Iako afera «kafanska tuča od milion dolara», koja je potresala medijsku i političku scenu Srbije krajem februara, još nije dobila konačni (sudski?) epilog, nesumnjivo je već dosad imala bar dva pozitivna efekta. Jedan na medije i drugi na političku elitu.

Kao malo koja druga tema ova je priča ujedinila bezmalo sve novinare i svakako sve relevantne medije u Srbiji u odbrani profesije, s jedne strane, i natjerala vlasti na nemušto pravdanje i konačno - na uzmicanje. U korist i na radost javnosti, naravno.

«Kafanska tuča od milion dolara» mogla bi postati školski primjer za obuku mladih novinara i pripadnika nevladinih organizacija, kao i za edukaciju budućih političkih lidera kako bi učili na tuđim a ne na sopstvenim greškama.

Bjegunac, heroj i noćna mora

Prvo, nekoliko osnovnih informacija o aferi. Mladi student i talentovani košarkaš iz Srbije M.K. (njegovo ime više nije važno za ovu priču) tokom boravka u SAD, navodno braneći svog prijatelja s kojim je bio u društvu u kafani, udario je tako snažno napadača, američkog kolegu, koji je završio u komi i jedva preživio. Uhapšeni košarkaš, kome je prijetilo ozbiljno suđenje, pušten je da se brani sa slobode uz plaćenu kauciju i oduzeti pasoš, ali je – uz pomoć konzula Srbije u SAD – dobio privremene papire i s njima napustio Ameriku.

Bjegunac je nakon toga, kako se i moglo očekivati, postao predmet američko-srpskog spora. Za američke vlasti on je – bjegunac od pravde i nasilnik koji bi sada mogao biti optužen za dva krivična djela. Za Srbiju, on je i heroj i noćna mora, u isto vrijeme. Heroj za Šešeljeve radikale koji su ga dovodili i u Skupštinu na pokazivanje i divljenje, noćna mora - za aktuelnu vlast. Koja je upetljana u slučaj jer je njen konzul, a moguće i neki ministar (vanjskih ili unutrašnjih poslova?), umiješan u falsifikovanje dokumenata i omogućavanje bijega od pravde. Ali i zato što ga sada, i da hoće, ne može vratiti u SAD da mu se sudi tamo, jer to zabranjuje Ustav Srbije.

Da je M.K. pobjegao iz neke druge zemlje, pa i uz nelegalnu pomoć konzula, pogotovo iz neke Srbiji susjedne zemlje – što se često i događa kad su u pitanju države bivše Jugoslavije, a pogotovo BiH – ni po jada. Niko se u Beogradu ne bi ni počešao.

Ali, Amerika je Amerika i ona, kad hoće, ne posustaje. Kad je Hillary Clinton taj slučaj koristila čak u toku predizborne kampanje, možemo samo zamisliti koliko joj je on važan danas otkako je šef State Departmenta... Toliko da su se vlasti u Beogradu potpuno unezgodile pa su rješavanje slučaja proglasile «najvećom državnom tajnom» i donijele odluku da se kao obeštećenje nesretnom Amerikancu ponudi 900.000 dolara i još stotinu hiljada dolara kaucije. Kome kaucija ako je ona već jednom plaćena, osim ako se ne radi o njenom nazovimo ga «otkupu» (da «nestašni» M.K. ne ostane sasvim praznih džepova?), pitanje je od stotinu hiljada dolara... 

Najveće mućke najveće tajne 

Sve države manje-više svoje najveće mućke rado proglašavaju «najvećim državnim tajnama». I po pravilu, u slučajevima tog tipa, što je veća «tajna», to je veći i javni interes da se za nju sazna. Srećom, i u Vladi Srbije našao se neko ko je razumio tu jednostavnu logiku i prenio informaciju o tome novinaru od povjerenja.

Ekskluzivnu vijest o tome objavila je ne baš visokotiražna «Borba» i pobrala najviše aplauza u javnosti, najveću zavist ostalih medija i najozbiljnije prijetnje policije i tužilaštva. Uslijedili su upadi policije u redakciju, pozivi novinarima i urednicima na «informativne razgovore» u MUP i ispitivanja, potom izvinjavanja i nevješta pravdanja ministara u Vladi...

Sve države manje-više svoje najveće mućke rado proglašavaju «najvećim državnim tajnama». I po pravilu, u slučajevima tog tipa, što je veća «tajna», to je veći i javni interes da se za nju sazna. Srećom, i u Vladi Srbije našao se neko ko je razumio tu jednostavnu logiku i prenio informaciju o tome novinaru od povjerenja.

 

Tužilaštvo je pokrenulo sveopštu istragu među novinarima da otkrije «krticu» koja im je dala informaciju, ali je naišlo na tvrd orah. U samoj «Borbi», ali i u većinskom dijelu medijske zajednice. Nema iole značajnije novine koja se tome nije suprotstavila i koja, uprkos razumljive ljubomore, nije podržala kolege u «Borbi» (evo samo nekoliko naslova: «Nemoral ne sme biti državna tajna», Blic 22.2.2000; «Čarolija nepristojne ponude», Politika, 23.2.2009; «Pod velom tajne niču nove tajne», Danas, 23.2.2009. itd).

I, kako je objavila Borba (“Duboko grlo”, 25.2.2009.), “umesto da pitaju - zašto se svakakva impresivna budalaština u Srbiji može proglasiti “top sikret’’ informacijom, zašto Vuk Jeremić nije izvršio harakiri ili bar podneo ostavku posle antologijske brljotine sebi podređenog činovnika, zašto jedno kafansko komiranje (od alkohola i batina) dobija dimenzije napada na Perl Harbur, dok osumnjičeni napadač stiče oreol Miloša Obilića, i zašto bi trebalo odlikovati čoveka koji je Srbima otkrio još jednu svinjariju iz dubina njihovog džepa, ovdašnje medije (uključujući policiju i tužilaštvo) najviše interesuje ko je bio anonimni izvor „Borbe“ i kad će ga obesiti, što je u celoj priči bitno kao, recimo, uporno osvetoljubivo raspitivanje kako se zove onaj koji je napravio sačmaru iz koje se ubio Hemingvej.”

Suština problema u ovoj srpskoj priči nije u tome ko je “provalio” tajnu već u tome kako je Vlada mogla da kafansku tuču i skandaloznu ulogu svoje diplomatije podigne na najviši nivo državnog interesa suprotno interesima javnosti. I u ovom slučaju, kao i u nizu sličnih u svijetu, pokazuje se da je “šuplja birokratija” pravi lijek za zdravu demokratiju. Odbrana Borbe i prava na zaštitu njenog izvora, čak i po cijenu policijsko-sudskog progona, u interesu je i novinarske profesije i javnosti.

“Informativni i prijateljski” razgovori

Pokušaj srpskih vlasti da na ovaj način zaštite «državnu tajnu» nije, dakako, nikakav izuzetak. To se povremeno događa i u drugim državama nasljednicama bivše Jugoslavije, ali i u zapadnim zemljama razvijene demokratije. U Bosni i Hercegovini i u Srbiji, jednako kao i u Hrvatskoj,  Crnoj Gori i u Makedoniji, policije se ne libe da novinare zovu na «prijateljske» razgovore, što je samo drugo ime za informativne razgovore, a kad im to ustreba i na upad u redakciju ili u stan novinara. Karakterističan je slučaj hrvatskoj novinara-blogera Željka Peratovića star tek godinu i po (opširnije: Novinari bogeri: najslobodniji, najoštriji i najugroženiji).

Ni Bosna i Hercegovina nije nikakav izuzetak u tome, iako u posljednjih nekoliko godina nije zabilježen nijedan upad policije u prostorije medijskih kuća i u stanove. Možda i zbog toga što je lokalna policija pod stalnim nadzorom evropske policijske misije?

Pokušaj srpskih vlasti da na ovaj način zaštite «državnu tajnu» nije, dakako, nikakav izuzetak. To se povremeno događa i u drugim državama nasljednicama bivše Jugoslavije, ali i u zapadnim zemljama razvijene demokratije. U Bosni i Hercegovini i u Srbiji, jednako kao i u Hrvatskoj,  Crnoj Gori i u Makedoniji, policije se ne libe da novinare zovu na «prijateljske» razgovore, što je samo drugo ime za informativne razgovore, a kad im to ustreba i na upad u redakciju ili u stan novinara.

To što je eventualni limit policiji, istovremeno je podstrek novinarima. Glavna urednica Oslobodjenja je, recimo, u maju 2003. godine javno odbila poziv policije i tužilaštva na «informativni» razgovor u povodu krivične prijave koju je podnio utemeljitelj konkurentske medijske kuće Dnevni avaz. Odbila je poziv i za to dobila javnu podršku Ombudsmena Federacije BiH i medijske zajednice. Nakon toga, Kantonalno tužilaštvo je «osumnjičenu» i Ombudsmene zvanično obavijestilo da je odbacilo krivičnu prijavu. Ovaj slučaj, istina, nema veze sa zaštitom povjerljivih izvora, ali je ipak poučan primjer za odnose s policijom. U jednom drugom slučaju, policija je u Tuzli, nakon neuspjelog «poluslužbenog privođenja» dopisnika Oslobođenja u MUP pristala da s njim obavi «prijateljski razgovor» u kafani 8. augusta 2005. godine, ali nije dobila informaciju ko je «krtica» u samoj policiji (prema Oslobođenju, 9.8.2005.).

Otkrivanje - samo ako se sprečava zločin protiv života

Bosna i Hercegovina, za razliku od drugih zemalja bivše Jugoslavije, zakonski pomaže novinarima da zaštite povjerljivost svojih izvora u dva slučaja. Prvo, u slučajevima tužbi za klevetu: zakoni za zaštitu od klevete, koji su na snazi u oba entiteta, daju za pravo novinarima i urednicima da štite identitet svojih izvora ili dokumenata i bilješki, ali ih, naravno, ne oslobađaju odgovornosti za klevetu. U drugom slučaju, dodatnu zaštitu novinarima daje Zakon o medijima Kantona Sarajevo (nažalost, web stranica KS je već dugo u rekonstrukciji i Zakon se ne može dobiti u elektronskoj verziji) koji navodi da «jedino sud može naložiti otkrivanje izvora i to samo u slučaju ako se time sprječava zločin protiv života» (opširnije o tome i o drugim zakonima).

Prema analiziji Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine, novinari u listovima najviše krše član 13. Kodeksa za štampu, koji ih inače upućuje na to da se «kad god je to moguće, oslanjaju na otvorene, identifikovane izvore informacija» ali i da «obavezno štite identitet onih koji im daju informacije u povjerenju».

Da ne bi bilo nesporazuma, bh. novinari ne krše ovaj član Kodeksa tako što odaju svoje izvore. Nipošto. Krše ga, naime, zato što pretjerano i neselektivno koriste anonimne izvore i kad to nije jedini način da dođu do informacija ili samo zato što «nemaju vremena» ili «motiva» da istražuju dodatne izvore i da na ovaj način dobijene informacije provjeravaju. Nerijetko se događa da se novinari pozivaju na «povjerljive» ili «anonimne» informacije i kad je posve očito da su izvori tih vijesti policija (u slučajevima saobraćajnih udesa, opšteg kriminala i slično), političke stranke (događjaji na političkoj sceni), same vlasti...

Vijest je samo ono što vlasti kriju

Korištenje povjerljivih izvora je kao medalja s dvije strane. S jedne strane, zahtjevna je i izazovna alatka koja nam pomaže da dođemo do pravih informacija. S druge strane, pak, neselektivno i neodgovorno pozivanje na povjerljive, anonimne i neidentifikovane izvore može nas odvesti na krivi put i na potpuno gubljenje kredibiliteta u očima javnosti (vrlo preporučljiv tekst: “Niste ovo čuli od mene…”).

Po jednoj često korištenoj definiciji, vijest je samo ono što vlasti pokušavaju da sakriju od javnosti, sve drugo je – propaganda.

Korištenje povjerljivih izvora je kao medalja s dvije strane. S jedne strane, zahtjevna je i izazovna alatka koja nam pomaže da dođemo do pravih informacija. S druge strane, pak, neselektivno i neodgovorno pozivanje na povjerljive, anonimne i neidentifikovane izvore može nas odvesti na krivi put i na potpuno gubljenje kredibiliteta u očima javnosti.

Zato i jeste važno da mediji i novinari štite svoje izvore, makar se suočavali i sa policijsko-sudskim progonom. Javne i sudske kampanje mogu biti vrlo neugodne i potrajati godinama, ali zbog profesije i javnosti vrijedi se za to boriti. I žrtvovati, kad ustreba.

Tačno prije dvije godine, 27. februara 2007, Ustavni sud Njemačke je zauzeo stanovište da je neustavan i nezakonit upad federalne policije u septembru 2005. godine u redakciju političkog magazina «Cicero» koji je objavio detalje policijskog izvještaja i dijelove policijskih dokumenata o «Al Kaidi».

Istorija sukoba njemačkih novinara, sjedne strane, i tužilaštava i policije, s druge, pamti i slučaj magazina Der Spiegel čija je redakcija tokom 1962. bila zatvorena čak nekoliko sedmica a glavni urednik u zatvoru proveo 103 dana pod optužbom «odavanja službene tajne». Nakon javnih protesta, njemački ministar odbrane, u to vrijeme moćni Franz Joseph Strauss, bio je prisiljen na ostavku, da bi tri godine kasnije Ustavni sud presudio u korist magazina i njegovog urednika (objavljeno 4.8.2007.).

Za sudsku satisfakciju treba puno vremena. Ali se ona itekako isplati, kao što se vidi i u ova dva njemačka slučaja jer uspostavlja standarde koji potom postaju obavezujući. Nakon najnovije odluke Ustavnog suda u Njemačkoj 2007. godine, nije zabilježen nijedan novi upad policije u redakciju i u stanove novinara...

Judith Miller je izabrala zatvor 

Prije tri i po godine manje-više su svi mediji u svijetu objavili vijest o tome da je Judith Miller, novinarka The New York Timesa uhapšena i u zatvoru provela ravno 85 dana zato što se oglušila na zahtjev suda da oda ime osobe koja joj je saopštila povjerljivu informaciju – iako o tome nije pisala članak. Novinar Time magazina Matthew Cooper je u posljednjem trenutku izbjegao hapšenje u istom povodu jer se osoba koja je njemu dala povjerljivu informaciju saglasila da saopšti njen identiet.

Proslavljena novinarka izabrala je radije odlazak u zatvor nego da pogazi dato obećanje povjerljivom izvoru, odanost profesiji i javnosti. Koliko nas bi bilo spremno na takvu žrtvu?

Američki zastupnici teze o sudskom progonu novinara ukoliko odbijaju otkrivanje identiteta izvora povjerljivih informacija smatraju da je otkrivanje da li je učinjeno krivično djelo i ko ga je počinio cilj važniji od svih profesionalnih interesa novinara. S druge strane, Judith Miller kaže da bez mogućnosti korištenja povjerljivih izvora i njihove zaštite ne bi bilo ni velikih američkih afera poput «Watergatea», finansijskih skandala kao što je «Enron», otkrića o zlostavljanju zatvorenika u Abu Graibu...

Američki je paradoks u tome što novinari u većini saveznih država uživaju veći stepen zaštite povjerljivih izvora nego na federalnom nivou. Takav zakon o zaštiti je prošao Predstavnički dom Kongresa u oktobru 2007., ali zbog protivljenja Bushove administracije nije usvojen u Senatu.

«Nismo lagali, vređali, bili vulgarni...» 

Na kraju, vratimo se još jednom «kafanskoj tuči od milion dolara».

U otvorenom pismu predsjedniku Srbije Borisu Tadiću, premijeru Mirku Cvetkoviću, predsjednici Skupštine Slavici Đukić-Dejanović i šefovima poslaničkih klubova u Parlamentu (objavljeno 23.2.2009.), redakcija «Borbe» im je postavila niz pitanja i istakla nešto što vrijedi i ovdje citirati:

«Nismo lagali, nismo nikoga vređali, nismo bili vulgarni, niti smo udarali na bilo čije dostojanstvo.»

U čemu je onda problem? 

Pa, naravno, u tome što su objavili ono što je Vlada htjela da sakrije. Od medija i – od javnosti.