Premda naizgled zahtijevan i iznimno odgovoran posao, koji podrazumijeva i priličnu količinu hrabrosti – jer, riječ je o najtežim kaznenim djelima i zadiranju u sudbine ljudi pod visokim emocionalnim pritiskom – pisanje o ratnim zločinima može biti vrlo jednostavno činite li to u ratnim okolnostima, na strani čiji su pripadnici žrtve zločina, a počinitelji s druge strane bojišnice.

To vas ispričava obveze poštivanja temeljnog novinarskog pravila poznatog još iz Rimskog prava – audiatur et altera pars (poslušaj i drugu stranu), solidarizira vas s društvenom traumom i pruža osjećaj vlastite važnosti za opću stvar. Time novinarska misija nadilazi samu sebe i postaje sredstvo za ostvarenje ratnih ciljeva, pa uloga kojom se novinar u ratu ponosi, u miru može postati nepremostiv teret za njegovu vjerodostojnost.

Jedan od najboljih primjera za to je javno hvalisanje ratnoga ravnatelja HRT-a, Antuna Vrdoljaka, kako je jedan od tada najutjecajnijih političara Europske unije rekao Slobodanu Miloševiću da nije mogao dobiti rat, jer je Hrvatska televizija dobila medijski rat protiv Televizije Srbije.

Teško je naći jasnije priznanje korištenja ne jednoga novinara, nego cijeloga – i to najmoćnijega – javnoga medija u svrhu ratne propagande, čemu su tada isto tako javno pljeskali mnogi novinarski brandovi nacionalne tv kuće. Kasnija nastojanja za oslobođenjem iz čvrstoga političkoga zagrljaja vlasti i povratak na put objektivnoga izvještavanja, doimalo se poput nemoguće misije.

(Dez)informacije

Takvo pisanje, lišeno obveza prema utvrđivanju istine, nužno pati od netočnih, nepotpunih i prenaglašenih navoda kojima se može nanijeti nepopravljiva šteta.Sjećam se susreta s jednim od malobrojnih preživjelih hrvatskih policajaca neposredno nakon bitke s oklopnom jedinicom JNA i paravojnim srpskim postrojbama, koje su potkraj ljeta 1991. godine napali Policijsku postaju Dalj. Nabrojao mi je dvadesetak poginulih kolega i mještana, među kojima i obitelj lokalnog pekara, te opisao dramatične okolnosti njihova stradavanja i spašavanja vlastita života. Objavio sam petnaestak imena za koja je bio «siguran». Nekoliko dana potom redakciji se iz Makedonije javio «stradali» pekar i zamolio da odmah objavimo ispravak te poštedimo šokova dio njegove rodbine do koje dezinformacija još nije dospjela.

Bilo je i prisilno mobiliziranih i onih s radnom obvezom koji su uspjeli prebjeći u Osijek iz okolnih sela s većinskim srpskim stanovništvom, odmetnutih od hrvatske vlasti. Je li iz potrebe da pomognu hrvatskoj strani ili tek da joj se dodvore i skinu sa sebe sumnju što su dotad bili «preko», naveli su novinarima niz imena doskorašnjih susjeda i njihov borbeni raspored, optuživši čak i popove da su u crkvenom dvorištu dopustili ukopavanje minobacača iz kojih se puca po gradu.

Kako su i u Policijskoj upravi imali slične podatke koje su doturali novinarima, dobivene vjerojatno iz podjednako vrijednih izvora, u hrvatskim medijima povremeno su «raskrinkavani četnici i ratni zločinci» koji pucaju po osječkim civilima. Poslijeratni sudski postupci protiv nekih od tako prokazanih završili su oslobađajućom presudom, kako zbog nedostatka dokaza, tako i zbog čvrstih alibija. Bilo je slučajeva da su među «mobiliziranima na srpskoj strani», svoje ime pronašli i neki branitelji na hrvatskim položajima. Naknadnom provjerom utvrđeno je kako je izvor te dezinformacije, doduše, među mobiliziranima vidio brata dotičnoga, pa je mislio da je i on ostao ondje. Takve se pogreške ponekad plaćaju i (tuđim) životom, pa novinaru koji ih je objavio u najboljoj namjeri, vjerujući svojim izvorima, ostaje da se ostatak života nosi s tim teretom.

«Naši» zločinci

Sasvim je drugačije pisati o ratnim zločinima za koje su odgovorni «naši ljudi». Taj se posao pak, može pokazati težim poslije, nego za vrijeme rata.

U okolnostima neposredne izloženosti pogibelji i ograničenosti pravne države imperativom nacionalnog opstanka (Franjo Tuđman, na optužbe o puštanju kriminalaca iz zatvora radi novačenja: «pa neću valjda u rat sa časnim sestrama...»), pisanje o «našim» ratnim zločinima doživljavalo se kao priznanje ratnih zasluga. Nije bio rijedak slučaj da se u medijima apostrofirani ubojica srpskih civila šepurio po ulicama kao narodni heroj, dok se na novinare koji su o tomu pisali s aspekta kršenja međunarodnih konvencija, isprva gledalo kao na «pale s Marsa», a kasnije kao na izdajice nacionalne stvari. No, osim u iznimnim slučajevima, nisu bili egzistencijalno ugroženi, jer se njihove tekstove nije doživljavalo kao kompromitirajuće.

Tako je vođa jedne skupine za likvidaciju, nakon što je istražnom sucu priznao da je ubio najmanje petero građana srpske nacionalnosti i potom bio pušten iz pritvora u kojem je proveo samo jednu noć, isto ponovio i meni kao novinaru, obrazloživši zašto ih je poubijao. Nakon što je tekst objavljen, dodatno mu je poraslo samopouzdanje, pa je počinio još niz nasilničkih kaznenih djela za koja je uglavnom kažnjavan uvjetnim kaznama. Tek je nedavno uhićen i u tijeku mu je suđenje zbog ratnih zločina.

Poruka predsjednika Vrhovnog suda

U to je vrijeme predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Milan Vuković, javno zagovarao tezu da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. Poruka koju je time slao bila je: slobodno uklonite sve što stoji na putu ostvarenja samostalne hrvatske države i pred njezinim sudovima bit ćete nevini.

Da je takva poruka podrazumijevala i likvidacije unutar hrvatskoga korpusa, pa bio u pitanju i visoki obnašatelj izvršne vlasti – poput načelnika osječke policije, Josipa Reihl-Kira, za kojega se s utjecajnih političkih pozicija javno govorilo da predstavlja smetnju interesima samostalne hrvatske države – pokazalo je zbrinjavanje njegova ubojice, Antuna Gudelja, nakon zločina. Njemu je organiziran nesmetan bijeg u Australiju i potom oslobađanje od odgovornosti protuzakonitom primjenom Zakona o općem oprostu.

U takvim se okolnostima osnivanje Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu, u toj populaciji doživljavalo kao međunarodnu zavjeru protiv Republike Hrvatske, a procesuiranje domaćih osumnjičenika za ratne zločine, izdajom hrvatske vlasti. To je, pak, dovelo do potpunoga rušenja borbenih ideala i visoke stope samoubojstava među braniteljima.

Danas opasnije nego ikad

Poslijeratno istraživanje i pisanje o ratnim zločinima doista je zahtjevan i odgovoran posao, koji podrazumijeva i priličnu količinu hrabrosti. Naime, sve dosljednijom primjenom zakona, novinarski tekstovi o ratnim zločinima postaju opasniji za počinitelje, a onda i za novinare koji na njima rade. Otvorile su se i državne granice, ojačala je kolegijalna suradnja, a članovi obitelji žrtava dostupniji su novinarima, što znatno olakšava istraživanje. Jer, koliko god institucije bile novinarima zatvorene, obiteljima željnim pravde podaci o stradalim članovima ipak su dostupniji. A one su u pravilu voljne surađivati na otkrivanju istine i sankcioniranju krivaca.

Institucije pravne države danas se tek stidljivo pokreću na rezultate novinarskih istaga. No, trend je uspostavljen i koliko god novinarski rad izgledao poput mlaćenja prazne slame, radi utaživanja gladi naroda za pravdom, ponajviše zbog međunarodnog pritiska i potrebe dostizanja civilizacijskih standarda, rezultati novinarskih istraga postaju sve više i pravosudno relevantni. Zbog toga je pisanje o ratnim zločinima danas, u posljeratnim okolnostima – kada više nitko ne dvoji o tomu da se i u obrambenom ratu mogu počiniti ratni zločini – zahtjevnije i odgovornije nego u bilo kojem trenutku dosad, od kada su počinjeni.