Hvala, gospodine Kudelski!
Hvala, gospodine Kudelski!
04/02/2013
Sjećanje Bore Kontića na “Nagru”, Rolls Royce među magnetofonima, očaravajući izum nedavno preminulog inženjera Stefana Kudelskog.
28. januara 2013. u Švicarskoj je umro Stefan Kudelski. “Otac” magnetofona “Nagra”. Pokušaću da dočaram moju fascinaciju izumom gospodina Kudelskog. Neraskidivo je vezan za moje ‘’radijske’’godine, ali je i jedna od ikona sad već minule epohe.
Kad si položio kurs na nekadašnjem Radio Sarajevu, mogao si zadužiti magnetofon za jednokratno snimanje. Tada sam naučio pravilo: Možeš dobiti sve, ali Nagru nikad. Magnetofon Nagra bio je mitska gora na koju su se uspinjali samo provjereni ton majstori. Nagra je bila nedostupna novinarima, a posebno volonterima. Nagra je opisivana kao Rolls Royce među magnetofonima, neizmjerno skupa, svaki primjerak bio je ručni rad, tehnički superiorna, a tvrdilo se da je praktično nemoguće da dobiješ loš snimak.
Na Radio Sarajevo, tačnije na Sarajevo 202, sam stigao početkom ljeta 1975.godine. Bio sam student II godine Prava. U to su vrijeme svi saradnici morali proći zahtjevnu obuku pred mikrofonom i jednomjesečni kurs korištenja tehničkih uređaja. Na kraju se polagao ispit koji je podrazumijevao detaljno objašnjenje svakog pojma uključujući praktičan rad, od pripreme do snimanja, reprodukcije itd. I sve ovo pred - ovo nije stilska figura već precizan opis - strogim pogledima šefova tehnike od kojih ja pamtim Mehu Sokoliju koji je umorno klimao glavom kad bi odgovarali tačno i sa neskrivenim čuđenjem te osmotrio kada bi i za milimetar odstupio od predviđene procedure. Ušnjiram traku – pokazuješ, nađem početak - obilježiš, provjerim potenciometar, itd. U to vrijeme novinari su zaduživali reporterske trake koje su dugo vremena čuvali i morali brisati za svako naredno snimanje. Mnogo godina kasnije, radeći dokumentarce, pričaću sa ljudima iz BBC i oni će mi reći da je kod njih pravilo da se reporterska traka koristi samo za jedno snimanje. Naime, to je prvi uslov za najbolji kvalitet zvuka. Svako novo snimanje haba osjetljivu emulziju trake. Ja sam imao trake koje sam koristio desetak godina. Inače, u analognom okruženju presnimavanjem rapidno kvarite kvalitet tona.
Kad si položio kurs na nekadašnjem Radio Sarajevu, mogao si zadužiti magnetofon za jednokratno snimanje. Tada sam naučio pravilo: Možeš dobiti sve, ali Nagru nikad. Magnetofon Nagra bio je mitska gora na koju su se uspinjali samo provjereni ton majstori. Nagra je bila nedostupna novinarima, a posebno volonterima. Nagra je opisivana kao Rolls Royce među magnetofonima, neizmjerno skupa, svaki primjerak bio je ručni rad, tehnički superiorna, a tvrdilo se da je praktično nemoguće da dobiješ loš snimak.
No, proći će godine i ono što je nekad bilo nedostižno postaće mnogo prisupačnije. Zaposlio sam se na Radiju, stekao povjerenje tehničara, prošao obuku, počeo snimati Nagrom III i shvatio da je sve ono što su mi ranije govorili bilo skromno i nedovoljno. Nagra je, jednostavno rečeno, bila čudo. Uvažavam da “nobody is perfect”, ali Nagra je izmicala svakoj definiciji. Ako postoji nešto savršeno, to je sigurno izum gospodina Kudelskog.
Suština ovog magnetofona je u jednostavnom pravilu: svaki njegov dio, makar najmanje važan, bio je najbolji u svojoj klasi. Ako postoji Nagrin poučak - kako odlično uraditi posao - on bi mogao glasiti: Svaka faza u poslu i svaki detalj je bitan. Nađi najbolje (dijelove) stručnjake kad radiš posao i više nemoj brinuti. Nikad nisam vidio oštećenu, ili Nagru u kvaru. Omotana u prvoklasnu kožu sa čeličnim nitnama koje su mogle izdržati milione otvaranja/zatvaranja i posebnim spremištem za mikrofon koji se zatvarao metalnim zatvaračem iz dva dijela. Njegov pomični dio bi tonuo pod pritiskom malene prepreke da bi se odmah uspinjao kad je promakne i na taj način čvrsto zatvarao kožni poklopac. Kad rastvorite kožni oklop pred vama se otvarala slika koju ste mogli gledati cijeli život. Na gornjoj strani položena traka, glave za brisanje, snimanje i reprodukciju, genijalno riješen sistem vođenja trake, čvrst i precizan, a na vrhu rupama prošarana površina ispod koje je drhtala tanana mrežica zvučnika. Na donjem centralnom dijelu Nagre bili su uređaji i komande koje su sve ovo kontrolisali. S krajnje lijeve strane - modulometar koji je pokazivao stanje baterije ali i zvučne vrhunce koje je registrovao mikrofon. Ključno je bilo ne dozvoliti da se kazaljka zalijepi za krajnje desne podioke. To se kontrolisalo postepenim otvaranjem potenciometra koji ti je svojim izgledom i tehničkim rješenjem davao dostojanstvo da zaista utičeš na krajnji proizvod. Mogao si samo da uživaš tokom snimanja dok bi povremeno osmatrao kazaljku kako igra u omeđenom prostoru.
Većina magnetofona pravi nekoliko vrsta problema.Veza između mikrofona i tijela mašine često je bila krhka i svaka kretnja reporterove ruke uzrokovala bi neki cingl/cangl koji je štetio snimku. Kod Nagre ste mogli vitlati kablom i mikrofonom kao lasom, a snimak je bio isti kao da se niste pomjerali. Ili baterije koje neminovno gube snagu dok se ponovo ne napune! Kad snimate na terenu, takve baterije vam daju utisak da sve ide kako treba, ali problem nastaje kad takvu traku stavite na mašinu za montažu. Jer, ova počinje okretati traku ravnomjerno. Međutim, vi ste snimili sa oslabljenim baterijama koje su podmuklo usporavale broj obrtaja tokom snimanja tako da sada vaša traka na normalnoj mašini reprodukuje ubrzan - znači, neprirodan zvuk. Prirodan muški ili ženski govor se pretvarao u glas djeteta u panici. Nagra je snimala ravnomjerno i kad je imala pune i kada je pokazivač govorio da su se baterije dobro ispraznile. Nagra je djelić sekunde prije snimanja brisala traku punim tragom i nije postojala mogućnost kao kod drugih mašina, da vam ostane tzv. podsnimak - nešto što ste snimili ranije i što je ostalo neizbrisano. Imate važnu priču i razgovor podvučene glasnim i radosnim kolom amatera iz Čajniča.
Membrana treperi na svaki zvuk
S Nagrom u ruci naučio sam važno radijsko pravilo. Ono što ti čuješ, nije ni približno isto onom što će snimiti magnetofon. Usredsređenom na sagovornika i njegove riječi, najčešće ti promaknu svi spoljni zvukovi. Mikrofon je tu neumoljiv. Membrana treperi na svaki zvuk koji je dotakne. Kočenje automobila u daljini, motor u prolasku, dječak koji doziva, tihi rad mašine, udaljeni agregat, krčanje crijeva, dozivanje vrana, tvoj prehlađeni nos itd. Ali, način na koji je Nagra hvatala i sortirala sve te zvuke koje ponekad psihološki ne čuješ, je zaista fascinantan.
7. juna 1992.godine emitovali smo ratno izdanje Dežurnog mikrofona. Prethodila je jedna od onih strašnih sarajevskih noći i granatiranja. Evo kako je to jutro izgledala naslovnica Oslobođenja:
Kad smo konačno te nedjelje rano ujutro Zlatko, Sejo i ja složili emisiju vidjeli smo da nam nedostaje nekih 4 do 5 minuta sadržaja. U principu, na radiju to i ne mora biti veliki problem jer uvijek postoji rješenje sa dužim instrumentalama, proširenim uvodom, složenijom odjavom itd. Ali ovdje je bilo vidljivo da nam se konstrukcija cijele emisije klima, jer ne možete dramatičan sadržaj svaki put razvlačiti muzikom, naročito - ne predugo. I nekako mi se samo ukazalo da uzmem Nagru, sjednem u auto i napravim reporterski izvještaj kako izgleda Sarajevo tog jutra. I, tako - stavim Nagru u krilo, uključim mikrofon i evo rezultata. Nažalost, nemam originalnu “sirovinu” već snimak koji je završio u emisiji, podvučen instrumentalom, ali nadam se da ćete osjetiti kako najbolja mašina zauzdava i sama pravi idealan balans između reporterskog glasa, zvuka automobila u pokretu pri brzini od 120 kilometara na sat i bez problema kontroliše svaki drugi zvuk koji se može pojaviti:
Sam sa Nagrom
Negdje krajem 80-tih radio sam na svom dokumentarcu “Jazztime”. Ukratko, bila je to priča o dječaku koji je promijenio ime (zvao se Tito) ali se, to sam vidio odmah, pretvarala u priču o raspadu Jugoslavije. Bio sam urednik II programa Radio Sarajeva i bukvalno sam otimao svoje slobodne dane da završim ovu priču. Sve se ovo dešava između septembra i decembra 1990-te. Neke od dijelove ove priče snimao sam sam. Naravno, sa Nagrom. Sam sa Nagrom.
Zateknem se u Beogradu gdje sam intervjuisao nekoliko ljudi, između ostalih i Ljubu Stepanovića, lokalnog imitatora koji je upravo započeo turneju na kojoj u maršalskoj uniformi imitira Tita. Dođem u Dom sindikata nađem se sa organizatorima, kažem šta hoću i sad - oni tvrde pazar. Ne daju da snimam jer bih im tako pokvario posao. Kao, mogao bih tako praviti kasete i zarađivati. I nekako se dogovorimo da mi daju da snimim barem 2 minuta (predstava je trajala oko sat vremena). Dozvolili su mi da sa nekih 10 metara udaljenosti snimam imitatora u punoj sali gledalaca koji bez prestanka reaguju. Ispred mene je govornik, sa strane zvučnici koji emituju njegove riječi, a iza publika. Evo kako je Nagra riješila moj problem:
Nagra o kojoj pričam bila je Nagra III. Treća u liniji izuma Stefana Kudelskog. Prvu je napravio 1951. Imao je 22 godine i bio je student tehnologije u Lozani (Lausanne). “Moja” Nagra izumljena je 1958. Do 1967. bilo je prodato 10.000 primjeraka. Kada bi naručili Nagru, čekali ste između 6 i 8 mjeseci. Prema sjećanju Zorana Udovičića, Stefan Kudelski krajem 60-tih posjetio je Radio Sarajevo. Vjerovatno da vidi gdje mu spavaju mašine, jer je i ova kuća kupila prve svoje Nagre. Ja sam do rata i u ratu koristio mašinu staru najmanje 25 godina. Imam samo jednu fotografiju sa Nagrom III o ramenu. Negdje početkom 80-tih snimio me Šile (Šahin Šišić), mislim u Puli - gdje sam provodio ljeto sa Midhatom Ajanovićem i Senadom Avdićem.
Najbolji način da otegneš rame
Ovo je bio jedan od načina kako se nosila Nagra. Svi su tvrdili - jedan od najboljih načina da otegneš rame. Nagra je bila teška oko 6 kilograma. Postojao je još jedan - kada se kožni remen dijelom podvuče ispod i na drugom kraju poravnaju širine. Tako ste je mogli nositi kao omanji kofer.
Nakon Nagre III Stefan Kudelski je napravio desetine različitih modela, uključujući stereo i digitalnu Nagru. Ona nije samo korištena na radiju, ali jeste istina da je najveći dio dokumentarnog radija koji ste čuli, do vas stigao posredstvom Nagre. Nagra je i jedna od ikona filmske industrije i neodvojiv dio svih filmova koje ste vidjeli. Za svoj rad Kudelski je dobio 4 Oscara i desetine manjih i većih nagrada. No, to je historija.
A priča počinje u Varšavi (Warsaw), u Poljskoj , odakle sa porodicom bježi 1939. godine, uoči nacističke invazije. Nakon Mađarske i Francuske nalazi azil u Švicarskoj. Potiče iz inženjerske porodice i upis na fakultet za tehnologiju je logičan.
Zamišljam trenutak kada kao 22-godišnjak završava svoj prvi studentski rad, mali magnetofon, i ne vjerujući da će "ovo što sam upravo napravio ikada proraditi", preispituje sebe na poljskom. Nagrać je poljska riječ i znači snimiti. U trećem licu jednine kaže se: nagra. Kao kad biste na našem jeziku rekli da On, Ona ili Ono snima. Hvala, gospodine Kudelski. Dziękuję, panie!