Sve analize i komentari upućuju na to da je prikladnije ovaj zathjev zvati “zahtjevom za hrvatski medij”, nego “zahtjevom za medij na hrvatskom jeziku”. I tu leži bit problema.

Javna upotreba maternjeg jezika jedno je osnovnih prava suvremenih demokracija. Ukoliko taj jezik ima status manjinskog i u značajnoj mjeri se razlikuje od jezika koji govori većina, njegova javna upotreba garancija je ne samo slobode informiranja, već i očuvanja kulturalne, etničke, i same jezičke posebitosti. Ukoliko se njegova uporaba odnosi na medije, onda je sloboda pristupa informacijama ono temeljno pravo kroz čije (ne)poštivanje možemo analizirati status određenog jezika.

No, pokušavajući da koncipiram ovaj uvodni dio, i referiram se na određeni set prava i principa koji su temelji onog što poznajemo kao ljudska prava i slobode, teško je da mogu pronaći ijednu čvrstu uporišnu točku kroz koju bih mogao proanalizirati zahtjev za osnutkom zasebnog javnog medija na hrvatskom jeziku u BiH. 

Bit je u suglasju sa svakodnevnom bosanskohercegovačkom praksom, u kojoj su mediji sve manje promotori kulture, jezičke posebitosti i međuetničkog dijaloga, a sve više sredstva političke promocije i “ekskluzivnog pogleda na svijet”.

Sve dosadašnje analize i komentari čiji su autori vrlo kompetentne osobe, pa čak i “insajderi” čiji je interni angažman u emiterima javnog servisa značajno “obogatio” njihovu percepciju problema, upućuju na to da je prikladnije ovaj zahtjev zvati “zahtjevom za hrvatski medij”, nego “zahtjevom za medij na hrvatskom jeziku”. I tu leži bit problema. A bit je u suglasju sa svakodnevnom bosanskohercegovačkom praksom, u kojoj su mediji sve manje promotori kulture, jezičke posebitosti i međuetničkog dijaloga, a sve više sredstva političke promocije i “ekskluzivnog pogleda na svijet”.

 

Što su razlozi koji se najčešće navode uz zahtjev za osnivanje javnog hrvatskog medija? Oni su raznoliki, od nedovoljne kadrovske zastupljensti, nedovoljne zastupljenosti hrvatskog jezika, financijski, do tematske zanemarenosti tema sa područja na kojima su većina Hrvati.

 

Bosanski Hrvati niti na jednom od tri javna emitera nisu u većini, njihova zastupljenost bilo da su kriteriji uposlenost, zastupljenost jezika, pa čak i tema koje se tiču Hrvata, je minorna. Podatci koje je prije godinu dana, koncem veljače 2012, generalni direktor BHRT uputio Zastupničkom domu Federalnog parlamenta, među 966 uposlenih u javnom servisu BiH najviše je Bošnjaka (711 ili 73 stota dijela), slijede Hrvati (100 uposlenih, ili 10,4 %), 82 je uposlenih srpske nacionalnosti, odnosno 73 onih koji se deklariraju kao ostali.

 

Do sada najobuhvatnija i za mene, svakako, najrelevantnija analiza „stanja“ na javnim servisima u BiH, koju potpisuju kolege Tarik Jusić i Amer Džihana, a koja je izašla u sklopu projekta Mediacentra „Razjedinjeni propadaju“, dodatno ilustrira ovaj trend.

 

Tako su još 2007. godine na FTV tek 13 procenata uposlenih činili Hrvati, mada su u upravljačkim strukturama te javne televizije sjedili i odluke donosili predstavnici hrvatskog naroda. Na RTRS je iste godine bilo tek 3 procenta uposlenih Hrvata. Sa druge strane pitanje uporabe jezika, koji se često ističe kao najproblematičniji dio, statistički je neizvodivo ilustrirati jer takvih analiza nije bilo. Jezička politika se uglavnom svodila na praksu da sami novinari i novinarke imaju pravo birati kojim će se jezikom koristiti bez da im to neko nameće. Stoga se i uporaba jezika uglavnom vezuje za etničku reprezentativnost u javnim servisima, i stoga se procenti o podzastupljenosti hrvatskog jezika izvode na osnovu broja i procenta uposlenih hrvatske nacionalnosti u sva tri javna emitera. 

 

No, što su opće informativne, kulturalne i jezičke potrebe bh. Hrvata? Sve dok mi neko ne defenira što ovo znači, te prezentira strategiju razvitka medija i programa koji bi se emitirali na hrvatskom jeziku, a da to nisu „legitimni“ politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH, smatraću ovu frazu vrlo manipulativnom i uopćenom, upravo na štetu građanki i građana BiH koji se izjašnjavaju kao Hrvatice i Hrvati.

Gledatelji hrvatske nacionalnosti u BiH stoga uglavnom i bojkotiraju ove emitere (kroz neplaćanje pristojbe), a većina se orijentira isključivo ka TV kanalima i medijima iz susjedne Hrvatske, prije svega gledajući HRT 1, HRT 2 i Novu TV. Nekad razlozi i nisu jezičke i etničke prirode već je u pitanju – kvaliteta programske ponude. Na posletku, lako je zaključiti da informativne, kulturalne i jezičke potrebe Hrvata u BiH nisu zadovoljene. 

 

No, što su opće informativne, kulturalne i jezičke potrebe bh. Hrvata? Sve dok mi neko ne defenira što ovo znači, te prezentira strategiju razvitka medija i programa koji bi se emitirali na hrvatskom jeziku, a da to nisu „legitimni“ politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH, smatraću ovu frazu vrlo manipulativnom i uopćenom, upravo na štetu građanki i građana BiH koji se izjašnjavaju kao Hrvatice i Hrvati. U nedostatku jasno definirane strategije razvoja sustava informiranja na hrvatskom jeziku u BiH, fraze poput „ugroženih vitalnih nacionalnih interesa“, te „nezadovoljenih informativinih, kulturalnih i jezičkih potreba“ zvuče kao dobra komunikacijska udica za političku reklamu, što je svojevremno prokomentirao prof. Zoran Tomić sa mostarskog Sveučilišta. Pri tome su, postojeći mediji koju su emitirali već program na hrvatskom jeziku – poput Hercegovačke televizije, pušteni da propadaju.

 

 

Neutemeljene poredbe

 

Ne samo zagovornici uspostavljana hrvatskog javnog RTV servisa, već i medijski analitičari, pozivaju se iskustva Švicarske i Belgije, poneki i Kanade, kako bi ukazali na već postojeće modele dobre prakse u kojoj je jezik a ne teritorij (entitet u slučaju Belgije ili kanton u slučaju Švicarske, ili provincija u Kanadi) osnovni razlog za postojanje zasebnog RTV kanala. 

Iako se sve ove zemlje vrlo često koriste kao slučajevi u poredbenim studijama, jer su podijeljene, primjeri su konsocijacije odnosno modela podjele vlasti (engl. „power sharing“), postoji i mnogo ozbiljnih – kontekstualnih ali i vrlo pragmatskih razloga zbog kojih se BiH ne bi mogla, niti smjela, porediti sa ovim državama. Posebice ne kada su mediji u pitanju. 

 

Prvo, sve tri zemlje daleko su ekonomski razvijenije od BiH. Samim tim su i proračuni javnih medijskih kuća daleko veći, te je mogućnost uspostave regionalnih medijskih centara (u ovom slučaju, po kriteriju jezičke zastupljenosti) daleko veća. 

 

Drugo, analiza medijskih sustava koju su još 2004 predstavili Hallin i Mancini, ukazuje kako zemlje bliske mediteranskom modelu (a kojem je bliska i BiH, mada grupa zemalja naše regije nije bila obuhvaćena njihovom analizom, te zahtjeva zaseban, kontekstualizirani, pristup), karakterizira visok stupanj političkog paralelizma. To znači da su mediji, pa i oni javni, posebice izloženi utjecaju političkih elita, te se na vrlo eksplicitan način zlouporabljavaju u političke svrhe. Iako u određenim situacijama i javni mediji određenih teritorija (Quebec, na primjer) zagovaraju određene političke ciljeve, tu ne nailazimo na toliko eksplicitni partijski utjecaj, te na vrlo prizemna urušavanja osnovnih postulata profesije. 

Rijetki će zagovornici hrvatskog kanala, prije svega političari, govoriti o unaprijeđenju sadržaja i kvalitete informiranja o hrvatskom naroda, temama koje su važne za građanke i građane BiH hrvatske nacionalnosti.

 

Treće, karakteri jezika su još jedna osobenost. Razlike između nizozemskog, francuskog ili njemačkog (u Belgiji), odnosno njemačkog, francuskog i italijanskog (u Švicarskoj), odnosno engleskog i francuskog (u Kanadi) daleko su veće i značajnije, nego razlike između srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika. Naravno, i ovo izaziva brojne još uvijek aktualne diskusije o statusima ovih jezika. No, nesporno je da su vrlo značajni faktori nacionalne samosvjesti, kulturalne baštine i povijesnih tekovina zajednica koje se njima služe.

 

Kvaliteta, a ne samo jezik

 

Pri tome, mnogo se priča o formi komunikacije (jeziku i njegovom karakteru, svakako nacionalnom), medijatoru komunikacijskog procesa (javnom emiteru, prije svega), informativnoj, kulturalnoj, jezičkoj, a svakako i političkoj uskraćenosti hrvatskog naroda, a najmanje se govori o kvaliteti izjveštavanja ovih medija, i ispunjavanju profesionalnih standarda.

 

Rijetki će zagovornici hrvatskog kanala, prije svega političari, govoriti o unaprijeđenju sadržaja i kvalitete informiranja o hrvatskom naroda, temama koje su važne za građanke i građane BiH hrvatske nacionalnosti, te o objektivnim i profesionalnim propustima u radu sadašnjih emitera a u svezi sa sadržajem.

 

No, etnopolitički populizam ne trpi detalje, niti pokušaje iole ozbiljne analize. Da im je to važno, sustavno bi se podržavali već postojeći emiteri koji se nalaze na teritoriju gdje su Hrvati većina, i koji su već imali razvijene programe na hrvatskom jeziku što, vidjeli smo, u praksi i nije slučaj.