima vlasti, i stoga stepen pritisaka na medijske slobode nikada nije bio veći i složeniji. Mediji se dakle doživljavaju kao remetilački faktor višegodišnje politike šutnje te kroz tu prizmu na neki način valja sagledavati i povećani politički pritisak.

Konačno pobijeđena ravnodušnost

Argumentaciju kakvu nudi Bičakčić možemo pronaći na različitim primjerima koji su obilježili javnu scenu tokom protekle godine i koji su i sada vrlo aktuelni: otvoreni napadi Milorada Dodika, premijera Republike Srpske na novinare te predstavnike pravosuđa vidljivi u mogućnosti podizanja krivične prijave zbog zloupotreba budžetskih sredstava, javna optužba premijera FBiH Nedžada Brankovića da su mediji krivi za grafite revolta ispisane na zgradi u kojoj živi, etiketiranje novinara koji argumentovano pišu protiv zloupotrebe položaja predstavnika religijskih zajednica ili potkazivanja sve očitijeg uzurpiranja sekularnih vrijednosti, “islamofobičnim” odnosno “pravoslavofobičnim” (slučaj izgradnje nove zgrade Rijaseta na Kovačima, primjer presude Općinskog suda Travnik za pedofiliju imama medžlisa Gluhe Bukovice, Queer festival, kleronacionalistički diskurs episkopa zahumsko-hercegovačkog Vladike Grigorija…)…

Međutim, od vremena kada reakcije na “pisanje istine” nije uopće bilo, napade kao reakciju upravo treba gledati kao vid uspješnog ovladavanja struktura civilnog društva nad socijalnom realnošću. U prvim poslijeratnim godinama “ravnodušnost” nije bila samo odraz letargičnosti javnog mnijenja i odsustva kritičke mase da reagira na slučajeve diskriminacije, netolerantnosti, manipulacije budžetskim sredstvima, nacionalnističkim diskursom, već i sigurnosti predstavnika vlasti u politički apsolutizam i “nedodirljivost”. Činjenica da sve veći broj slučajeva nailazi na reakcije javnoga mnijenja, što se kristališe kroz proteste, debate, peticije, pokazuje da mediji obnašaju relevantniju ulogu nego prije. Nažalost, koliko god zabrinjavajući bili statistički podaci o pritiscima na novinare u odnosu na protekle godine, toliko su oni pokazatelj kapaciteta neovisne, alternativne medijske scene u stvaranju jedne kritičke mase ali i vraćanja uloge koja joj pripada – mediji kao korektiv javnog mnijenja i svojevrsni posrednik između vlasti i građana te kontrole rada legalno izabranih predstavnika. Naravno, još uvijek smo daleko od potpune dominacije civilnog društva, ali isto tako vidimo da su mediji u mnogo većoj poziciji da proizvedu reakcije javnosti negoli ranije. Činjenica da je emisija 60 minuta FTV-a dvostruko nagrađena ove godine svojim doprinosom da se, bez obzira na pritiske, fizičke prijetnje i stalna opstruiranja pri obavljanju istraživačkog novinarstva obznane i razotkriju malverzacije unutar različitih oblasti javnog djelovanja govori u kojoj mjeri je javnost prepoznala važnost medija.

Napadi na novinare kao paradigma brutalnosti bh. društvene zbilje

S druge strane, napadi na novinare nam više govore o nivou društvene svijesti i načine na koji se proizvedeni diskursi i narativni identiteti interpretiraju u identifikacijskom kodu javnosti. Dva događaja koja su obilježila javnu scenu protekle godine paradigma su jednoga društva koje još uvijek karakteriše nizak stepen poštivanja ljudskih prava, toleriranje govora mržnje u javnom diskursu, i vrlo otvorena politička nekorektnost, upotreba etnonacionalnog diskursa te diskriminatorni odnos prema različitim manjinama, prakse isključivanja i neprihvatanja Drugog, bilo da se radi o manjinama bilo o, za bosanskohercegovačko društvo, temama koje do sada nisu u toj mjeri medijski eksploatisane pa su samim tim ostale na margini javnog promišljanja. Fizički napadi na 1. Queer festival su kao posljedica jednog društva još uvijek nespremnog na poštivanje zakonodavstva ljudskih prava i prihvatanja ideala pluralnosti i otvorenosti s jedne strane zacementirali strahoviti značaj medija u proizvodnji diskursa pa samim tim i kao faktora konflitknih situacija. Intenzitet nasilja kojim je naprasno prekinut jedan takav kulturni događaj prethodno je legitimiziran vrlo negativnim propagiranjem govora mržnje i iskazivanjem netolerantnosti od strane političkih i klerikalnih predstavnika. Pored ovog, i slučaj poznat kao Gluha Bukovica nakon kojeg se po prvi put javno progovorilo o vrlo osjetljivom pitanju – seksualnom napastvovanju maloljetnika/ca unutar svešenstva, postavio je u prvi plan pitanje nepogrešivosti etnonacionalnog korpusa. Relativiziranje pedofilije i revidiranje iskaza djevojčice, na osnovu kojeg je Općinski sud Travnik nepravomoćno osudio imama, samo zbog toga što se radi o pripadniku islamskog svećenstva, govori o otporu prema mogućem narušavanju kulturološke matrice bh društva, protaknog islamskim tradicijskim naslijeđem, te stavu da se prihvatanjem obešćašćivanja imameta, prihvata obeščašćivanje nacionalne grupa kojoj pripada.

Nepoželjna istina

Uloga medija u oba događaja bila je izrazito značajna s obzirom da se medijski prostor subjektivizirao kao reprezentacijski element neprijateljskog, suparničkog prostora odnosno kao “to opće mjesto” na kojem se prelamaju ideološki konflikti. Medijska scena se duboko podijelila na primjeru oba događaja – onih koji su “za” i onih koji su “protiv” i tako se nanovo iskristalizirala kao jedini polemični prostor što nažalost više govori o odsustvu socijalne potrebe da se važna pitanja problematiziraju i na drugim “mjestima” – umjetničkim sadržajima, unutar akademskih krugova, na institucionalnom nivou, pred sudskim instancama… Mediji se na kraju javljaju kao “obilježeni” i jedini “vidljivi” portparoli različitih ideoloških narativa. Naravno, rijetki neovisni mediji koji na neki način zastupaju vrijednosne principe i ideale multietničkog, građanskog društva, transparentnog vođenja politike i njegovanja tolerancije i pluralizma mnogo su više “na udaru” upravo zbog narušavanja dominantnog ideološkog obrasca. Konzervativne struje im stoga vrlo često zamjeraju “govor istine” i propagiranje njima oprečnih društvenih vrijednosti (antišovinističkih i antifašistoidnih stavova), kao što je vidljivo u prijetećem pismu pojedinim medijima u periodu koji je prethodio Queer festivalu: “Vama koji podržavate najveće zlo modernog doba, koji promoviranje nemorala smatrate testom tolerancije u našoj napaćenoj državi, koji širite i štitie zapadnjački otrov opisujući ga kao multikulturnu ekspanziju, vama koji mislite da je jedini način ulaska BiH u EU onaj od straga, Ratni veterani Sarajeva poručuju Dosta! Podržavajući Queer Sarajevo Festival otišli ste predaleko i time prelili čašu naše tolerancije. Umjesto da takav način izražavanja osudite i slijedite put onih kod kojih je demokracija uzorit model života, vi ovaj naš ratom iscrpljeni narod trujete zapadnjačkim bolesnim idejama i nazovi ljudskim pravima i slobodama”. Neovisni mediji se dakle smatraju osnovnim remetilačkim faktorom dominantne ideologije koju karakteriše etnonacionala nepogrešivost, šutnja javnog mnijenja, višegodišnje i sistematsko uživanje imuniteta političkih, sudskih i klerikalnih moćnika pred zakonom i stoga, dakle, jesu predmet napada. Nažalost, oni će to i ostati sve dok pravna država ne bude implementirana na svim nivoima vlasti a obznanivanje retrogradnih pojava, bilo da se radi o zloupotrebi položaja, korupciji, govoru mržnje, putem istraživačkog novinarstva ne rezultira pravovremenom reakcijom zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.