Naivno smo očekivali kako će nam dolazak velikih globalnih medijskih korporacija donijeti uzbudljivo i kvalitetno razdoblje za novinarstvo, ali to se dogodilo nije. Medijske globalke su nametnule senzacionalizam, riješile se kvalitetnih, a zaposlile mlade, neiskusne i povodljive novinare te kao glavni novinarski standard nametnule profit.

Hrvatsko novinarstvo opet se srozalo u glib senzacionalizma, tračeva, ogovaranja, iznošenja prljavog veša i to tako uspješno da bi se i piljarice i najgori psovači zastidjeli.

Serija tračeva i privatnih prepucavanja puni medije već neko vrijeme, ali sudeći prema zadnjim događanjima dosegli smo dno profesionalizma i etičnosti (ako dno uopće i postoji).

Skandali i osobna svađa bivšeg bračnog para Radeljak, Dikana i Vlatke kako im se tepa u medijima, primitivni ispadi nogometnog moćnika Zdravka Mamića kojeg više nitko ne može zaustaviti, te medijsko eksponiranje obiteljske drame novinskog nakladnika Ive Pukanića  ne može se uvrstiti pod standarde profesionalnog i etičnog novinarstva. Dodajte tome pikantne detalje iz veze uspješnog TV producenta Romana Majetića i Jelene Veljače, zvijezde serijala, pa vječno prisutnu Severinu koja se rastaje pa sastaje sa svojim mlađim ljubavnikom, pa neizbježnu Cecu...

Danko Plevnik, kolumnist Slobodne Dalmacije napisao je sljedeće: „Hrvatsko novinarstvo ne hoda više ni po površini događaja jer je, došavši do dna ukusa, krenulo još niže u speleologiju neukusa, spuštajući se u septičke jame skandala. Olakotna okolnost je da likove kojima uništava pristojno javno mnijenje ipak nije stvorila medijska scena. Radi se o tajkunima, menadžerima, bogatašima, koje je, uz dobre kamate, izmislila politika, isporučivši ih medijima kao trajne zvijezde. Koliko je zločesta silina obrane njihovih, pomoću politčkih lobija stvorenih posjeda, govore presude i ponašanja takvih celebrity bogataša“.

Što je uzrokovalo ovu eskalaciju primitivizma? Zar samo trka za većom nakladom, slušanosti i gledanosti? Zar je imperativ publike „koja to traži“ tako snažan? Zar ne više postoje osnovna pravila novinarstva?

Nema dvojbe, publika to traži. Gledanost HTV-ove emisije „Otvoreno“ u kojoj je nastupio Zdravko Mamić značajno je porasla, barem prema izjavi voditeljice Dijane Čuljak. Htjeli mi to ili ne, ovi su skandali tema dana, o njima se priča u kafićima, a čak je i čuveni „YouTube“ preplavljen našim uradcima. Ništa nije skriveno od javnosti, pa tako možemo uživati u Mamićevu striptizu i pjevanju na zagrebačkom aerodromu, gledati konfrontaciju bivšeg bračnog para a sada krvnih neprijatelja koji se javno nazivaju imenima koja nisu za javnost i optužuju za djela koja izazivaju opće zgražanje. Novinari ne bježe ni od toga da objave suzno lice kolege koji proživljava obiteljsku dramu.

Nije to specifičnost hrvatskog medijskog tržišta. Slično se zbiva i u svim zemljama bivše Jugoslavije. Tabloidi su ovladali novinskim kioscima, ozbiljne novine su gotovo posve nestale ili se mogu prebrojati na prste, radio je postao juke-box koji tu i tamo emitira vijesti koje je metodom „copy and paste“ skinuo s interneta, a TV ekranima šetaju samo neki tipovi iz Big Brother kuća koji su survivori u reality show-u. Na TV nastupaju samo oni koji znaju pjevati: po svojim ili tuđim melodijama, uz orkestar ili orkestrirano. Internetom su pak prevladavali blogovi koji omogućuju ono što je nekoć bilo moguće samo u privatnim pismima: pisati o bilo čemu, onome što ti prvo padne na pamet, bez ikakve odgovornosti za javnu riječ i još ti se pritom dive kao slobodoumnom autoru. Psovačke eskapade srpskog košarkaša zasjenile su sportske rezultate, a slike obnažene hrvatske skakačice u vis Blanke Vlašić i još se i sada spominju.

Pink TV je zavladala TV ekranima a pevaljke skakuću i milozvučno promiču stupidne poruke koje nas više niti ne nasmijavaju. Meksičke, španjolske, portugalske, brazilske i ine telenovele prikovale su gledatelje pred ekrane i velika je prednost imati nekoga u susjednoj nam zemlji koji imaju privilegiju da se u njih emitira 317. epizoda serije, pa su „ispred“ i mogu kazati što se dogodilo s Juanitom. A ulicama diljem Jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana veselo trčkaraju Manoliti i Huani, a punice nas na španjolskom zovu na večeru.

I nekoć zaraćene strane se najlakše mire kroz TV sapunice, pa se u hrvatske uspješnice ubacuje i pozitivan srpski karakter, jer to će omogućiti gledanost „tamo preko“. Proizvodnja je velika, pa čak i popularne glumice, usput djevojke vodećeg producenta, postaju scenaristice. Barem dok ljubav ne pukne.

Eto, štofa koliko hoćete i sve se to može pročitati, vidjeti i čuti u masovnim medijima. Utječe li to na stvaranje javnog mnijenja? Pa naravno, javno mnijenje više i ne zna što se zaista zbiva, jer je ono posve preplavljeno novinarskim smećem pa se njime sve lakše manipulira.

Ozbiljno novinarstvo je nestalo s medijske scene, povuklo se u zapećak, a nekoć velika novinarska imena se tu i tamo nađu na nekoj međunarodnoj konferenciji pa lamentiraju o dobrim starim vremenima.

I, sve to zbog komercijalnog efekta? Zar se profit može u medijima ostvariti samo na senzaciji, traču i ogovaranju? Zar više nisu dovoljne tragične prometne nesreće, politički skandali, pronevjere, zločini? Što je danas „roba koja prodaje“ medije? Više nije dovoljno virenje kroz virtualnu ključanicu „Big Brothera“, sada moramo znati kakve su SMS poruke izmjenjivali Dikan i Vlatka, te vidjeti i čuti kako Mamić novinare „nabije na k...“.

Tsunami senzacionalizma snažno je preplavio i one medije koji su po definiciji javni i koji se ne bi trebali baviti takvim temama. Novinari se pitaju što napraviti. Treba li prešutjeti Mamićevo divljanje na aerodromu ili pred novinarima? Treba li posvetiti emisiju javne TV bračnoj razmirici? Je li ugledna informativno-politička emisija pravo mjesto na kojem playboy može bacati svoj vjenčani prsten i je li u Dnevniku komercijalne NOVE TV treba objaviti u dva dana za redomza  prepucavanje bivših supružnika koji nas uvjeravaju da je ona „prostitutka“ a ona uzvraća kako ga je varala?

Novinar Denis Kuljiš je u „Otvorenom“ lakonski objasnio: „Objaviti da, ali kako?“ Time smo došli do suštine. Nije upitno imaju li mediji pravo objaviti neke, pa čak i skandalozne informacije o javnim osobama, već kako će to učiniti. Hoće li se prepustiti uličnom prepucavanju, kavanskom divljanju ili će to prikazati poštujući dignitet osobe, te vodeći računa da ne povrijede i njih i njihovu obitelj.

Najveće žrtve ovih skandala su oni nedužni u cijeloj priči, a kojima se i najviše manipulira: djeca! Vodi li itko od novinara i urednika računa koliku šetu nanosimo djeci koju zlorabimo kako bi skandalu nihovih roditelja dali još veću draž, još malo pikanterije, još ono nešto što će izazvati dodatnu pažnju publike?

Senzacionalizam, žutilo, tabloide i slične medijske poslastice nisu izmislili novinari tranzicijskih zemalja, oni su ih samo preuzeli, sa zakašnjenjem, od razvijenih medijskih sredina i kao djeca koja dobiju novu igračku, prigrlili ih i otišli dva koraka dalje, samo da pokažu koliko su sposobni. A nakladnici su pak, namirisavši prostor koji je otvoren, bez kontrole i bez efikasnih sudskih presuda, dodatno natjerali novinare da krenu u lov za senzacijama, pa makar bile i istinite.

Tu je prva i osnovna razlika: naši mediji objave što je „zgodno“, što će izazvati pažnju.

Što je medijski senzacionalizam? Marvin Kalb, harvardski profesor, definirao je tabloide kao „srozavanje ozbiljnih vijesti i promicanje seksa, skandala i infotainmenta“.

Selimas Miller ovako pak obrazlaže žuto novinarstvo: „prva funkcija je informiranje i zabavljanje publike, druga je da se proda što je moguće više i treća da se privuče što je moguće više oglašivača.“ (Chadwick,R. (ed) (2001) „The Concise Encyclopedia of Ethics in Poltics and the Media“, San Diego: Academic Press, 283.)

Stvar je jednostavna: veća čitanost, slušanost i gledanost znači i više oglasa. A od oglasa se danas živi, pa tako novinarskim kuloarima kruži krilatica kako prodajni timovi uređuju novine i kažu urednicima što da objave kako bi to mogli dobro prodati i tako privući oglašivače.

Tabloidizacija je, dakle, svjetski fenomen. Frank Esser je uveo taj termin u znanost o medijima rekavši: „Na mikro razini možemo tabloidizaciju promatrati kao medijski fenomen koji nameće medijima standarde koje traže publika i komercijalni interesi. Na makro razini tabloidizaciju možemo promatrati kao društveni fenomen koji potiče i simbolizira suštinske promjene u konstituciji društva.“ (Frank Esser. 'Tabloidization' of News: A Comparative Analysis of Anglo-American and German Press Journalism in: European Journal of Communication, 14(3): 291-325).

No, Esser naglašava da tabloidizaciju, iako je svjetska pojava, treba promatrati u svakoj sredini zasebno, jer je specifična i razlikuje se u raznim zemljama.

Britanski novinar John Ryan, ugledni instruktor novinarstva „Thomson Foundation“ iz Cardiffa, dobro poznaje fenomen žutila jer su britanski tabloidi vrlo značajni medijski proizvodi. Ryan je definirao ovu vrstu novinarstva kao „3S“: sex, sport and scandal“, ali je upozorio da je i to potrebno raditi prema profesionalnim načelima, provjeriti informaciju i objaviti točno, jer su presude za laž takve da medijska tvrtka može bankrotirati. U nas nitko još nije zbog senzacionalizma bankrotirao, pa se srozavanje nastavlja.

Naivno smo očekivali kako će dolazak velikih globalnih medijskih korporacija donijeti i novo, uzbudljivo i kvalitetno razdoblje za novinarstvo na ovim prostorima, ali to se dogodilo nije.

Medijske globalke su nametnule senzacionalizam, riješile se preko noći kvalitetnih novinara, zaposlile mlade, neiskusne i povodljive novinare te kao glavni novinarski standard nametnule profit. Taj profit se pak izvlači iz zemlje, odlazi negdje u korporaciju, a lokalni mediji nestaju i nastaju preko noći.

Međunarodne globalne medijske korporacije nisu nam donijele svoje vrhunske proizvode, već svoj „šrot“ koji donosi profit.

Finska tvrtka Sanomat izdaje jedan od najbolji dnevnih listova na svijetu, Helsingin Sanomat, ali u ove su krajeve „poslali“ Story, trač reviju koja se bavi intimom lokalnih zvijezda.

Ugledna Styrija iz Austrije je za male novce kupila Večernji list, a onda osnovala 24 sata, prvi pravi tabloid u Hrvatskoj, koji je izbio na vrh prodavanosti, čime je Styria  financijski i tržišno ugrozila svoj osnovni proizvod, Večernji list. Domaći novinari to teško mogu shvatiti, ali to je logika globalizacije.

Profit se skuplja na kraju tjedna na nekom nama neznanom bankovnom računu i samo se to računa. Taj priljev novaca mora rasti, a to što će nestati neki tradicionalno važni medijski proizvod u tamo nekoj Bosni, nije važno. Gdje su nekoć velika imena novinske scene kao što su Slobodna Dalmacija i Oslobođenje, novine koje su plijenile nagrade? Politika i Vjesnik su utonuli u propagandnu mašineriju vladajućih, Delo je u vlasništvu pivovare kojom pak upravlja vlada...

I B92 svoje održanje na tržištu može zahvaliti Big Brotheru, a ne ozbiljnom, istraživačkom novinarstvu, a donedavno nezavisni Feral Tribune je sada dio EPH carstva...

Tako smo došli i do neupitnog vladara medijskog prostora Jugoistočne Europe -  WAZ-a, njemačke korporacije koja ima u svom vlasništvu sve najprodavanije dnevne novine u regiji. WAZ kaže da se ne miješa u politiku i da omogućuje uređivačku nezavisnost svojim novinama i to je tako, sve dok donose prihod.

A prihod se ne može ostvariti ozbiljnim novinarstvom, već samo senzacionalisitčkim. Pa tako urednici, svojim voljom, okreću listove uređivačke politike i objavljuju „ono što se prodaje“.

Krug je zatvoren. Novinari se i dalje pitaju što dalje. Ne mogu zatvoriti bilježnice, ugasiti kamere i mikrofone pred omiljenom pjevačicom koja razgolićena sočno priča o svojim izletima izvan bračne ložnice. Ako ne objave oni, objavit će svi drugi, pa će onda ostati usamljeni, bez prihoda i bez novinarskog „štofa“.

Komentirajući zbivanja oko Zdravka Mamića, Danko Plevnik tvrdi:

„No nisu krivi Mamići, njih je bilo i ima u svakom društvu, nego su ti „Nesnalažljivi“ novinari koji ih čine javnima i tako sadomazo popularnima. Oni nas šikaniraju stalnim medijskim protežiranjem prostaka i kada ih prividno ismijavaju. Novinari i njihovi urednici odgovorni su za kidnapiranje, mučenje i ubijanje javnosti. Mediji su usisali javnost i do te je mjere 'mamićizirali' da više nije neetično dozvoljavati emitiranje diskursa kojim se vrijeđa čitava nacija, dapače, to je postalo mjerilo ponašanja iza kojeg su bez ikakve dileme stali svi nogometaši i uprava Dinama, nogometna i hrvatska sportska zajednica koju Mamić poput svojih aerodromskih harmonikaša obljepjuje eurima.“

Malobrojni su ovakvi vapaji iskusnih novinari. Prevladava „mamićiziranje“ i stav: svi su objavili, pa moramo i mi.Osnovno je, dakle, kako izvještavati. Podleći niskim ukusima pa preplaviti novinske stupce, radio valove, internet i TV ekrane pikantnim „otkrićima“, SMS porukama koje govore o dubokoj intimi pojedinca, iskopavanjem privatnih video snimki i transkriptima privatnih razgovora ili povući crtu i ne objaviti ono što zadire u privatnost, a ne pridonosi ničemu, pogotovo ne potrebi javnosti da zna.

Javnost treba znati što se zbiva u pozadini neke političke ili poslovne odluke, ali nema potrebe da zna što se zbiva u bračnoj postelji.

Novinari i urednici su ti koji postavljaju kriterije objavljivosti i krajnje je vrijeme da to čine na temeljima profesionalnih standarda i da ne služe niskim interesima koje promiču vlasnici kako bi povećali profit medijskih tvrtki.

Oni to mogu samo ako im se zajamči sloboda i nezavisnost, te  ako ne žive u uvjetima siromaštva i preživljavanja, već ako mogu biti i financijski nezavisni. Sve drugo je iluzija i novinarstvo će nestati u profitno usmjerenim medijskim korporacijama.

Novinari ne mogu sami vratiti ozbiljno novinarstvo na medijsku scenu. To je moguće samo uz snažnu podršku civilnog društva i javnosti, te stvaranjem publike koja će tražiti kvalitetne medije.

Nažalost, civilno društvo i javnost su nerazvijeni u Jugoistočnoj Europi i teško da će moći nešto promijeniti. A niska obrazovna razina (u Hrvatskoj je manje od 8%  visokoobrazovanih) te niski standard ne daju nade da će se stvoriti tržište za kvalitetne medije.

Pesimizam je temeljen na krutim činjenicama, pa će nas po svemu sudeći žutilo i u buduće uveseljavati.

Ovaj tekst je nastao na osnovu izlaganja prof. Stjepana Malovića na regionalnoj konferenciji “Sloboda i nezavisnost medija: između klijentelizma, vlasništva i komercijalizacije”, koja je 2. i 3. novembra 2007. održana u Mediacentru Sarajevo.